Od prvih izbora 1996. godine pokušavam da odgovorim sebi, a i drugima, zašto BiH nije u stanju da postane demokratska država koja bi svom stanovništvu ponudila i osigurala progres i budućnost. Ovaj tekst je proizvod višedecenijskog sazrijevanja teme koja me guši i zatire.
Bosna, a s njom i Hercegovina, izgubila je svaku šansu da postane normalna država odmah nakon završetka Prvog svjetskog rata. Tretirana je kao poražena teritorija, baš kao i Hrvatska, ali ne i kao Slovenija. Njeno stanovništvo percipirano je kao izdajničko i nedostojno života u Evropi jer su većinu od milion i po duša činili muslimani. To jasno kaže Stojan Protić, predsjednik vlade novonastale Kraljevine SHS, u razgovoru s Antom Trumbićem, predsjednikom Jugoslovenskog odbora u Londonu: „Vrlo sam ozbiljan, gospodine Trumbiću. U Bosni mi s Turcima nećemo postupati na evropski način, nego na naš. Poklaćemo ih kao u Srbiji.“
Pobjednici su Bosnu i Hercegovinu okupirali i preoblikovali prema svom organizacijskom političkom modelu supremacijske etnodržave i prozelitizma crkvene istočne ortodoksije. Ona je nestala s mape, kao i sve njene institucije nastale za vrijeme K.u.K.Kraljevina SHS za BiH je grčka tragedija koja trasira i određuje put i stanje u kojem u zemlji nije moguć napredak na bilo kojem polju ljudske i civilizacijske djelatnosti. Jedini „napredak“ bila je stagnacija i stalna regresija. Taj etnosupremacijski politički entitet trajao je 21 godinu.Kao iz pakosti, pet dana prije početka Drugog svjetskog rata, ipak je uspio da napravi Banovinu Hrvatsku i tako potpuno podijeli zemlju: zapad ide Hrvatskoj, a istok Srbiji. Administrativna uspostava banovine napravila je čvrst temelj današnje propasti stanovništva BiH, a u tkivo i genom stanovništva ubacila zabludni narativ o nacionalnoj klerodržavi i nužnoj identifikaciji s istom. Iako Banovina nikad nije funkcionirala, sve institucije su uspostavljene i radile su na dobrobit – sada ne jednog, nego dva hegemona.
Teoriju nacionalne države neću ovdje elaborirati, nego ću samo reći da je nastala kao produkt evropskog romantizma 19. vijeka da bi se oblatio i minimizirao Napoleon i dosezi Francuske revolucije, između ostalog. Dakle, ona je proizvod pijanih pjesnika, sumanutih književnika, neukih sociologa i beznačajnih filozofa koji su trubili o uzvišenom narodu, svijetloj i jedinoj völkisch tradiciji i historiji koja se nikad nije desila. Neka vrsta fake news virtualne političke stvarnosti koja je postala stvarnost u kojoj ne postoji stvarni objekt razmatranja – a to je Čovjek, stanovnik, državljanin kao konstituenta svih budućih ustava i drugih visokih pravnih akata.
Saveznička konferencija u Teheranu održana je 28. novembra 1943. i na njoj su donešene sve strateške odluke koje su se, između ostalog, ticale teritorija Jugoslavije, priznanja partizanskog pokreta, a time i BiH. Tito je imao veliki problem s legitimnošću jer, jednostavno, skoro niko nije znao za njega. Kažem skoro, jer je znao Sir Stewart Menzies, šef MI6 u Londonu, general Colin Gubbins, šef SOE, znao je Churchill, MI6 odjeljenje u Aleksandriji (Egipat) koje je skupljalo nacističke radiograme i tako dobilo uvid ko stvarno ratuje s nacistima, znao je Staljin i Komunistička internacionala – i to je otprilike to. Ti ljudi omogućili su Titu da bude priznat i prepoznat kao osoba i pokret koji se stvarno bori protiv nacista. Teheran to i dokazuje, jer drugo zasjedanje AVNOJ-a počinje 29. novembra, kada su primljene sve direktive šta i kako.Tito je bio pametan čovjek, revolucionar, komunista internacionalista, agent Kominterne koji je svoje operativno i organizacijsko znanje stekao u hotelu Lux u Moskvi. Svaki njegov politički potez proizlazi iz tog ideološkog ozračja. On zna da pravi vladu u sjeni, jer priznata vlada postoji u Londonu. Odlučuje da primi Šubašića, ministra vanjskih poslova vlade u izgnanstvu, da razmotre postratnu situaciju i budući poredak. Razlog zašto je po AVNOJ-u BiH imala „tri ni i tri i“ – dakle ni srpska, ni muslimanska, ni hrvatska, nego i srpska, i muslimanska, i hrvatska – pregovaračke je prirode. Daje se koncesija kralju da se nastavi po modelu ugnjetavačke etnodržave, a ne po evropskom demokratskom građanskom modelu. Sličan taktički model pregovora bio je Ribbentrop–Molotov pakt od 24. avgusta 1939. Tito je bio svjestan ovog etničkog modela, ali je namjerno progutao udicu jer, po marksističkom dijalektičkom učenju, nacija, religija i država nestaju i idu u ropotarnicu historije, a jedino što ostaje jeste radnička klasa koja će preuzeti političku vlast kao i sredstva za proizvodnju – i revolucija je gotova. Nema više potrebe za nacijom i klerikalizmom.Nije sjajno išlo za BiH na zasjedanju. Delegati iz Srbije nisu se ni pojavili, jer bi time priznali postojanje BiH, ali su bosanski Srbi donijeli odluku da podrže suverenu novu jugoslovensku republiku – i to jedino zbog onih „tri i“. I to je jedva prošlo, jer se naša šesta baklja u jugoslovenskom grbu pojavljuje tek 18 godina nakon završetka rata. Tako je nastala socijalistička BiH s fabričkom greškom koja živi skoro 85 godina i određuje svaki budući politički i društveni potez.
S ovim avnojevskim tlocrtom išlo se i u Dejton, koji nam je isporučio najgoru od svih mogućih kleronacionalističkih tvorevina ikad.Kad god se pojavi mali prozor normalnosti života, nacionalisti odmah skaču za vratove – kao u slučaju izbora Hrvata iz Federacije BiH za Predsjedništvo BiH. U Dejtonu Amerikanci nisu mogli razumjeti takvu političku zadrtost, pa su tražili i dobili da stanovništvo Federacije BiH bira člana Predsjedništva normalnim demokratskim postupkom. Iako su bili svjesni političkog barbarizma koji tribalno identificira ljude kao Hrvat, Bošnjak, Srbin, to je bila cijena da se zaustavi rat. Da, on je samo stao!
Danas smo svjedoci i očevici svih užasa nacionalističke politike koja do stanovništva drži kao do lanjskog snijega, izmišljajući nigdje postojeće koncepte „legitimnog predstavljanja“ (plavuše visoke najmanje 170 centimetara mogu predstavljati samo plavuše i niko drugi) ili konsocijacijski koncept koji je propao čim se rodio jer nije mogao da uradi ništa ni u Africi ni u Aziji, ili koncept vjerske supremacije čiju vrijednost i postignuće vidimo danas na Bliskom istoku. O potpunoj pauperizaciji i gubitku svakog ljudskog dostojanstva neću govoriti, jer je to balvan u našem oku koji niko ne želi da izvadi.
Bosna i Hercegovina zaglavila je u prošlosti zajedno sa svojim susjedima Srbijom i Hrvatskom, koje se kad god mogu petljaju u unutrašnje stvari BiH, vjerujući da je Banovina živa i da kralj Aleksandar pije kafu u zeničkoj željezari. Tako će i ostati dokle god se ne odbaci sistem „ni-ni-ni“ i „i-i-i“ i ne uspostavi demokratija koja će svaku ljudsku dušu politički tretirati ravnopravno. Mi, pak, znamo da tribalni, narodni neprijatelj nema dušu, pa nema ni razloga za postojanje – i neka gori u paklu.Sve ima svoj rok trajanja, pa i ovakav sumanuti etnički sistem nastao na mitovima i imaginarijumu vlastite narodne veličine. Neke susjedne zemlje idu prema političkoj imploziji, druge prema političkoj šizofreniji, a treće se uzdižu u odluci da odbace etnodržavu, prigrle demokratiju i meritokratiju i tako uđu u klub ekskluzivnih država koje su danas svjetionici civilizacije i koje će to dugo ostati. U Bosni treba prvo iz genoma izbrisati Banovinu i AVNOJ – a onda će doći ozdravljenje, progres i prosperitet.
Sead I Pašić, 03.08.2026.