Konačno je urodilo plodom! Press služba kandidata SNSD-a Slobodana Gavranovića radi svoj posao. Danas sam u redakciji, primio pismo (Gavranovićev štab: BUKA da se izvini za izmišljeni intervju!) , dobrih namjera, sugestija i hmm…pedagoško-novinarskih pokuda. Doznao sam da sam u svom IZMIŠLJENOM intervjuu iznio citiram: ,, niz uvreda i neistina na račun kandidata Saveza nezavisnih socijaldemokrata za gradonačelnika Banjaluke Slobodana Gavranovića čime mu je nanesena veliku štetu.“
U dopisu inače stoji da je moja malenkost na nikad viđen način izvrjeđala gospodina Slobodana Gavranovića.
Kako je moguće da u fiktivnom i izmišljenom intervju, kroz formu klasične satire mogu nanijeti veliku štetu ,,realnom“ kandidatu Gavranoviću, to ne znam!? Zapravo, to je nemoguće. Ja sam polemisao sa ,,izmađijanim“ Gavranovićem, koji me je, uzgred budi rečeno, preveslao više puta. Ovo za ,,nikad viđen način“ bih mogao uzeti kao kompliment. Volio bih da sam ja izmislio formu izmišljenog intervjua. Nije da ne bih. Ali ona kao takva postoji već stoljećima, pa je da prostite, ova konstatacija više stvar opšte (ne)kulture autora dopisa.
Inače, podsjećanja , a bogme i edukacije radi, satira je je književni oblik u kojem se kritički ismijava pojedinac, grupa, država ili vlast. Često se koristi kao sredstvo političke borbe. Satira razobličava društvene nedostatke, političke strasti, ljudske sebičnosti, nepromišljenosti, mane i gluposti, a svojim podsmijehom na podrugljiv i duhovit način kritikuje, opominje i kažnjava…
U demokratskom svijetu je ona sasvim uobičajen književni oblik (od karikatura, preko proze do poezije). Vlast i kritikovani pojedinac je najčešće ugledna ličnost koji kroz satiru može vidjeti koliko je validan društveni subjekat. U nedemokratskim, pak, režimima, autorima satiričnih tekstova, karikatura, poezije, prijeti se tužbama, hapšenjem ili u gorim slučajevima dolazi do prijetnji smrću li raspisivanjem nagrade za glavu autora (najčešće mrtvu) O fetvi nadam se da svi sve znamo.
Satiričari u nas? Padoše mi na um Radoje Domanović i Petar Kočić. Zanimljivo je da se aktuelna vlast kune barem u ovog potonjeg. Vele da je jako dobro bilo imati čovjeka koji je ,,na satiričan način pokazao zube vlasti“. I fino je sve to. Nego nešto ne vidim da je ta ista vlast imuna na svoje savremenike kad ih malo profilterišu kroz satiru. Dure se nešto. Bune se. No dobro.
Vratimo se pedagoškom pismu. U njemu stoji: ,, U izmišljenim odgovorima Slobodana Gavranovića su, osim toga, navedene prostačke riječi: „…..da li je moguće da si popušio?“, „.. ne zajebavaj me…“, „….jebem li ga…..“
Treba li ovo uopšte komentarisati? Izgleda da nekome treba i ovo pojasniti. Svi mi u životu psujemo ili kako rekoše autori pisma ,,navodimo prostačke rijči“. Ovo me već jako zabavlja. Logikom stvari fiktivni Slobodan Gavranović, prostači i tu nije ništa sporno. Prostačim i ja i moj komšija i moj šef i familija i profesori i predsjednik RS, pa čak prostači i odistinski Slobodan Gavranović. Dakako, da ne bi prostačio da se pojavio u pravom intervjuu. Intervjuu jedan na jedan sa pravim Draganom Bursaćem. Ali nije. A, što nije?
Dragan Bursać je jedno mjesec i po dana počeo da priprema teren za stvarni intervju sa gospodinom Gavranovićem. Naime, procijenio sam da će mi 45 dana biti dovoljno da uradim intervju i tako u mojoj BUCI predstavim kandidata za gradonačelnika Banjaluke iz reda SNSD-a. Ali podcijenio sam se ili precijenio. Kako hoćete.
Iskaz Dragana B.
Na početku sam jedno pedesetak puta stupio u kontakt sa sekretaricom kabineta Predsjednika skupštine grada Banjaluka, koja me je svaki put kulturno preusmjerila na telefon šefa kabineta gospodina Kurtovića. Dakle, tri puita dnevno, 15 dana na tašte, pa šta mi bog da. Sa gospodinom Kurtovićem sam se čuo nekih 5-6 puta. Svaki put sam dobijao odgovor da je vrlo teško ,,uhvatiti“ gospodina Gavranovića i kako bih trebao napisati pitanja za intervju i poslatih ih mailom, što sam odmah i uradio. Poslije jedno mjesec dana, dobio sam čudnovat odgovor-Ja zapravo gubim vrijeme sa njima i treba da se obratim pres službi gospodina Gavranovića. U dotičnoj službi saznajem kako je Slobodan Gavranović dobio moja pitanja i obećanje od sekretarice kako mi garantuje da ću odgovore dobiti u roku od 5 radnih dana. Prošlo je još dvije nedjelje i nisam dobio odgovor. Očekivano. Toliko o o tome.
E, sad, kako mi Slobodan Gavranović nije centar univerzuma i kako imam zaista dosta prečeg posla, prestao sam se baviti formalnim načinom ,,isčekivanja“ i bacio se u lov. Tako sam posjetio tribinu ,,Forum odgovornosti“ gdje je jedan od panelista trebao biti i Slobodan Gavranović, nema čovjeka. Gledao sam dijaloške emisije..nema Gavranovića… I šta da radim sa Slobodanom-čovjekom koga nema? Ništa. Onda sam pribjegao književnoj formi-NE NOVINARSKOJ, dakle satiri i izmaštao Slobodana Gavranovića. Veselog lika za stvaranje čijeg karaktera mi je najveći oslonac bila loše napisana biografija stvarnog Gavranovića na oficijelnom sajtu.
Šta sve treba da radi novinar-uputstvo i upotreba
Nego, pustimo mi sad moj iskaz. Ima u ovom pedagoškom pismu pres službe nešto mnogo ozbiljnije. Tamo stoji: ,,Novinari štampe i online medija u Bosni i Hercegovini (u daljem tekstu „novinari“) imaju obavezu da prema javnosti održavaju visoke etičke standarde u bilo kojem trenutku i pod bilo kakvim okolnostima..“ To je valjda iz novinarskog kodeksa, šta li?
Dakle, moja obaveza je upravo srazmjerna ponašanju i održavanju ,,visokih etičkih standarda javnih ličnosti.“
O kakvim se to visokim etičkim standardima radi, dok se novinari istjeruju sa presica, dok se jedan kandidat za gradonačelnika izdigao iznad realnosti, pa se o njemu piše kao o fiktivnoj ličnosti? Kakve nam to visoke moralne standarde nameću politički vlastodršci sa kojima se region sprda?
Da li je moj grijeh bio što sam progovorio njihovim jezikom? Izgleda. Gospodo, gadi se meni i više od vas taj i takav jezik, ali, samo tako možete nešto čuti. Mogao sam ja napraviti i izmišljeni intervju gdje bih gospodina Gavranovića pitao o krizi diskursa u posmodernom društvu i mogućnosti prevazilaženja tehne na posthajdegerovski način. Kontate? Ili ne? Nema veze. Stvar je u tome da moramo biti na istoj talasnoj dužini.
I jedno shvatite, nije ovo novinarski tekst, nego književna forma provokacije.
Poziv
Zato pozivam gospodina Gavranovića da mi izađe u susret kako bih napravio novinarski intervju jedan na jedan. Mislim posve sigurno da čovjek ima šta da kaže. Na kraju, krajeva, razgovaraću na istom fonu, kao i sa ostalim kandidatima. Nećemo pričati o Higsovom bozonu, zaboga.
Poslije ovog intervjua, do koga će, nadam se doći, pres služba će imati pravo da ,,novinarski“ kritikuje moje pisanje.
U svakom slučaju zdrav razum mi nalaže da se ne mogu izviniti za uvrede imaginarnoj ličnosti. Drago mi je što se čitamo, slušam i osluškujemo. U želji da se u formi intervjua našem portalu predstavi gospodin Slobodan Gavranović, želim Vam sve najbolje. I čitamo se, naravno.
Vezani tekst : Gavranovićev štab : BUKA da se izvini za izmišljeni intervju!