“Dokle god u ovoj zemlji postoji ijedna žena koja trpi batine i psovke, dokle god postoji ijedna radnica koja ne sme da zatrudni, da ne bi ostala bez posla, jer je primorana da radi na crno, da ne bi skapala od gladi, dakle dokle god je tako, živećemo u društvu nasilja i nepravde”, rekla je Milkica Milojević u intrevjuu za portal BUKA.
Milkica Milojević, dugodišnja novinarka i predsjednica Udruženja BH novinari nedavno je dobila nagradu za doprinos u ostvarivanju ravnopravnosti polova u 2014. godini.
Za portal BUKA govori o pravima žena, ravnopravnosti polova u BiH, ulozi novinarstva u promociji ravnopravnosti i ženskih prava i drugim temama. Pitali smo ju i za komentar za napad novinarke Gordane Katane od strane predsjednika RS Milorada Dodika.
Dobili ste nagradu za doprinos u ostvarivanju ravnopravnosti polova u 2014. godini. Možete li nam reći nešto više o samoj nagradi i koliko Vam ona znači?
To je godišnja nagrada, koju dodjeljuje Parlament BiH, uz podršku Misije OSCE u BiH, utemeljena 2013. Ove godine prvu nagradu je dobila dr Amra Delić, psihijatrica iz Tuzle, za volonterski rad sa ženama, žrtvama seksualnog nasilja u ratu. Na predlog Fondacije “Udružene žene” meni je dodjeljena druga nagrada, s obrazloženjem da sam novinarskim i aktivističkim angažmanom doprinijela razbijanju stereotipa i predrasuda, na kojima se temelji rodna neravnopravnost, te borbi protiv nasilja nad ženama i protiv diskriminacije LGTB osoba.
Milkica Milojević sa dodjele nagrade
Naravno, ponosna sam što sam proglašena jednom od prvakinja ili liderica rodne ravnopravnosti. Nakon što sam 2011. dobila novinarsku nagradu “Srđan Aleksić”, i ovo priznanje je za mene prije svega potvrda da sam na pravom putu i u dobrom društvu, u društvu čestitih i odgovornih ljudi, poput Dragana Bursaća, Sandre Dukić, Fatime Gušić, Danke Savić…
Kada govorimo o ravnopravnosti polova u BiH, kako biste Vi ocijenili stanje kod nas?
Rodna ravnopravnost je jedno od temeljnih ljudskih prava, ali se u BiH to još uvijek ne shvata ozbiljno, pa se, kada govorite o rodnoj ravnopravnosti, priča obično svodi na često banalizovan pojam “prava žena”, ili još češće na borbu protiv nasilja nad ženama. Naravno, odsustvo nasilja i diskriminacije jeste nužni preduslov, bez kojeg nema govora o ravnopravnosti, ali to naprosto nije dovoljno. To me podsjeća na onu našu čuvenu “dobro je, dok se ne puca” i dok je “živa glava na ramenima”. Nije, naravno, dobro, ako si gladan/na, nezaposlen/a, gurnut/a na marginu, obespravljena/a, sveden/a na jeftinu radnu sangu, koja puni džepove korumpiranim političarima i tajkunima.
Rodna ravnopravnost je i pravo muškarca da bude vaspitač u vrtiću, jednako cijenjen kao i “teta” i potreba da se očinstvo smatra ravnopravnim roditeljstvom, kao i majčinstvo, ali i pravo žene da je društvo doživljava kao dostojanstvenu i ostvarenu ličnost i ako se ne uda i/li ne postane majka. Rodna ravnopravnost bi bila, recimo, ostvarena, kada bi muškarci i žene na selu bili ravnopravni vlasnici svojih imanja, a znamo da nije tako i da je “muška glava” najčešće ne samo isključivi vlasnik kuće, stoke i zemlje, nego se nerijetko smatra i vlasnikom svoje supruge, koju ako “nije dobra” ima pravo da je “otjera”, ili “vratiti ocu”.
Naši zakoni garantuju ravnopravnost, zabranjuju diskriminaciju, omogućavaju ženama da se bave politikom, a muškarcima da koriste porodiljsko odsustvo, ali šta imamo u praksi? Imamo nekoliko profilisanih političarki, ali su šefovi vodećih stranaka, koji odlučuju o svemu , pa i o karijerema tih političarki, isključivo muškarci. Imamo nekoliko očeva na porodiljskom odsustvu, ali su oni deveto svetsko čudo, kao tele sa dvije glave, i o njima se piše po novinama, jer su oni vijest. Kako i ne bi bili vijest, kad su na “porodiljskom”, a dobro znamo da ne postoji muškarac koji je u stanju da se porodi. Dakle, ovdje imamo i diskriminaciju u jeziku, situaciju da zakon direktno podržava rodne stereotipe. Korektno bi bilo da se to odsustvo zove roditeljsko, a ne porodiljsko.
I tako bismo mogli nabrajati unedogled primjere neravnopravnosti, prevashodno o neravnopravnosti žena u našem društvu. Ali, generalno gledano, stvari su pomjerene sa mrtve tačke i sama činjenica da je rodna ravnopravnost postala legitimna i značajna društvena tema, a ne predmet sprdnje, svjedoči da smo krenuli pravim putem. A put će, bogami, potrajati. Nije to sprint, nego iscrpljujući maraton.
Šta se treba, prema Vašem mišljenju, uraditi da situacija u ovom polju bude bolja?
Treba trčati maraton. Znači, ne odustajti, boriti se svakodnevno, u svojoj porodici, na radnom mjestu, u školi, u komšiluku. Početi od toga da svoje kćeri učimo da imaju pravo da odlučuju o svom životu i tijelu, a sinove da kuvanje, peglanje i pranje nisu ženski, nego porodični poslovi. Nemamo pravo da okrećemo glavu, kada komšija mlati ženu ili kada šef zaviruje u dekolte mladoj radnici, jer nas se to, kao, “ne tiče”. Tiče nas se, itekako, jer je to nasilje, kažnjivo zakonom.
Zahvaljujući, prije svega neumornom angažamnu aktivista i aktivistkinja, danas imamo zakone, koji su moćan alat u borbi za ravnopravnost. Na nama je da insistiramo na njihovoj primjeni, kao što je i naša ljudska i građanska obaveza da se borimo protiv ukorjenjenih patrijarhalnih običaja. Najlakše je “pustiti sve niz vodu” i utopiti se u ćutljivoj većini, ali time podržavamo nasilje i nepravdu. Krajnje je vrijeme da svako od nas stane pred ogledalo i sam sa sobom rasčisti na čijoj je strani.
Kolika je uloga novinarstva u promociji ravnopravnosti, ženskih prava i generalno ukazivanje na probleme iz ovog segmenta?
Uloga medija i novinara je ogromna, pogotovo u dekonstrukciji rodnih stereotipa. I danas televizija diktira modele društveno poželjnih, odnosno nepoželjnih obrazaca ponašanja. Zahvaljujući odgovornim novinarima i novinarkama, danas više ne važi “aksiom” da muž ima pravo da mlatne ženu, ako je to “zaslužila”, niti da djevojka koja je obukla minić i izašla u ponoć u grad “zaslužuje” silovanje. Mnoge teme iz korpusa ženskih ljudskih prava i rodne ravnopravnosti, upravo su mediji prvi otvorili i učinili ih relevantnim.
Bojim se, međutim, da danas mediji i novinari posustaju na tom putu i da društvena i profesionalna odgovornost uzmiče pred zahtjevima tržišta, terorom politike i svopšteg trenda tabloidizacije i površnosti. Eto, na primjer, u prošlogodišnjim majskim poplavama, poplavljene su sve četiri Sigurne kuće za žene i djecu žrtve nasilja u RS, ali mediji o tome nisu izvještavali, jer u Sigurnim kućama nema razgolićenih starleta, niti drčnih političara, pa nema ni “priče za naslovnu stranu”.
Kada govorimo o ženskim pravima, koja tema je po Vama najurgentnija, na što bi se trebalo ukazati?
Na žalost, mi još nismo završili prvi zadatak u ovoj oblasti, a to je da svakoj ženi obezbijedimo elementarnu sigurnost i život bez nasilja i diskriminacije. Dokle god u ovoj zemlji postoji ijedna žena koja trpi batine i psovke, dokle god postoji ijedna radnica koja ne sme da zatrudni, da ne bi ostala bez posla, jer je primorana da radi na crno, da ne bi skapala od gladi, dakle dokle god je tako, živećemo u društvu nasilja i nepravde.
Kako biste ocijenili slobodu medija kod nas? Šta se treba uraditi da stanje u novinarstvu generalno bude bolje?
Već odavno živimo u takozvanoj zarobljenoj državi, dakle u društvu u kome korumpirane elite, stvorene spregom političke moći i kapitala, kontrolišu institucije. U toj mreži se sada batrgaju mediji. Borba za slobodan protok bitnih informacija je postala takoreći subverzivna djelatnost, a sve više medija glumi novinarstvo i trivijalnostima zmajava osiromašenu i otupjelu publiku. To stanje najbolje je opisao socijalni psiholog Srđan Puhalo maksimom: “Čega se pmatan stidi, time novine dižu tiraž”. U takvoj situaciji, novinari koji nastoje da, uprkos svemu, odgovorno i profesionalno rade svoj posao, u ozbiljnim su problemima. Nadam se da profesionalna solidarnost i odgovornost, znanje, kreativnost i hrabrost, još uvek mogu delovati ljekovito.
Kako komenentarišete napad predsjednika RS, Milorada Dodika na novinarku Gordanu Katanu? Šta to govori o novinarstvu kod nas?
To je nasilje! To je šamar cijeloj novinarskoj zajednici, šamar demokratiji, političkoj kulturi, to je uvreda nanesena svim građanima, jer koleginica Katana je, kao novinarka, Dodiku uputila pitanja u ime čitalaca, dakle u ime građana. Nisu oni zaboga ćaskali u kafani ili na kućnoj sjedeljeci, ali čak i u takvom ambijentu, onakve bi riječi bi bile skandal! To je i grubi mizogini napad na jednu ženu, jer je, komentarišući fizički izgled koleginice Gordane Katane Milorad Dodik prekšio, između ostalih, i Zakon o ravnopravnosti polova i elementarna pravila pristojnog ponašanja. Udruženje BH novinari oštro je osudilo napad na našu koleginicu. Odgovor feminističke zajednice i organizacija koje se bore za prva žena, još uvijek čekamo. Nadam se da da ćemo ga uskoro čuti.
Šta ovo govori o novinarstvu, a šta o Miloradu Dodiku i o nama, građanima čiji je on predsjednik? Pa rekla bih – sve! Je li ova parada Milorada Dodika incident? Nije. Već godinama Milorad Dodik napada i vrijeđa novinare, prvenstveno novinarke i narušava ugled institucije Predsjednika RS. Je li zbog toga odgovarao? Nije. Ko podržava Milorada Dodika? Najmanje 303.496 građana RS, koji su glasali za njega i zavidan broj novinara koji se smiju njegovim “pošalicama” i dive njegovim “bravurama”.
I na kraju Vaša poruka ženama u BiH?
Budite samostalne, samouvjerene i odgovorne. Skup je to sport, ali se isplati. Obrazujete se. Naučite reći NE. Borite se, svim silama, da živite od svog rada i raspolažite svojim novcem. A kad vas pitaju: kuda idete, kad ćete se udati (ili razvesti), kad mislite rađati, s kim ste sinoć bili, ko vam je posalo SMS, zašto niste oprali suđe …. odgovorite: Šta te briga! To su, znate, nepristojna pitanja.
Razgovarala Maja Isović