Foto: Vladimir Stanišić, Buka
Bez adekvatne putne infrastrukture, redovnih prihoda, zdravstvene zaštite u lokalnoj zajednici u kojoj žive, s predrasudama i mržnjom komšija, a nerijetko i bez struje. Tako žive brojni povratnici u Bosni i Hercegovini. Situacija je nešto drugačija, ali i dalje loša kada su u pitanju raseljene osobe.
“Povratnici žive teško, na ivici egzistencije“, kaže u izjavi za Buku Džemid Glibo, povratnik u Foči.
Osim nedostatka prihoda povratnici se žale i na nedostatak projekata obnove stambenih objekata, odnosno na brojne malverzacije sa humanitarnom pomoći zbog čega su nerijetko donacije umjesto za pomoć povratnicima, završavale u privatnim džepovima.
Amir Čaušević, predstavnik Opštine Foča govoreći za Buku kaže da povratnici u Foči žive veoma teško. Uglavnom žive u selima na periferiji opštine koja je teritorijalno velika, sa brdsko-planinskim reljefom, teško pristupačna, slabo naseljena, ne samo povratnicima, te su to pretežno usamljena domaćinstva.
“Uglavnom se bave poljoprivredom i stočarstvom, najčešće sami plasiraju svoje proizvode, kao i lokalnim otkupljivačima, te Bilećkoj mljekari “Pađen”. U određenoj mjeri su potpomognuti od strane lokalne zajednice, opštine Foča, i donatorskim sredstvima iz Federacije BiH. Imaju sva prava propisana ustavom, te su im dostupne sve lokalne institucije kao i zdravstvene usluge, a što se tiče bezbjednosne situacije, ona je dobra“, pojašnjava Čaušević.
Sa sličnim problemima žive i raseljene osobe. S minimalnim prihodima i bez riješenog stambenog pitanja daleko su od potpune integracije u zajednicama u kojima žive od trenutka napuštanja prijeratnog prebivališta. Integracija u nove sredine nikada nije do kraja zaživljela, a o povratku rijetki razmišljaju.
Iz Olova je zbog ratnih okolnosti prije tri decenije otišao Vladimir Stanišić. Novi dom našao je u opštini Sokolac, ali kaže da kao izbjeglica nikada nije prihvaćen u novoj sredini koja, bar zbog vremenskog odmaka, ne bi trebalo da bude nova.
„Živimo nikako, jer svi vuku (lokalne vlasti) svojim mještanima u zapošljavanju i svim olakšicama, a nas izbjeglice trpaju i guraju gdje niko neće. Vlasti baš ne rade kako treba”, kaže Stanišić za Buku.
Dodaje da vlasti diskriminišu raseljene osobe i da stambene objekte namijenjene njima dodjeljuju lokalnom stanovništvu.
“U mom mjestu gdje sam izbjegao napravljene su dvije zgrade sa 64 stana za izbjegla i raseljena lica. Pola od tih stanova dobili su mještani, a ostatak izbjeglica ostalo je u alternativnom smještaju. To su montažni stanovi kojima je rok trajanja davno istekao i gdje popravke vršimo mi sami, iako bi te popravke trebalo da vrši opština u koju smo izbjegli. Obećali su da će se praviti treća zgrada da se i ostatku izbjeglica riješi stambeno pitanje, ali na spisku je oept dosta mještana”, dodaje Stanišić.
Ne postoje tačni podaci o broju povratnika i raseljenih
Zvaničnih i tačnih podataka o broju raseljenih osoba kao i osoba koje su se vratile na prijeratna mjesta stanovanja nema. Iz Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice za Buku kažu da se broj raseljenih osoba ne smanjuje proporcionalno broju izgrađenih-obnovljenih stambenih jedinica.
“Jedan od razloga što se pored obnove stambenih jedinica raseljenih osoba, obnavljaju i stambene jedinice povratnika i izbjelica iz BiH. Status raseljene osoba zadržava u mjestu raseljenja zbog ostvarivanja prava iz radnog odnosa prava iz zakona o socijalnoj zaštiti i zdravstvenoj zaštiti, pravu na obrazovanje i drugim pravima koja raseljene osobe ostavrauju u mjestima raseljenja, a ista ne mogu ostavariti u mjestima povratka“, kažu iz Ministarstva.
Dodaju da jedan broj povratnika usljed straha od gubitka zdravstvenog osiguranja u mjestu raseljenja ne registruje povratak.
„Time se sprečava potpuna integracija povratnika koji nastavljaju ostvarivati prava izvan mjesta povratka. Prisutna je neujednačenost u rokovima za prijavljivanje na zavode za zapošljavanje kao uslov sa sticanje zdravstvenog osiguranja po osnovu nezaposlenosti. U Republici Srpskoj i Brčko distriktu BiH nema rokova za prijavljivanje na zavode za zapošljavanje, dok je u FBiH taj rok prekluzivan“, navode iz Ministarstva.
Podaci kojima raspolaže Ministarstvo, a koji su prikupljeni za potrebe održavanja Opštih izbora koji su održani u oktobru 2022. godine u Bosni i Hercegovini govore da u BiH živi 91.223 osoba u statusu raseljenih, dok je skoro 17.000 osoba van BiH u statusu izbjeglica.
Unija za održivi povratak i integracije u Bosni i Hercegovini, nevladina organizacija sa specijalnim konsultativnim statusom pri Ekonomskom i Socijalnom Savjetu Ujedinjenih nacija, učestvovala je sa međunarodnim organizacijama u evidentiranju broja povratnika. Prije 10 godina došli su do broja od preko milion povratnika. Predsjednica Unije Mirhunisa Zukić smatra da to nije realan broj.
„Također, mi kao Unija bilježimo u posljednjih deset godina odlazak ljudi iz BiH, među njima se iseljavaju i povratnici. Imamo oko 600.000 ljudi u posljednjih deset godina koji su se iselili iz BiH. Iz tog razloga precizan podatak o broju povratnika na području BiH nemamo“, kaže Zukić za Buku.
Infografika: Broj izbjeglica van BiH
Život povratnika: segregacija, diskriminacija, govor mržnje
Govoreći o položaju povratnika Zukić kaže da je njihova sudbina u oba entiteta ista. Prisutna je segregacija, diskriminacija, nemogućnost zapošljavanja povratnika.
“Dok je trajao proces povratka odvijala se i privatizacija preduzeća, a koja je uglavnom urađena na kriminalan način… i radnicima-povratnicima nije data mogućnost da se vrate na svoja radna mjesta. Diskriminacija je i život ljudi u kolektivnim centrima, u potpuno nehumanim uslovima, ili život u povratničkim selima koja su i danas bez struje“, govori Zukić o teškom položaju povratnika i raseljenih u BiH.
Segregacija je prisutna i u obrazovnom sistemu.
„Neophodno je onemogućiti da obrazovanje postane prepreka povratku raseljenih osoba i njihove djece, u smislu prava na jezik, izučavanja nacionalne grupe predmeta, “dvije škole pod jednim krovom” i sl“, kažu iz nadležnog ministarstva.
Zukić kaže da je sramotno da političari ukazuju na fenomen dvije škole pod jednim krovom jer je njihov posao da rješavaju probleme, a na nevladinim organizacijama da na njih ukazuju.
„Teško je, kad na terenu, vidite školu sa više učenika koja je neopremljena, i drugu sa manje učenika koja je potpuno opremljena. Ili da djeca nemaju organiziran prijevoz do škole. Razlog tome je politički, stranački kriterij, nažalost. I kako govoriti o održivom povratku, ili zaustavljanju iseljavanja“, pita se Zukić.
Kroz aktuelni projekt „Civilno društvo u borbi protiv korupcije“ koji Unija implementira, a finansira CCI vrši se monitoring utroška javnih sredstava svih nivoa vlasti za potrebe održivog povratka. Podaci su poražavajući.
Infografika: Broj raseljenih lica u BiH
“Nažalost, brojni su primjeri nenamjenskog trošenja novca, nefunkcionalnih projekta, nezavršenih objekata, ili stranačkog opredjeljivanja javnog novca, što je u koliziji sa stvarnim potrebama povratnika i raseljenih osoba u infrastrukturi i stambenoj obnovi, zapošljavanju i samozapošljavanju”, kaže Zukić.
Da je položaj povratnika težak uočava i jedna od najistaknutijih mirovnih aktivistkinja u BiH Snježana Ivandić-Ninković.
“Kao i nakon samog rata oni se suočavaju se s nizom problema i izazova koji se prije svega tiču reintegracije u njihove lokalne zajednice iz kojih su protjerani ili su uslijed ratnih dejstava morali da ih napuste. Iako je u poslijeratnom periodu uloženo jako puno sredstava u rekonstrukciju i izgradnju porušenih domova, još uvijek se jedan broj povratnika i raseljenih nalazi u kolektivnom smještaju”, kaže Ivandić-Ninković.
Pojašnjava da su to uglavnom starije i nemoćne osobe, koje nisu uspjele da ostvare svoje pravo na donaciju, ili su dobili donacije koje nisu bile dostatne da se njihovi domovi obnove na način da postanu funkcionalne stambene jedinice.
“Također, zbog administrativnih barijera i zakonske regulative koja je neujednačena po kantonima i entitetima mnogi od njih nisu ostvarili pravo na zdravstvene usluge ili besplatnu pravnu pomoć. Pitanje obrazovanja je također uvijek nešto što je u fokusu ove kategorije stanovništva. Pored diskriminacije sa kojom se suočavaju u procesu obrazovanja treba istaći i manjak predškolskih i školskih ustanova. Također, zbog teških uslova života u siromašnim zajednicama, koje su često izvan glavnih ekonomskih tokova povratnicima i raseljenim osobama često je onemogućen adekvatan pristup tržištu rada (nepostojanje radnih mjesta ili pak udaljenost od tržišta rada)”, pojašnjava sagovornica Buke.
Kao da im životnih nedaća i nevolja nije dovoljno, povratnici se suočavaju i sa govorom mržnje u sredinama u koje su se vratili. Ivandić-Ninković kaže da je, prema izvještajima nevladinih organizacija koje se bave monitoringom govora mržnje u BiH, govor mržnje u BiH najjače izražen u lokalnim zajednicama koje su najviše stradale u toku prethodnog rata, te onima u kojima su se desila etnička čišćenja.
„Povratnici i raseljene osobe po povratku u svoje domove najčešće se suočavaju s govorom mržnje, ali i napadima i drugim oblicima nasilja zbog njihove etničke pripadnosti, a incidenti često su povezani s dubokim etničkim podjelama i političkim tenzijama u zemlji. Svakodnevno svjedočimo govoru mržnje kako u dnevnopolitičkom govoru tako i u odnosima unutar samih zajednica, a nedostatak adekvatnih sankcija i pored postojanja zakona kojima se kažnjava govor mržnje samo produbljuje jaz između zajednica i stvara uslove za eskalaciju novih incidenata i zločina iz mržnje“, kaže Ivandić-Ninković.
Nedostatak povjerenja građana u rad institucija, prije svega policije, tužilaštava i sudova je dodatni faktor koji demotiviše žrtve da prijave slučajeve govora mržnje ili zločina iz mržnje.
Kako je propao Aneks VII?
Garantovati povratak i integraciju raseljenih, to je suština Aneksa VII Dejtonskog mirovnog sporazuma. No da se on ne provodi kako treba i da vjerovatno nikada neće biti zatvoren svjedoče slike i priče sa terena.
U Mišljenju Evropske komisije u kojem se navodi 14 prioriteta na putu ka EU traži se i zatvaranje Aneksa 7, te navodi da je napredak minimalan.
“Najveći izazov u implementaciji Aneksa VII Dejtonskog sporazuma ostaje ostvarenje prava raseljenih lica i izbjeglica. BiH nije preduzela korake kako bi se revidirana Strategija u ovoj oblasti iz 2010. godine implementirala; broj povratnika ostaje mali; povratnici su izloženi govoru mržnje i zločinima iz mržnje.”
U Mišljenju Evropske komisije o napretku BiH iz 2023. je navedeno da 990 porodica (3.351 osoba) još uvijek živi u jednom od 45 kolektivnih centara širom zemlje i u alternativnom smještaju.
“Vlasti trebaju riješiti njihove stambene potrebe održivim rješenjima. Povratnici su među najčešćim metama etnički motivisanog govora mržnje i zločina iz mržnje. Revidirana strategija za implementaciju Aneksa VII iz 2010. godine još nije u potpunosti sprovedena. Kako bi završila proces povratka i ispunila svoje obaveze i kako bi omogućila zatvaranje Aneksa VII, Bosna i Hercegovina treba osigurati punu saradnju između svih nivoa vlasti kako bi se osiguralo uživanje prava povratnika i usklađivanje njihovog pristupa uslugama i resursima”, navedeno je u Mišljenju.
“U mjestu mog boravka od prijeratnih 30 i više domaćinstava, sada živi nas troje. To je najbolji pokazatelj provedbe Aneksa 7, a postoji još dosta mjesta gdje je to i gore”, tako provedbu Aneksa 7 vidi povratnik u Foču Džemid Glibo.
Kreatori politika, objašnjava njegov sugrađanin Amir Čaušević, doveli su do toga da se u Foči broj povratnika smanjio sa 2500 na 300 ljudi.
„Aneks 7 dejtonskog mirovnog sporazuma je, što se tiče Foče, totalno zakazao, prvenstveno zbog politika iz Federacije koje su kreirale proces povratka Bošnjaka u Foču. Od prvih povrataka koji su se desili u opštini Foča, ljudi su bili ucjenjeni tim politikama i uglavnom su koristi imali samo pristalice tih politika, a u prvom redu tu mislim na SDA BiH. Svi ostali su bili marginalizirani i prepušteni sami sebi“, kaže Čaušević.
Iz Unije za održivi povratak kažu da su izazovi u provedbi Aneksa 7 brojni, jer s jedne strane je zagarantovano pravo na povratak u mjesta prijeratnog življenja, a s druge strane veliki broj ljudi koji ne želi, neće ili ne smije da se vrati.
„Zagarantovano je i pravo na obeštećenje za ratom uništenu imovinu, stambene jedinice. To se do danas, tri decenije od potpisivanje Dejtonskog sporazuma nije desilo. Imovinski fond za naknadu, obeštećenje nikada nije formiran onako kako je to predviđeno“, podsjeća Zukić.
Mnoge kuće čekaju na obnovu, hiljade povratnika bez struje
U Bosni i Hercegovini je do sada izgrađeno i obnovljeno oko 350.000 stambenih jedinica od blizu 500.000 koje su uništene i oštećene tokom sukoba iz perioda 1992-1995. godine, zvanični su podaci Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH. Ministarstvo procjenjuje da treba osigurati još oko 17.000 stambenih jedinica za potrebe stambenog zbrinjavanja oko 50.000 izbjeglica, raseljenih osoba i povratnika, bilo da se radi o obnovi prijeratnih domova, bilo da se radi o izgradnji stambenih jedinica za potrebe lokalne integracije u mjestima raseljenja.
Elektrifikacija stambenih jedinica raseljenih lica i povratnika i dalje je jedan od najvećih problema u provedbi Aneksa 7. Prema podacima iz posljednjeg Javnog poziva Ministarstva od 143 lokalnih zajednica u BiH, ukupno 26 opština/gradova je dostavilo prijave.
„Prema urađenim analizama i procjenama cca 700 obnovljenih stambenih jedinica povratnika i raseljenih lica je bez omogućenog priključenja na elektro-mrežu. Također, veliki dio opština nije aplicirao na posljednji javni poziv, iako prema određenim podacima postoje značajne potrebe za elektrifikacijom povratničkih lokaliteta tj. obnovljenih stambenih jedinica povratnika i raseljenih osoba“, kažu iz ministarstva.
Fotografije povratničkih kuća i smještaja za raseljena lica u Foči, Fojnici, Gornjem Vakufu, Milićima, Višegradu, Sokocu i Vlasenici:
Evropska unija je od završetka rata pružila značajnu podršku ostvarenju prava izbjeglica i raseljenih osoba. EU je izdvojila 238 miliona evra bespovratnih sredstava za Regionalni program stambenog zbrinjavanja – što predstavlja 80% ukupnog finansiranja. Regionalni program stambenog zbrinjavanja osigurao je održiva stambena rješenja za 2.800 korisničkih porodica u Bosni i Hercegovini, čime je okončan period njihovog dugotrajnog raseljenja.
„Ipak, zbog nepreuzimanja jasnih finansijskih obaveza od strane nadležnih u BiH u cilju završetka Regionalnog programa stambenog zbrinjavanja, 321 stambena jedinica je i dalje nedovršena. Vlasti u BiH moraju uložiti napore kako bi osigurale završetak ovih jedinica, te rješavanje potreba korisnika iz Regionalnog programa stambenog zbrinjavanja koji još uvijek nisu stambeno zbrinuti na održiv način“, kaže za Buku glasnogovornik Delegacije Evropske unije i Ureda specijalnog predstavnika Evropske unije u Bosni i Hercegovini, Ferdinand Koenig.
Ocjenjujući dosadašnju provedbu Aneksa 7 kaže da su povratnici iz reda manjina najčešće izloženi etnički motivisanom govoru mržnje i krivičnim djelima iz mržnje.
„Ovakvi napadi su nedopustivi i nema im mjesta na evropskom putu Bosne i Hercegovine“, dodaje Koenig.
Upozorava da Revidirana strategija za provedbu Aneksa VII Dejtonskog mirovnog sporazuma, koju je usvojilo Vijeće ministara 2010. godine. nije provedena u potpunosti. Toga su u nadležnom ministarstvu itekako svjesni.
„Potrebe na terenu za obnovom i dalje ostaju ostaju velike, a izdvojena finansijska sredstva su nedovoljna jer slabi interes donatora za ovakvim projektima, dok se lokalni organi pravdaju nedostatkom sredstava”, kažu iz Ministarstva.
Skoro 30 godina nakon završetka ratnih dejstava hiljade ljudi i dalje žive u izbjeglištvu, kolektivnim centrima ili u ruševnim i neobnovljenim objektima. Država nije uradila dovoljno da zaštiti ovu kategoriju stanovništva, a provedba Aneksa 7 jedan je od uslova na putu ka EU. No, kako je i taj put spor, čini se kako se vlastima ne žuri da ostvare napredak kada je u pitanju život njihovih naroda.