Psiholozi upozoravaju: Ne morate doživjeti rat da biste nosili njegove posljedice – ovako se trauma prenosi na djecu i unuke

Iako ratne rane u javnom prostoru često ostaju potisnute ili svedene na dnevnopolitičke brojeve, one u privatnim životima i porodičnim domovima i dalje žive. Posljedice neobrađenih trauma ne nestaju s vremenom, one mijenjaju oblik i prenose se na mlađe generacije koje rat nisu ni doživjele.

O tome kako prepoznati odjek prošlosti u svakodnevnom životu, zašto djeca mogu nositi teret roditeljskih strahova i kako ženama osigurati siguran prostor za oporavak, razgovarali smo sa psihologinjama i trenericama Mirjanom Vujec i Azrom Ibrahimović na završnom događaju projekta koji je obuhvatio KUVI dijaloge s mladima, ali i rad sa ženama na prepoznavanju i prevazilaženju traume.

Od roditeljske šutnje do dječjeg osjećaja krivice

- TEKST NASTAVLJA ISPOD OGLASA -

Međugeneracijski prenos traume događa se kada posljedice teških iskustava ostanu neobrađene u generaciji koja ih je preživjela, a zatim nastave oblikovati porodične odnose narednih generacija. Kada se o bolnim temama šuti i ne postoji prostor za njihovo rješavanje, trauma postaje nevidljivo nasljeđe koje prelazi na djecu i unuke.

Govoreći o konkretnim mehanizmima ovog procesa, psihologinja Mirjana Vujec ističe da se on često odvija kroz roditeljsku nesigurnost, pretjeranu zaštitu i porodičnu šutnju.

„Roditelji često izbjegavaju da govore o ratu, ali djeca osjete napetost i tugu, što često doživljavaju kao da su ona za nešto kriva. S druge strane, prekomjerna priča može dovesti do sekundarne traumatizacije djece“, upozorava Vujec, ukazujući i na teškoće u regulaciji emocija koje nastaju kada roditelji ni sami nemaju razvijene mehanizme suočavanja s vlastitim stanjima.

- TEKST NASTAVLJA ISPOD OGLASA -

Psihologinja Azra Ibrahimović dodaje da se ovaj prenos ne odvija samo kroz ono o čemu se govori ili šuti, već i kroz obrasce ponašanja, odgoj, strahove i uvjerenja.

„Djeca mogu odrastati uz roditeljske strahove, pretjeranu zabrinutost, šutnju o prošlosti, nepovjerenje prema drugima ili potrebu za stalnom kontrolom. Takve obrasce mogu usvojiti kao uobičajen način razumijevanja svijeta i odnosa s drugim ljudima“, objašnjava Ibrahimović.

Kod djece i unuka to se može odraziti kroz anksioznost, osjećaj nesigurnosti, strah od gubitka, teškoće u izražavanju emocija ili osjećaj odgovornosti za tuđu bol. Ipak, kako naglašava Ibrahimović, trauma se ne prenosi automatski – porodična podrška, otvorena komunikacija, sigurno okruženje i pravovremena stručna pomoć mogu prekinuti ove štetne obrasce.

Kako prepoznati „zarobljenu“ traumu u svakodnevici?

Prepoznavanje porijekla dubokih strahova često je težak proces, jer se trauma manifestuje kroz reakcije znatno intenzivnije nego što trenutna situacija nalaže.

„S obzirom na to da trauma često ostaje zarobljena, nekada je teško povezati obrasce ponašanja sa traumatskim iskustvom u prošlosti. Posumnjati treba kada neku situaciju osoba doživljava u tom trenutku kao opasnost za život, a realno nije tako. Kada neki beznačajan zvuk ili povišen ton glasa izazove bijes, paniku i plač, može se posumnjati na traumatsko iskustvo iz prošlosti“, objašnjava Vujec, dodajući da su pokazatelji i hronična napetost, stalna faza odbrane organizma te strah od bliskih veza.

Ibrahimović skreće pažnju i na pretjeranu zabrinutost, potrebu za kontrolom, nepovjerenje i izbjegavanje određenih tema. Ipak, upozorava da pojedinačna ponašanja sama po sebi nisu dokaz traume, jer mogu imati različite uzroke, ali je razumijevanje njihovog korijena ključno.

„Kada roditelji osvijeste vlastite emocionalne reakcije i načine suočavanja s teškim iskustvima, imaju veću mogućnost da ih ne prenose nesvjesno na djecu. To ne znači zaboraviti prošlost, nego je razumjeti, obraditi i spriječiti da ona određuje budućnost narednih generacija“, ističe Ibrahimović.

Zaštićen prostor za žene: Oporavak bez ponovnog proživljavanja bola

Žene koje su preživjele traumatična iskustva godinama su nosile teret vlastite boli, istovremeno brinući o porodici i drugima. Mirjana Vujec ističe da je rad na radionicama pokazao koliko im nedostaje prilika da o tome razgovaraju sa stručnjacima.

„Žene imaju najveću ulogu u porodici, a stičemo utisak da se o njima najmanje vodi računa“, kaže Vujec, naglašavajući važnost sigurnih dijaloga u kojima žene mogu pokazati emocije bez straha od osude.

Iako razgovor može biti prvi korak ka oporavku, suočavanje s traumom ne smije značiti prisilno vraćanje u bolna sjećanja. Zbog toga se tokom rada pažljivo prati emocionalno stanje učesnica kako bi ostale povezane sa sadašnjim trenutkom.

„Često se koriste vježbe za opuštanje, na primjer vježba dubokog disanja. Ukoliko žena osjeti preplavljenost, priča se prekida. Tada možemo koristiti vježbu takozvanog uzemljenja, odnosno vježbu kojom se osoba vrlo brzo vraća u sadašnje vrijeme“, pojašnjava Vujec.

Azra Ibrahimović dodaje da svaka žena mora imati puno povjerenje, autonomiju i pravo da sama odluči kada, koliko i s kim želi podijeliti svoju priču, bez pritiska da iznosi detalje za koje nije spremna. Kod težih traumatskih iskustava, naglašava, neophodno je uključiti stručnjake educirane za rad s traumom kako bi proces bio podržavajući.

Koliko je takav pristup presudan u manjim sredinama, gdje žene zbog stigme i straha od osude okoline rijetko traže stručnu podršku, svjedoči i Bosa Miletić, predsjednica Udruženja žena „Most“ iz Višegrada, koja se mirovnim radom bavi tri decenije.
„Najteže je učiniti da se žena otvori. U našoj sredini žene izbjegavaju psihološku pomoć iz straha od okoline. Ali ove trenerice su na ranijoj radionici u Višegradu uspjele ono što niko nije – skromne i ćutljive žene su kroz razgovor došle do osmijeha od uha do uha. To su bili trenuci koji mijenjaju živote. Ja sam se pitala jesu li to one iste žene s kojima sam radila“, kaže Miletić.

Društvena šutnja i poruka ohrabrenja: Nikada nije kasno

I Ibrahimović i Vujec su saglasne da društvene podjele, relativizacija patnje i nespremnost okoline da sasluša žrtve dodatno produbljuju traumu i pojačavaju osjećaj usamljenosti. Zbog toga ženama koje i danas šute o svojim iskustvima šalju jasnu poruku – za pomoć nikada nije kasno.

„Šutnja društva, izostanak empatije i spremnosti da se saslušaju iskustva žrtava mogu poslati poruku da njihova bol nije važna ili da o njoj nije poželjno govoriti“, upozorava Ibrahimović, ističući potrebu za izgradnjom kulture slušanja i poštovanja. Vujec dodaje da je zato njihova poruka ženama koje i danas nose teška iskustva, a misle da je prošlo previše vremena za razgovor ili pomoć, da za nju nikada nije kasno: „Traženje pomoći govori o našoj jačini, hrabrosti da se suočimo sa onim što nosimo kao breme jednog vremena. Traženjem pomoći pomažemo sebi, našim bližnjima, ali i cijelom društvu“, poručuje Vujec.

Prepoznavanje traume, spremnost da se o njoj govori i dostupnost stručne podrške važni su ne samo za oporavak pojedinca nego i za generacije koje dolaze. Prekidanje međugeneracijskog prenosa traume ne počinje zaboravljanjem onoga što se dogodilo, već stvaranjem uslova da prošlost više ne određuje budućnost.

NAJNOVIJE

Ostalo iz kategorije

Najčitanije