Dok je Omiš gorio, dok su pucale plinske boce i dok se branio goli život, jedna je mlada žena ostala zarobljena u kovitlacu dima i pepela. Bježala je iz automobila, tražila spas. I nije ga našla.
Sezonska radnica, kažu. Došla je iz Bosne, iz Kotor Varoši. Došla je odraditi još jedno teško ljeto na našoj predivnoj obali.
Dragana.
Čim plane prvi bor, a plane, bez brige, čim nakon nakon dugih, sušnih dana, zapuše prva bura, po šankovima i internetskim bespućima čuju se iste teorije. Zna se tko pali.
Oni. Jer u njima, kaže popularna pjesma, vire ni.
Ne mogu oni podnijeti da mi imamo more, a oni jedva koju rijeku.
Teroristi sa šibicama. Arhetipski krivci za svaki plamen uočen na Jadranu tijekom turističke sezone.
Svako ljeto ista priča. Isti folklor mržnje koji nam služi kao savršen paravan za vlastiti nemar, za nepokošene parcele, nepostojeće protupožarne putove, nevidljive hidrante i državu koja ne funkcionira.
A onda nam sudbina, ta beskrajno cinična redateljica, opali šamar.
U paklu omiškog požara, u zemlji gdje se nacionalnost važe preciznije od zlata, žrtva strašne stihije bila je lijepa Dragana. Umjesto da noću pali, čekajući povoljan vjetar i idealnu temperaturu, ona je došla čistiti naše apartmane, posluživati naše goste i donijeti kući koji euro zarađen u znoju hrvatskog ljetnog raja.
Nije palila. Bježala je. Bježala je od iste one vatre od koje su bježali i strani turisti i lokalni heroji.
Dok se po društvenim mrežama vrte komentari puni žuči i sumnji u “asfaltske diverzante”, u crnoj vreći na splitskoj patologiji leži djevojka čija obitelj šalje DNK uzorke iz Bosne samo kako bi je mogli dostojno pokopati. Umjesto da uživa u odmoru, Draganin suprug stiže na ovo naše crno more da preuzme ono što je ostalo od njezine mladosti.
Draganin pepeo pomiješan je s pepelom omiških maslina i vinograda. Na zgarištu nema razlika. Nema granica i povijesnih računa. Dragana najednom više nije njihova, ona je naša. I takva će, u inat jadnicima zaslijepljenim mržnjom, i ostati.