Slučaj takozvanog „crvenog kombija“ iz 1992. godine jedan je od najpoznatijih primjera koji se u javnosti povezuje sa ratnim dešavanjima u Banjaluci. O ovom vozilu i grupi ljudi koja se, prema iskazima svjedoka, kretala u njemu, govorilo se tokom suđenja pred Međunarodnim krivičnim tribunalom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) u predmetu IT-08-91 protiv Miće Stanišića i Stojana Župljanina.
U pravosnažnoj presudi, kojom su Mićo Stanišić i Stojan Župljanin osuđeni na po 22 godine zatvora, Pretresno vijeće analiziralo je iskaze svjedoka, dokumentaciju i druge dokaze o djelovanju tadašnjih bezbjednosnih struktura i pojedinih grupa tokom 1992. godine.
Djelovanje grupe povezane sa takozvanim „crvenim kombijem“ razmatrano je u okviru šireg dokaznog postupka koji se odnosio na zločine počinjene na području Bosne i Hercegovine, uključujući i događaje u Banjaluci.
Grupa koja se kretala u crvenom kombiju
Prema navodima iz presude, od aprila do kraja 1992. godine grupa od približno deset ljudi kretala se Banjalukom u crvenom kombiju.
Svjedok ST223 naveo je da su članovi te grupe nosili plave maskirne uniforme i da su, prema njegovom iskazu, učestvovali u pretresima kuća, hapšenjima, zastrašivanju stanovništva i oduzimanju imovine.
Prema iskazima svjedoka citiranim u presudi, među osobama koje su privođene bili su uglavnom Bošnjaci i Hrvati, ali i pojedini Srbi koji su se protivili takvim postupcima.
„Crveni kombi“ kao simbol straha
Svjedok ST223 rekao je pred Tribunalom da je „crveni kombi“ u Banjaluci 1992. godine postao sinonim za strah.
Prema njegovom iskazu, ljudi povezani sa tim kombijem ulazili su u kuće, pretresali ih, oštećivali imovinu i ispitivali stanovnike zbog čega još nisu napustili grad.
ST223 je naveo da su tokom pojedinih odvođenja vrata kombija ostavljana otvorena kako bi ljudi u okolini mogli vidjeti i čuti šta se događa. Prema njegovom iskazu, takvo postupanje imalo je za cilj zastrašivanje stanovništva.
Isti svjedok govorio je o hapšenjima više osoba, među kojima su bili Ismet Raković, Angijad Gunić, Fahret Redžepović, Reuf Gunić, Šefket Tulek i Jasmin Hrnić.
Prema njegovom iskazu, pojedini ljudi koji su izlazili iz kombija imali su vidljive povrede i modrice.
Svjedočenja o odvođenjima i ispitivanjima
Svjedok ST027 opisao je da je u junu 1992. godine zaustavljen na području Kotor-Varoša, nakon čega je odveden.
Prema njegovom iskazu, kasnije je dovezen crvenim kombijem zajedno sa drugim osobama hrvatske i muslimanske nacionalnosti. Naveo je da su neki od njih bili pretučeni.
Po dolasku u CSB Banjaluka, prema njegovom svjedočenju, bio je ispitivan i zlostavljan. U presudi se navodi da je ST027 kasnije bio pritvoren u različitim civilnim i vojnim objektima sve do razmjene krajem novembra 1992. godine.
Svjedok ST253, Hrvat i bivši pripadnik rezervnog sastava milicije, opisao je da je u junu 1992. godine uhapšen u svom domu.
Prema njegovom iskazu, grupa ljudi u maskirnim uniformama pretresla mu je kuću, oduzela oružje i odvela ga crvenim kombijem u SJB Banjaluka, gdje je zadržan.
Hapšenja i kontrole na javnim mjestima
Prema dokazima razmatranim u postupku, grupa povezana sa crvenim kombijem nije se, prema iskazima svjedoka, povezivala samo sa pretresima kuća.
Svjedoci su opisivali i kontrole na javnim mjestima, uključujući provjeru dokumenata za kretanje gradom. Osobe koje nisu imale odgovarajuće dokumente, prema njihovim iskazima, bile su privođene.
Muharem Krzić, tadašnji predsjednik SDA u Banjaluci, svjedočio je o svom hapšenju i odvođenju u CSB Banjaluka, gdje je prema njegovom iskazu bio zlostavljan.
Svjedok ST019 govorio je o svom dovođenju u CSB Banjaluka i naveo da je vidio druge pritvorene osobe koje su bile teško pretučene.
Povezanost sa policijskim strukturama
Jedan od važnih dijelova dokaznog postupka odnosio se na pitanje povezanosti ljudi iz grupe sa tadašnjim bezbjednosnim strukturama.
U presudi se navodi da su svjedoci govorili kako su najmanje neki članovi grupe bili pripadnici milicije.
Svjedok ST223 naveo je da je vidio crveni kombi parkiran ispred zgrade Centra službi bezbjednosti (CSB) Banjaluka.
Predrag Radulović, bivši inspektor Državne bezbjednosti pri CSB-u Banjaluka, svjedočio je o aktivnostima pojedinih grupa i njihovoj vezi sa tadašnjim bezbjednosnim strukturama.
Svjedok ST174, bivši funkcioner CSB-a Banjaluka, govorio je o funkcionisanju tadašnjih bezbjednosnih struktura i okolnostima vezanim za djelovanje pojedinih grupa.
Vladimir Tutuš, tadašnji načelnik SJB-a Banjaluka, svjedočio je o organizaciji policijskih struktura i problemima koje je SJB imao sa pojedinim pripadnicima Specijalnog odreda milicije.
U presudi se Tutuš ne navodi kao pripadnik grupe povezane sa „crvenim kombijem“, već kao rukovodilac policijske strukture koji je svjedočio o funkcionisanju službi bezbjednosti.
CSB Banjaluka i pritvaranja
U presudi se navodi da su tokom perioda od aprila do decembra 1992. godine ljudi povezani sa crvenim kombijem, kao i pripadnici Specijalnog odreda milicije CSB-a Banjaluka, prema dokazima razmatranim u postupku, hapsili osobe nesrpske nacionalnosti.
Dio privedenih osoba dovođen je u zgradu CSB-a Banjaluka na ispitivanja.
Pretresno vijeće je analiziralo dokaze o funkcionisanju tadašnjih bezbjednosnih struktura i njihovoj ulozi u događajima koji su bili predmet optužnice.
Sudski trag „crvenog kombija“
„Crveni kombi“ nije bio poseban predmet pred Haškim tribunalom, niti je postojao zaseban postupak protiv tog vozila ili grupe, već je njegovo djelovanje razmatrano kao dio dokaznog materijala u predmetu protiv Miće Stanišića i Stojana Župljanina.
Njegovo spominjanje u presudi zasniva se na iskazima svjedoka i drugim dokazima koje je Pretresno vijeće analiziralo tokom postupka.
Na osnovu tih dokaza, sud je razmatrao navode o grupi koja se tokom 1992. godine u Banjaluci povezivala sa hapšenjima, pretresima, zastrašivanjem i zlostavljanjem nesrpskog stanovništva.
Izraz „crveni kombi“ ostao je jedno od najpoznatijih obilježja ratnih dešavanja u Banjaluci 1992. godine, posebno među svjedocima i porodicama osoba koje su bile pogođene tim događajima.