11:17 – Vijeće nije utvrdilo ni da je Šešeljev govor u Hrtkovcima doveo do kampanje progona Hrvata. Govori u Skupštini Srbije 1992. zaključuje da se radilo o jasnim pozivima da se protjeraju Hrvati.
11:16 – Širenje nacionalističke mržnje nije samo po sebi krivično djelo. Ipak, govori koje je držao Šešelj u četiri prilike, među kojima je i onaj u Zvorniku, kojima se poziva na progone. Vijeće većinom zaključuje da je moguće da su ti govori održani u kontekstu sukoba s ciljem da se podigne moral vojnika, a ne nužno protjeraju nesrbi. Vijeće nije moglo zaključiti da je Šešelj time što je pozivao Srbe da Bosnu očiste od “balija” time pozivao da Bosnu očiste od nesrba. Vijeće zaključuje da je tim pozivima Šešelj učestvovao u ratnim naporima.
11:11 – Dokazi ukazuju, smatra vijeće, da je dogovor Miloševića i Šešelja bio očuvanje Jugoslavije ili tradicionalnih srpskih teritorija, ali da nije postojao UZP. Vijeće zaključuje da treba odbaciti optužbe za da je Šešelj fizički učestvovao u progonima, deportacijama, prisilno premještanje.
11:08 – Kontekst rata mogao mu je dati solidno opravdanje, a propisi SFRJ dozvoljavali su korištenje dobrovoljaca. Vijeće konstatira da Šešelj nije bio nadređen dobrovoljcima na terenu, a samo njihovo slanje na ratišta nije bilo kriminalno. Ovim se ne žele umanjiti zločini koje su počinili dobrovoljci u kojima su dobrovoljci, možda sudejlovali. Vijeće konstatuje samo da slanje tih dobrovoljaca ne ukazuje na to da je Šešelj znao za zločine ili ih je naređivao.
11:05 – Dokazi uzeti u cjelini ne omogućavaju da je proglašenje autonomije Srba u BiH i Hrvatskoj rezultat kriminalne namjere. Slanje dobrovoljaca ne ukazuje na zločinački cilj već može ukazivati na želju odbrane Srba, zaključuje vijeće.
11:03 – Vijeće smatra da je bi postojao UZP on mora biti kriminalan ili bar sredstva za njegovo ostvarenje. Vijeće u pristupu tužilaštva vidi niz nedosljednosti. Tužilaštvo tvrdi da je sama ideja Velike Srbije implicitno kriminalna. Tužitelj iznosi tvrdnju da je dio UZP bio proglašenje većeg dijela Hrvatske i BiH sprskim teritorijama, preuzimanje institucija i naoružavanje lokalnih Srba i na kraju počinjenje zločina.
Vijeće smatra da uspostavljanje srpskih autonomnih oblasti, bez stavljanja u kontekst otcjepljenja BiH i Hrvatske, zamagljuje hronologiju ili iskrivljuje događaje. Po mišljenju vijeća projekt Velike Srbije je politički a ne kriminalni.
10:55 – Vijeće smatra da je utvrđeno postojanje oružanog sukoba u BiH i Hrvatskoj i da je moguće da su krivična djela koja se navode u optužnici počinili pripadnici srpskih snaga. Kada je riječ o ratnim zločinima, Vijeće nije uzelo u obzir dokaze koji nisu bili navedeni u optužnici. Nije bilo dokaza za veći dio koji se odnosi na mučenje i okrutno postupanje u Vukovaru i Sarajevu te Nevesinju. Vijeće zaključuje da nije bilo dovoljno dokaza za ubistva u Sarajevu i Zvorniku. Vijeće zaključuje da nema dokaza za bezobzirno uništavanje gradova ili religijskih objekata.
10:52 – Vijeće smatra da se u slučaju Vojvodine ne radi o području vojnog sukoba. Tužilac nije pokušao da uvjeri vijeće da je postojala veza između sukoba u Vojvodini i u drugim dijelovima. Vijeće uočava manjkavost dokaza uočava nedostatak dokaza zašto su odlazili pojedini mještani iz Vojvodine. Vijeće konstatuje da se opisano zlostavljane civila u Hrtkovcima ne može smatrati sistematskim napadom na civile. Predočeni dokazi pokazuju da se ne radi o rasprostranjenim djelima već o ličnim motivima da se osigura smještaj. Iako je Šešelj pozivao na protjerivanje Hrvata, vijeće uočava da Šešelj nije direktno učestvovao u onome što tužilaštvo naziva protjerivanjem.
10:48 – Tužiteljstvo nije uspjelo dokazati van svake sumnje da je postojao sistemski napad na civilno stanovništvo u Hrvatskoj i BiH na navedenim područjima, u razdoblju na koje se odnosi optužnica. Dokazi koji su podneseni i razmatrani utvrđuju da je postojao oružani sukob dviju neprijateljskih strana. Većina smatra da Tužiteljstvo nije sucima pokazalo na jasan način da su civili koji nisu sudjelovali u sukobu, da su bili masovni cilj napada. Većina ne može odbaciti argument odbrane da su civili bježali iz područja sukoba kako bi se sklonili u sela i gradove gdje je većinsko stanovništvo bilo iste etničke skupine, a autobusi koji su ponuđeni u tu svrhu nisu bili prisila, već su ponuđeni na humanitarnoj osnovi.
10:45 – Vijeće zaključuje da nema dovoljno dokaza da je Šešelj bio povezan sa nekim jedinicama niti ima hijerarhijske veze sa nekim od ovih grupa. Šešelj se distancirao od nekih od ovih grupa nakon zločina. Sa nekim od dobrovoljačkih jedinica SRS je bio povezan. Jedinice Slavka Aleksaića i Brneta bile su sastavljene od pripadnika SRS koje SRS nije poslao na sarajevsko ratište.
10:40 – Dobrovoljci SRS bili su potčinjeni vojnoj hijerarhiji na ratištima i Šešelj nad njima nije mogao imati nikakav autoritet od trenutka njihovog uključenja u vojne jedinice. Vijeće utvrđuje da su postojale sljedeće paravojne jedinice: Arkanovci, Dušan Silni, Crvene Beretke, Žute ose, Jedinica Vasilija Vidovića, Golićeva jedinica, Jedinica Karađorđe, Srpska garda SPO, Brnetova jedinica i jedinica Slavka Aleksića.
10:38 – Analiza je pokazala da su se Šešeljevci mogli identifikovati prema izgledu i odjeći ali da taj kriterij nije uvijek odlučujući. Vijeće je pažljivo identifikovalo ko su bili pripadnici Šešeljevaca ne povezujući uvijek naziv četnik sa Šešeljevcima. Regrutovanje Šešeljevaca se najčešće vršilo u štabu SRS u Beogradu ili na općinskim nivoima. Nije sporno da je SRS regrutovao dobrovoljce i slao ih u druge formacije u BiH i Hrvatskoj. Vijeće zaključuje da pripadnost SRS nije bio kriterij za regrutovanje jer je bilo dobrovoljaca koji nisu bili članovi SRS ili su to tek naknadno postali. Ako je Šešelj i imao određeni autoritet ti dobrovoljci mu nisu bili potčinjeni kad su učestvovali u vojnim operacijama.
10:35 – Vijeće zaključuje da su od augusta 1991. srpski dobrovoljci morali da se priključe Teritorijslanoj odbrani Srbije. Vijeće je raspravljalo o pripadnosti dobrovoljaca koji su nazivani “Šešeljevci”.
10:35 – Vijeće zaključuje da su od augusta 1991. srpski dobrovoljci morali da se priključe Teritorijslanoj odbrani Srbije. Vijeće je raspravljalo o pripadnosti dobrovoljaca koji su nazivani “Šešeljevci”.
10:33 – Predsjedavajući sudskog vijeća počeo je sa čitanjem odluka vijeća po tačkama optužnice. Sudija pojašnjava historiju osnivanja SRS i ideje Velike Srbije koju je SRS zagovarao.
10:30 – Podnesci tužilaštva koji su trebali razjasniti nejasnoće samo su dodatno korišteni kao novi optuženi instrumenti u kojima se želi iznijeti kompletna argumentacija. Vijeće je pokušalo da rasplete te nejasnoće.
10:27 – Prema mišljenju vijeća nedopustvo je korištenje svih mogućih kvalifikacija za počinjena krivična djela, što je u ovom slučaju činilo tužilaštvo. Vijeće izražava žaljenje zbog “maksimalističkog pristupa” tužilaštva.
10:24 – Tužilac je vijeću nejasan i kada koristi pojam Velike Srbije jer nije jasno da li samu ideju smatra krivičnim djelom ili samo sredstva za njeno ostvarenje.
10:23 – Sudsko vijeće konstatuje izvijesnu nepreciznost u optužnici. Tužilac pravi razliku između krivičnih djela koje je optuženi lično počinio i drugih krivičnih djela koja su počinjena u okviru UZP. No, naknadno su ove dvije kategorije pomiješane jer je, smatra vijeće, tužilaštvo tvrdilo da su sva djela počinjena u okviru UZP. Također, tužilaštvo se kolebalo između etničkog čišćenja i kontinuiteta teritorija. Tužilac koristi i neskladno termine nasilje i zločini.
10:20 – Šešelj je tvrdio i da su drugi izvršili protuustavno otcjepljenje dok su Srbi branili ustavni poredak. Prema Šešelju Srbi su se branili kako im se ne bi ponovila tragična prošlost.
10.19 Šešelj je istaknuo da Srpska radikalna stranka, iako je imala ratni štab, nije imala nikakvu ratnu ulogu, iako se hvalila ratovanjem. Tvrdio je da titula četničkog vojvode nije vojna, ističe sudac.
10.19 Šešelj nije osporio postojanje većine činova uništavanja i razaranja iz optužnice. Uglavnom se distancirao od njih, inzistirajući da niti on, niti njegovi ljudi, nisu bili involvirani u počinjenje tih zločina. Nadalje, tvrdio ej kako njegovi dragovoljci nisu bili pod njegovom kontrolom, dodaje sudac.
10.17 Šešelj se izjasnio da nije kriv na sve tačke optužnice. Zastupao je sam sebe i nije mu pomagao službeni odvjetnik. U završnim riječima odlučio je ne pozvati svjedoke da ga brane, ipak, aktivno je sudjelovao u prvom dijelu suđenja, s paralelnom strategijom obrane. Ona je uključivanje preispitivanje legaliteta ovog kriminala, a tvrdio ej da su optužbe iznesene protiv njega političke i pristrane, kazao je sudac.
10.15 Prema drugom stupu optužnice, Šešelj je izravno počinio određen broj zločina. Kroz javno i direktno podjarivanje na mržnju, ponižavanje, pogotovo na Hrvate se to odnosilo. Tražio je da se Hrvati deportiraju iz tih krajeva, navodi Tužiteljstvo.
10.13 Srpske snage su provodili restriktivne i diskriminatorne mjere kao dio sustava protjerivanja stanovništva, navodi Tužilaštvo, ali ne tvrdi da je Šešelj bio vojni vođa.
10.11 Argumenti optužbe temelje se na dva stupa. Glavna uloga Šešelja, osim ratne propagande, bila je njegovo uključenje u regrutiranje volontera koji su se slali na teren i inkorporirali u jedinici srpskih snaga. Te su jedinice napadale u RH i BiH, tvrdi se kako su odgovorne za ubojstva, mučenja i nehumana postupnja, pogotovo spram Hrvata i muslimana, tvrdi Tužiteljstvo.
10.07 “Presuda ima gotovo 100 stranica i dodatno mišljenje Suda. Optužba smatra da je Šešelj izravno počinio i nastojao potaknuti zločine u utvrđenom periodu. Te se aktivnosti smatraju udruženim zločinačkim pokretom”, kazao je na početku sudac.
Četiri godine od završetka suđenja Pretresno veće će izreći prvostepenu presudu optuženom za zločine nad Hrvatima i muslimanima u Hrvatskoj, Vojvodini i BiH od 1991. do 1993.
Tužilaštvo je u svojoj završnoj riječi ranije predložilo sudu da Vojislava Šešelja osudi na kaznu zatvora od 28 godina, dok je Šešelj tražio oslobađajuću presudu.
Šešelj se tereti na osnovu individualne krivične odgovornosti za progone, deportacije, ubistva, mučenja, bezobzirno razarenje, uništavanje ili nanošenje štete ustanovama posvećenim religiji i obrazovanju, kao i za pljačkanje javne ili privatne imovine.
Prema navodima optužnice, on je planirao, naredio, podsticao, počinio i na drugi način pomagao i podržavao planiranje, pripremu ili izvršenje tih zločina. Navodi se da je Šešelj zagovarao politiku ujedinjenja “svih srpskih zemalja” u homogenu srpsku državu, o kojoj je govorio kao o “Velikoj Srbiji”.
Sudija je ponovio da se Šešelj tereti za širenje ratne propagande i regrutovanje dobrovoljaca koji su počinili ubistva nad Hrvatima i Muslimanima.