Posljednih mjeseci javnost su potresle izjave žrtava koje su preživjele fizičko, psihičko, ekonomsko ili seksualno nasilje. Bilo je onih koje su o tome pričale javno, pod svojim punim imenom i prezimenom, ali još više je bilo onih koje su o svom iskustvu progovorile anonimno, na društvenim mrežama ili u medijima.
U komentarima na društvenim mrežama evidentno je zgražavanje građana da tako nešto postoji kod nas i u tolikom obimu, ali i ogromno neznanje o ovoj temi.
Podaci Svjetske zdravstvene organizacije da je jedna od tri žene širom svijeta doživjela neki oblik nasilja nisu osvijestili pojedine građane, ali ni nadležne institucije da ovom pitanju više posvete pažnje.
Šefica Odsjeka za komunikologiju Fakulteta političkih nauka u Sarajevu Lejla Turčilo navodi da mediji tokom izvještavanja o ovoj temi moraju da ispoštuju najmanje tri principa: ne smije biti senzacionalizma, ne smije biti dodatne traumatizacije žrtve i ne smije biti nikakvog opravdavanja počinitelja. A što se tiče komentara na portalima, tu je Turčilo kategorična – smatra da ih na ovakve teme treba ukinuti.
„To praktično znači da se apsolutno mora uzdržati od naslova koji su clickbait, od opisa koji treba da sablaznu ili skandaliziraju javnost“, navodi Turčilo.
Ističe kako je nužno zaštititi identitet žrtve ako ona to traži, s tim da to ne podrazumijeva samo uklanjanje punog imena i prezimena, nego i ostalih elemenata koji bi omogućili da je se prepozna (naprimjer, uklanjanje imena žrtve uz fotografiju njene kuće ili ime oca ili supruga).
„Neophodno je biti senzibilan u ispitivanju žrtve o okolnostima i samom činu, kao i razmisliti o posljedicama načina na koji ćemo o tome izvijestiti. Također, opravdavanje počinitelja opisima tipa 'susjedi kažu da je bio dobar čovjek' ili 'inače je ugledan građanin' je stajanje na stranu nasilnika“, upozorava Turčilo.
ŽRTVE NASILJA NISU SVJESNE ŠTA JE SVE NASILJE
Amina Bašić-Tomić iz Fondacije „Udružene žene“ upozorava da je veoma važno edukovati žene i muškarce o nasilju i oblicima u okviru kojih se nasilje može manifestovati.
„Prilikom prvog spominjanja riječi nasilje odmah nam padaju na pamet oblici fizičkog nasilja, čije su posljedice vidljive spolja i pojavljuju se u formi modrica, krvnih podliva ili hematoma. Međutim, nasilje ima i drugu stranu koja je mnogo opasnija, mračnija i perfidnija. Tad govorimo o psihičkom nasilju koje ostavlja posljedice koje traju puno više od procesa zarastanja neke spolja vidljive tjelesne povrede“, ukazuje Bašić-Tomić.
Prema njenim riječima, ni same žrtve nekad nisu u stanju da prepoznaju psihičke i ekonomske oblike nasilja koji prethode pojavi fizičkog nasilja.
„Iz tih razloga mnoge žrtve nasilja koje se osnaže i prijave nasilje nisu u stanju da vremenski odrede početak nasilja. Taj početak se obično vezuje za prvu epizodu fizičkog nasilja kad nasilje dobije svoje pravo ime“, dodaje Bašić-Tomić.
Kroz rad sa žrtvama koje su preživjele nasilje zaključuje da je prvi oblik nasilja počeo mnogo ranije – na početku braka ili čak u periodu zabavljanja. Primjećuje kako žrtve to pogrešno povezuju sa ljubavlju.
„Pretjerana ljubomora može da se tumači kao izraz ljubavi, izolovanje partnerke od prijatelja, porodice potreba da se samo bude sa njom, kao i niz drugih pogrešnih tumačenja ponašanja nasilnog partnera. Upravo u ovom kontekstu socijalne izolacije nasilni partner može da demonstrira svoju moć i uspostavlja kontrolu nad žrtvom, njenim ponašanjem i djelovanjem“, kategorična je Bašić-Tomić.
Pravnica i feministkinja Vildana Džekman ukazuje da je zakonska regulativa u Bosni i Hercegovini „prilično dobra“. Međutim, navodi, bilo bi dobro da se ova zakonska regulativa uskladi sa Istambulskom regulativom kako bi postojao jedan, ujednačen međunarodni mehanizam zaštite.
„Imamo Zakon o zaštiti od nasilja u porodici i Istambulsku konvenciju koja generalno regulira ovo pitanje, ali bi bilo važno govoriti i o svim drugim oblicima nasilja koje u posljednje vrijeme aktivistkinje mnogo govore. Jedan od njih je institucionalni oblik nasilja koji nema terminološku normiranu odrednicu i nije zakonski prepoznat. Taj oblik nasilja podrazumijeva neodgovaranje institucija na upućene dopise, nereagovanje institucija, potpuno izostavljanje rodne perspektive iz javnih politika i slično. Bilo bi važno da se i ovom segmentu nekad progovori“, kazala je Džekman.
POTREBAN JE INSTITUT OSOBE OD POVJERENJA
Ono što sad pokušavaju njene koleginice iz Zenice, u saradnji sa drugim ženskim organizacijama, navodi Džekman, jeste unošenje izmjene unutar zakonske regulative, a to je uvođenje instituta osobe od povjerenja.
„Kad bi se žena koja je preživjela nasilje obratila nekom od predstavnika ženskih organizacija, a koja se vodi pod terminom osoba od povjerenja, ta osoba bi mogla da ide sa preživjelom na suđenja i da joj bude podrška. Jako je teško ženama na svjedočenjima, koja traju i traju, da prođu kroz taj proces. Osobe od povjerenja ne bi samo bile pravna podrška, nego i psihološka. To je novina koja se trenutno pokušava da implementira“, ukazala je Džekman.
Istraživanja koja su predstavili BH novinari, a u saradnji sa Medicus Mundi Mediterania ove godine pokazala su da je 58, 4 odsto žena koje su bile izložene fizičkom nasilju tokom posljednjih godinu dana tvrdile da nisu žrtve fizičkog nasilja. Nepoznavanje problema velika je barijera u njegovom rješavaju.
Pokreti „Nisam tražila“, „Ne znači ne“, „Nisi sama“, „#MeToo“ ujedinile su Balkan, ali i svijet u jednoj misiji – da se glas žrtava nasilja čuje dalje i da se one ohrabre i osnaže kako bi prijavile nasilje u početnoj fazi. Pokreti broje i po nekoliko hiljada i stotina žena i muškaraca koji svakodnevno pružaju podršku na razne načine. Kolektivna poruka je da je nasilnik uvijek taj koji je kriv, nikako žrtva.
Tekst je nastao u okviru webinara 'Izvještavanje o rodno zasnovanom nasilju'. Sadržaj teksta je isključiva odgovornost Udruženja BH novinari i Medicus Mundi Mediterania i ne održava nužno mišljenje ACCD.