Kemal
Šalaka je imao samo šestaest godina kada se priključio Armiji BiH. Sticaj
okolnosti, politička prepucavanja, medijska propaganda i konstantna priča da
opasnost dolazi od onih „drugih“ i „trećih“ bili su dovoljan razlog da uzme pušku
u ruke i da se zajedno sa drugovima iz kraja, također maloljetnicima, priključi
Specijalnim jedinicama MUP-a BiH pod komandom Jusufa Juke Prazine.
„Razmišljao
sam ili ću nastradati na cesti ili ću se priključiti vojsci. Sa nekim svojim
prijateljima iz ulice odlučio sam da se priključim Armiji BiH. U rat je mladom
čovjeku lako ući, on u sve ulazi srcem. Mi smo ipak bili djeca,
nismo znali dovoljno činjenica. „Znali“ smo samo da nas oni drugi mrze i da
hoće da nas ubiju. Tome su u velikoj mjeri doprinjele i tadašnje političke vođe i mediji sa stalnom pričom kako
se moramo braniti jer ovi drugi ili treći hoće da nas ubiju. Jednostavno nismo
baratali činjenicama, nismo znali uzroke, i u sve to smo ušli bez pretjeranog
preispitivanja“, priča za Buku Kemal.
Kaže
da ga nije bilo strah, da to dođe tek kasnije, kada se čovjek svega nagleda.
„Na
počeku se o strahu puno ne razmišlja jer o ratu znate samo iz filmova. A u filmovima
glavnim glumcima nikada ništa ne bude, tako sam mislio i ja, neće mi ništa biti.
Ipak
ubrzo sam uvidio koliko griješim. Kada sam prvi put vidio mrtve ljude, kada sam
gledao smrti u oči, tada sam spoznao i strah. Najgore mi je bilo kada sam morao nečijim roditeljima doći
na vrata i reći da im je dijete poginulo. A takvih situacija je bilo i previše. Reakcija
majke, oca, sestre, brata…. to se ne može opisati, taj krik, očaj, pogled…. u ratu
od toga nema ništa gore“, priča nam Kemal.
Kaže
i da je vjerovao da se bori za državu koja treba da ostane cjelovita i u kojoj
će svi narodi biti jednaki. To su bile neke od parola,
koje su bile proklamovane u borbi. Danas više od 20 godina od rata, BiH nije
ništa od toga.
„I na početku, kao i na kraju ove ratne balade
glavni su bili političari. Na početku su to sve zakuvali, da bi ’95 sjeli za
sto potisali sporazum kojim su osporili sve
ovo za što se mi „borili“. Opet je BiH ostala podjeljena, hiljade i hiljade
života izgubljeno, ekonomija uništena, društvo unazađeno… Uplašili
su nas jedne od drugih i eto šta smo dobili…“, zaključuje naš sagovornik.
Kemal
je vojsku napustio 18. marta 1995. godine. Nikada nije bio ranjen, ali svega se nagledao i dosta
emotivno prošao kroz mnoge stvari. U jednom momentu to više nije mogao
podnijeti. Tražio je otpust jer je obolio od depresije i žutice. Poslije rata je
puno i pio.
Danas
Kemal, radi kao ekonomista. Nakon rata je uspio završiti srednju i višu
ekonomsku školu, a i predsjednik je i osnivač Udruženja maloljetnih
dobrovoljaca odbrambeno-oslobodilačkog rata 92-95 Kantona Sarajevo. Kroz svoj
rad u ovom udruženju bavi se sistemskim zbrinjavanjem maloljetnih boraca kroz
različite aktivnosti, ali radi i na osvještavanju djece o besmislima ratovanja
i kobnim posljedicama koje on ostavlja.
Kemal
je zajedno sa nekadašnjim pripadnicima Vojske Republike Srpske i Hrvatskog
vijeća obrane, kroz projekat „Djeca rata-djeci mira“ na 30 radionica u srednjim
školama širom BiH mladima govorio zbog čega danas, toliko godina nakon rata,
smatra da je učešće u vojnim formacijama pogrešno, te kako se to odrazilo na
njegovo odrastanje i današnji život.
„Kada
sam tokom ovog projekta razgovarao sa ostalim maloljetnim učesnicima rata, sa
Srbima i sa Hrvatima uvidio sam koliko smo svi mi patili na isti način. Rat niko ne bi trebao proživjeti,
ratovi su najveća glupost i ništa se sa njima ne riješava. I uvijek na kraju
krajeva ljudi ratuju za nekog drugog. Mislim da smo kroz ovaj projekat uspjeli
to prenijeti i djeci, svu tu besmisao rata. A što je najvažnije da ne naprave
greške koje smo mi napravili, da prihvataju jedni druge sa svim svojim
različitostima i na kraju – da se ne ubijaju “, kaže Kemal.
Dodaje i da je njegova priča o rata, naišla na odobravanje
porodice i bliskih prijatelja, dok je od drugih doživio i osude i napade.
Govorili su mu da je izdajnik, da sjedi sa četnicima i ustašama. Na ovakve
komentare se ne obazire, bude mu samo žao što još uvijek ima ljudi zatrovanih
nacionalizmom.
Na pitanje ima li država, koja je i
nakon više od 20 godina od rata podjeljena u svakom pogledu, budućnost, Kemal
kaže, da to zavisi od nas samih.
„Ako budemo i dalje forsirali priču da
je glavno ko je Srbin, Bošnjak ili Hrvat, a mediji budu u službi političara koji
raspiruju mržnju i netoleranciju, nema nade za nas“, ističe na kraju razgovora
za naš portal Kemal Šalaka koji je samo jedan od nekoliko hiljada maloljetnih boraca
koji su širom BiH učestvovali u vojnim formacijama.
Mnogi
od njih, zbog rata nisu završili srednju školu, a u miru su se borili za
egzistenciju. Danas u svojim kasnim 40-im, žive na
marginama, prepušteni sami sebi.