Dragica,
kaže da na pijaci prodaje već 27 godina, i da su ovo najteža vremena i za kupce
i za prodavce. Nešto bolja situacija je tokom vikenda i kada „legnu“ plate i
penzije.
„
Većina proizvoda što ovdje vidite proizvodimo na svom imanju i tako već 27
godina. Od toga živimo, ali ovakve godine ne pamtim. Sve teže je i kupcima, a i
nama prodavcima. Sjećam se vremena kada se kupovalo na gajbe i vreće, bile su
tolike gužve da se jedva prolazilo pijacom, a danas ljudi kupe 2-3 krastavca,
paradajza i pola kilograma krompira i to je to. Nemaju ljudi para“, priča nam
Dragica.
Slično
nam priča i 30-godišnji Milan koji prodaje voće. Kaže da na Tržnici prodaje nešto
preko tri godine i da je ova najlošija.
„ Ljudi kupuju sezonsko voće, evo sada je sezona malina, ni cijena nije visoka,
ali ljudi kupe 200-300 grama samo da, kako kažu, „nazdrave“. Ostalo voće
uglavnom samo razgledaju“, kaže Milan.
U
tom trenutku tezgi je prišao i penzioner Mirko Lakić. Kako nam je rekao, voće je za njega luksuz, jer od penzije, koja iznosi
oko 500 maraka, rijetko kada nešto ostane za voće.
„ Platiti račune moram, jesti moram, kupiti
lijekove moram, a za voće ne preostane, to je za nas penzionere luksuz“, priča
nam Mirko.
Na
štandu Dragana iz Aleksandrovca može se kupiti sve sezonsko povrće koje sam
proizvodi, ali i kukuruzno brašno čiji je proizvođač takođe. Kaže da se na ovoj
vrućini rijetko ko odlučuje kupiti kukuruzno brašno, jer za njegovu pripremu
treba ugrijati cijelu kuću. S druge strane kupci često traže heljdino brašno,
ali heljda u našim krajevima ne uspijeva.
“Čudni
su naši ljudi, teže za nekim zdravim životom, sada je popularno to heljdino
brašno, a vole uz proizvode od njega popiti gazirano piće. Neki mi također imaju običaj reći “daj mi
paradajz koji i ti sam jedeš”, a ja uzmem i pojedem ga pred njima. Boje se kažu
da je „prskano“ i nezdravo. Objasnim im da se danas sve „prska“, ali da je
suština u pravilnoj upotrebi sredstava za zaštitu i pridržavanje tzv. karence,
a to je vrijeme koje treba da protekne od tretmana do momenta upotrebe
proizvoda. U svakom slučaju sve se svodi na riječ, na obraz, ako mi neko ne
vjeruje šta mu kažem, onda je sve džaba“, kaže Dragan, koji svoju robu na
banjalučkoj Tržnici prodaje od 2013.godine.
I
on, a i ostali prodavači sa kojima smo razgovarali, kažu da pored toga što
građani nemaju novca, pa ne posjećuju Tržnicu, veliki problem predstavljaju i veliki
tržni centri. Oni imaju veliki izbor svih vrsta robe, pa tako i voća i povrća,
pa su građani, izgubili naviku dolaziti na Tržnicu.
Ipak
u velikim marketima, sigurno neće kupiti domaći proizvod iz Lijevča polja jer
se, kako kažu, šleperi povrća i voća dopremaju iz uvoza, koje se nakon što
pređe granicu prodaje kao domaći proizvod.
A
u dijelu Tržnice gdje se prodaju jaja, mliječni proizvodi, riba, domaća
tjestenina nismo zatekli ni jednog kupca.
Nada prodaje mliječne proizvode i već nekoliko mjeseci razmišlja da digne ruke od ovog posla.
„Iz
godine u godinu je sve gore, kupci su sve rjeđi. Odavno se kajmak kupuje na
100-200 grama, sir na 250 grama. Kupaca nema, a meni se više ne isplati. Dok
platim tezgu, parking, čuvara, ne ostaje mi ništa“, kaže Nada.
U
Ribarnici kod Voje izbor je veliki, od
svježe ribe do zamrznute, ali kupaca nema. Besparica je velika, kaže Vojo, a
kada neko i odluči za ručak pripremiti ribu najčešće se odluči za svježu
pastrmku ili šarana, a od zamrznute za oslića.
Odlazeći sa pijace, na stepeništu Tržnice, zatekli smo baku, koja prodaje suve trave. Jedna rukovet košta dvije ili tri marke, nismo je dobro razumjeli. Kupili smo kunicu za tri marke. Zahvaljuje nam se i kaže, dobra je kunica za sve, posebno kod astme, bronhitisa i za metabolizam.
Priča nam i da sve sama bere, penzije nema, a živjeti se mora….