Kada sam prvi put čula za klub “Budi muško”, pomislila sam da se radi o nekom bokserskom klubu ili klubu u kojem mladiće uče kako da budu alfa mužjaci. Odlaskom na njihovu Facebook stranicu otkrivam da sam se “upecala” i da je shvatanje “muškosti” koje ovaj klub promoviše potpuno suprotno od onog koje nam nameće društvo u kojem “dječaci ne plaču, a djevojčice ne psuju”. Klub je nastao 2007. godine u okviru projekta „Inicijativa mladića“, a njegovi članovi su srednjoškolci koji žele da utiču na pozitivne promjene u razmišljanju mladih ljudi o tome šta znači biti muškarac.
U BiH postoji mnogo ženskih organizacija koje se bave rodnim odnosima i identitetima, ali su muškarci koje zanimaju ove teme prava rijetkost, dragocjenost, rekla bih, pa sam im se javila sa željom da ih upoznam. Pozvali su me na jedan od svojih redovnih sastanaka, gdje sam imala priliku da razgovaram sa njima o Klubu, ali i uopšte o problemima sa kojima se njihova generacija suočava.
Atmosfera na sastanku je opuštena, drugarska, ali kada odgovaraju na moja pitanja ozbiljni su, kao što su i teme o kojima razgovaramo.
O Klubu…
Moje prvo pitanje vezano je za naziv Kluba i vrijednosti koje promoviše. Biti muško, objašnjavaju mi, za njih znači poštovati žene, ne koristiti nasilje kao oblik ponašanja, pokazati svoja osjećanja i biti dobar primjer drugima.
“Obzirom da živimo u društvu u kojem su ustaljene norme ponašanja da je muškarac taj koji treba stalno da dokazuje svoju muškost, najčešće kroz nasilne i grubijanske oblike ponašanja, Klub je nastao kao sušta suprotnost tome i želja da se taj oblik ponašanja promijeni. Muškarac može, ali i ne mora da bude jak, muškarac može, ali ne mora da zaplače i da pokaže svoja osjećanja i mora da u svakom trenutku poštuje žene”, kaže Aleksandar Slijepčević (24), koordinator Kluba.
Međutim, iako su u početku članovi Kluba bili isključivo momci, sada im se pridružuje i sve više djevojaka. Sa njima je Klub, kažu, dobio novi, potpuniji smisao.
Najveći broj ovih mladića i djevojaka je iz banjalučkih srednjih škola, ali ima i studenata. Jedan od njih je i Aleksandar, koji je apsolvent ekonomije. Iako je svega nekoliko godina stariji od svojih kolega, očigledno je da ga oni poštuju kao nekoga ko ima više iskustva od njih.
“Članovi koji su u naš klub došli prije 2 do 3 godine kao srednjoškolci sada upisuju fakultete i već predstavljaju izgrađene ličnosti. Oni su veliki oslonac projekta ‘Inicijativa mladića’, jer čine mrežu vršnjački edukatora bez kojih ovaj projekat ne bi mogao ovako dobro da se implementira”, nastavlja Aleksandar priču o Klubu.
Kao vršnjački edukatori, ove godine su, kaže, održali preko 100 radionica u Poljoprivrednoj i Školi učenika u privredi. Ove dvije škole, kao i Ugostiteljsko-trgovinsko-turistička, ujedno su i partneri Kluba i u njima su članovi Kluba održali najveći broj edukativnih radionica sa mladima.
Njihove aktivnosti, kao i cijeli projekat “Inicijativa mladića”, finansijski podržavaju Švajcarska ambasada u BiH, Austrijska razvojna agencija, OAK fondacija i organizacija CARE international.
Pošto su srednjoškolci sada na raspustu, sa edukativnim radionicama nastavljaju u novoj školskoj godini, a preko ljeta planiraju raditi na promovisanju rodne ravnopravnosti. U tu svrhu, snimili su video u kojem članovi Kluba govore o tome šta za svakog od njih znači rodna ravnopravnost. Pripremili su i aktivnosti za sedmicu zdravlja muškaraca, a spremaju se i za ljetnji kamp na Tjentištu, gdje će im se pridružiti i klubovi “Budi muško” iz Mostara i Sarajeva.
O nasilju među mladima…
Razgovaramo o problemima sa kojima se mladi suočavaju, a na koje oni pokušavaju ukazati kroz rad u Klubu. Jedan od najvećih problema, svakako je, kažu, vršnjačko nasilje. Pominju stravično ubistvo koje se desilo u februaru ove godine u dvorištu jedne osnovne škole Banjaluci, kada je 19-godišnji mladić nožem usmrtio svog vršnjaka. Ovaj slučaj otvorio je temu nasilja među mladima u javnosti, ali interesovanje je bilo kratkog daha. Ozbiljnog pristupa ovom problemu u školama i nadležnim institucijama i dalje nema.
“Kao srednjoškolac, nisam primijetio da se takvi programi provode. Bio sam u ekonomskoj školi, pa sam mislio da to ne postoji u mojoj školi, ali u svakoj školi se dešava nasilje. Programi koje provodi naše ministarstvo su prilično neprimijetni, to nisu programi koji mogu da zainteresuju mlade”, kaže Aleksandar.
Aleksandar ukazuje na nedostatak kontinuiranog rada sa mladima i nepovezanost između programa koje ministarstva i druge nadležne institucije povremeno provode. “Nema nikakve povezanosti, ne radi se konstantno sa mladima, da bi se desila neka promjena mora se raditi godinama.”
Kroz radionice u srednjim školama, Klub “Budi muško” pokušava nadomjestiti ovu prazninu i srednjoškolcima skrenuti pažnju na ovaj problem i na to kako se ponašati u slučaju da se nađu u opasnoj situaciji.
“Mi često na radionicama spominjemo taj slučaj”, kaže Vanja Jošić (18), jedan od mladića iz Kluba, koji je, sticajem okolnosti, prije nekoliko godina i sam imao neugodan susret sa momkom koji je u februaru ove godine počinio ubistvo. “Ja sam tada postupio po nekom svom ličnom nahođenju i povukao se, nisam mu se suprotstavio, kasnije kada sam čuo za taj slučaj, zapitao sam se…mogao sam to biti ja prije par godina. Kao vršnjački edukator ja navodim taj lični primjer, kako sam ja tada postupio i šta se meni moglo desiti da sam drugačije postupio. Svi imamo neko lično iskustvo i zbog toga dajemo svoj doprinos kroz rad u Klubu.”
Ciljna grupa, dodaje Vanja, nisu ljudi koji vrše nasilje, “već onih 95% ljudi su nijemi posmatrači. Glavna ciljna grupa je ta većina koja ne reaguje, ne poduzima ništa.”
“Međutim, mi ne govorimo nikome ‘ne smijete raditi ovo ili ono’, već kroz razgovore, kroz diskusije, akcije, nastojimo da ljudi dođu do pravog rješenja nekog problema, da sami uvide koliko je nešto loše ili dobro i na taj način podstičemo ljude da se mijenjaju”, kaže Anja Jurić (17), uključujući se u razgovor, i dodaje da bi trebalo biti više ovakvih akcija, više klubova ili organizacija koje se bave ovim temama.
“Tek kroz razgovor na radionicama u srednjim školama, shvatimo koliko ima problema i koliko su neke stvari bitne u odnosima među vršnjacima, u rodnim odnosima…za koje nam nikad ne bi palo na pamet da pričamo o njima u kafiću”, dodaje Vanja.
Napominju, međutim, da kroz podizanje svijesti o problemima ne pomažu samo drugima, već i samima sebi.
“Akcije kao što je jedna koju sada pripremamo, “Brini o zravlju”, ne radimo samo da bismo druge podstakli da brinu o svom zdravlju, mi to radimo i zbog sebe. Mi ne učimo samo druge, već učimo i sami sebe. Kroz taj rad sebe poboljšavamo. To i jeste koncept Kluba – da radimo na sebi i da time utičemo na druge i na društvo uopšte”, ističe Aleksandar.
O reproduktivnom zdravlju…
Neke od edukativnih radionica koje provode vezane su za reproduktivno zdravlje, HIV i AIDS. Reproduktivno zdravlje je, kažu, još jedna od tema koje su izuzetno važne mladim ljudima, ali o kojima mladi nemaju dovoljno znanja i koje nisu uvrštene u redovne programe u školama.
“Samo u prvom razredu srednje škole imali smo nekoliko predavanja o reproduktivnom zdravlju, ali seksualno obrazovanje ne postoji u školama”, kaže Anja.
“Mladi imaju dosta problema u vezi sa reproduktivnim zdravljem, dosta mladih griješi, upuštaju se u odnose prerano ili nisu dovoljno informisani. Završio sam elektrotehničku školu, ali niko nam ništa nije govorio o tome, dok se nije pojavio klub “Budi muški”, dodaje Vanja.
Radionice na ovu temu koje Klub provodi u školama naišle su na veliko interesovanje srednjoškolaca.
“Ovaj program se pokazao uspješnim, pa želimo da bude akreditovan od strane Ministarstva i Pedagoškog zavoda i da uđe u redovan školski program, ali uvijek nailazimo na otpor institucija. To bi sigurno bilo korisno, kroz radionice i kampove koje smo organizovali prošao je veliki broj mladih i imamo priče koje svjedoče da su ti programi uticali na određene promjene. Znamo da bi takvi programi, ako bi ušli u škole, mogli dovesti do značajnih promjena. Škole bi same mogle da provode takve edukacije. Nastavnici bi se mogli osposobiti vještinama koje su im potrebne za provođenje takvih edukacija”, objašnjava Aleksandar.
U Hrvatskoj je, kaže, ovaj program akreditovan od strane tamošnjeg ministarstva i provodi se u školama. U Srbiji je to djelimično urađeno, dok je u BiH jedino u Kantonu Sarajevo ovaj program uveden u škole u vidu neformalnih časova.
“U Republici Srpskoj, Ministarstvo to prihvata i dalo nam je odobrenje da radimo te edukacije u svim školama, ali Pedagoški zavod je taj koji koči”, žali se Aleksandar.
O otuđenosti…
Jedan od problema koje pominju je i to što mladi danas provode previše vremena ispred računara, što, kažu, ne samo da negativno utiče na njihovo zdravlje, već dovodi i do njihovog otuđivanja i usamljenosti.
Najveća vrijednost kluba je, kažu, to što se kroz Klub lijepo druže i razvijaju prijateljstva. U uzrastu kada na mlade više uticaja ima društvo u kojem se kreću, nego njihovi roditelji, važno im je, dodaju, da su u Klubu stvorili zdravo okruženje u kojem svako može reći svoje mišljenje i gdje će naići na razumijevanje.
“Kroz aktivnosti Kluba, stičemo prijatelje kojima se možemo obratiti za bilo kakvu pomoć, a družimo se i mimo sastanaka kluba. Mislim da je jako dobro u ovim godinama da imamo veliki krug prijatelja“, kaže Aleksa Matić (18).
“Što se tiče druženja, bitno je povjerenje koje se ovdje ostvaruje. Vjerujem da će se većina nas, ako imamo neki problem, povjeriti našim drugarima i naići ćemo uvijek na razumijevanje. Ovdje nikad nećete naići na osudu zbog nekog svog stava”, dodaje on.
Kada imaju neki problem, mladi će se prije povjeriti svojim vršnjacima, nego roditeljima ili nastavnicima, kažu mi. “Na tome se i zasniva koncept vršnjačke edukacije. Mladi mogu pričati o nekim temama sa svojim vršnjacima, ali ne i sa nastavnicima. Zbog toga je veoma važno ovo što radimo”, objašnjava Aleksandar.
Aleksandar dodaje da Klub pruža i mogućnost mladima da putuju bez ikakvih troškova. “Dosta mladih je kroz ovaj program otišlo u Irsku, Njemačku, Izrael, Brazil, Holandiju… Mladi nisu upoznati sa programima koji im se nude, kao što je na primjer Erazmus + preko kojeg možete besplatno prisustvovati raznim seminarima širom Evrope. U školama u kojima smo imali radionice, u svakom razredu sam pitao učenike, ali niko nije čuo za taj program. To je tužno da niko u školi ne zna za najveći evropski program koji mladim ljudima omogućava da putuju i da se obrazuju. Niko ništa ne zna o tome. U školi se uči dosta stvari koje mladima u ovom trenutku nisu bitne, dok se zanemaruju neke stvari koje su njima bitnije.”
Ali svjesni su da škola nije za sve kriva. Slažu se da mladima nedostaje lične inicijative, da mladi mogu i sami da se zainteresuju i informišu o stvarima koje su im važne.
“Internet je dostupan većini mladih ljudi, ali ga oni koriste u pogrešne svrhe”, kaže Dragan Kisin (17). “Ja sam prvi takav, kad dođem kući prvo ću otići na Facebook, igraću igrice, rijetko kad ću tražiti nešto korisno”, priznaje Dragan.
O nacionalizmu…
Nedavno je pažnju bh. javnosti privukao “slučaj Ante” iz kojeg se dalo zaključiti da je problem nacionalizma i šovinizma među mladima u našoj zemlji veći nego što se čini.
“U našem regionu dosta je prisutan švonizam”, potvrđuje Dragan. “Zbog toga su putovanja važna. Na prvom kampu na kojem sam bio 2013. godine u Foči, bila je ekipa iz Banjaluke, Sarajeva, Mostara, Srbi, Hrvati i Bošnjaci. Naravno da je bilo stereotipa…znam šta sam ja prije toga mislio, kao i većina mojih drugara, ali stereotipi su se razbili čim smo stigli u kamp. Bilo je sjajno i sklopili smo prava prijateljstva. Prije dva mjeseca, prijatelj i ja smo bili u Sarajevu i trebalo je da se vratimo isti dan poslije nekog seminara, ali nam je to bilo naporno. Hotel nam je bio skup, pa smo prespavali kod prijatelja koje smo ranije upoznali na kampu. Družili smo se i bilo nam je stvarno prelijepo.”
Stereotipi koji nam se nameću, kaže on, služe zapravo za mazanje očiju, da bi se prikrili neki stvarni problemi. “Uvijek se skreće sa bitnih tema – što nekome nije asfaltiran put do kuće, što mu je tata ostao bez posla, što je mlijeko poskupilo, a plate kasne… Kroz šovinizam se bježi od pravih problema koji nas okružuju, zato mislim da su ta zajednička druženja veoma bitna. U većim gradovima situacija je i bolja, ali kada odete u manja mjesta, strašno je kako ljudi razmišljaju, ljudi misle za druge da su to ljudi sa pet glava, sa kandžama…”, objašnjava Dragan, izvinjavajući se što “puno priča”. Ostali se smiju i zadirkuju ga, ali je jasno da njegova pričljivost nikome ne smeta.
“Mi se borimo protiv takvih stereotipa i trudimo se da njegujemo vrijednosti koje su kod nas u BiH skrajnute”, dodaje Aleksa.
“I trudimo se da naše akcije ne radimo samo u većim gradovima, jer problemi protiv kojih se mi borimo sve zastupljeni u manje razvijenim opštinama. Nama je cilja da dopremo do tih ljudi i informišemo ih o greškama koje prave u svom pristupu koji je eventualno pogrešan”, dopunjava svoje kolege Vanja.
O tome kako Klub oblikuje jednog mladog čovjeka, Aleksandar Gluvić (18) objašnjava na vlastitom primjeru: “Ja sam ovdje došao prije 6 mjeseci kad se sjetim kakav sam bio tada i kakav sam sad, osjetim veliku promjenu u razmišljanju. Ovdje upoznate ljude poput Aleksandra ili Vanje, koji su stariji od mene par godina, i onda vam oni postanu uzor – postane vam uzor neko ko ide na fakultet, ko radi nešto u životu, ko ostvaruje svoje ciljeve, a većinu ljudi koje znam – njima su uzori neki kriminalci koji voze skupa auta. U klubu sam upoznao sjajne ljude, saznao za razne projekte, dobio mogućnost da putujem, da realizujem neku svoju ideju i to mi je otvorilo široke poglede i mogućnosti.”
O politici…
O politici nismo razgovarali, ali na kraju mi kažu da su nezadovoljni političkim liderima u BiH i da se nadaju da će njihova generacija iznjedriti bolje lidere, “ koji će naše društvo voditi ka napretku i prosvjećenijem pogledu na svijet”. Ovakva izjava zvučala bi pretenciozno da nije došla od mladića o čijim ambicijama više govori mala tetovaža bicikla, koju mi s ponosom pokazuje. Iz našeg razgovora je jasno da ovi mladići i djevojke dijele drugačije vrijednosti od današnje političke elite, pa sa sastanka Kluba odlazim sa više vjere u njihovu generaciju i u našu zajedničku budućnost.