U januarskom izdanju BUKA TV podcasta, na pitanja Aleksandra Trifunovića odgovarao je Nebojša Đurić sa Univerziteta u Banjaluci, matematičar svjetskog renomea, koji je sa svojim ruskim kolegom uspio riješiti višedecenijski matematički problem.
"Nisam mislio da će ta vijesti postati popularna, očekivao sam da će je prenijeti par portala i prijatelji na Facebooku, ali desila se lavina informacija. Dobijao sam puno poziva, postao sam medijska ličnost, nisam ni znao kako to izgleda… Ono što mi se posebno svidjelo je što ste vi objektivno izvještavali, ali bilo je medija koji su pravili klik bejt naslove, zbog čega sam se osjećao nelagodno, preuveličavali su stvari, kao da sam riješio hipotezu staru 150 godina i dobio milion dolara. Ljudi su mislili da sam zaradio ogromnu količinu novca rješavajući taj zadatak, što nažalost nije istina…", kazao je Đurić o pažnji medija koju je dobio nakon što je riješio matematički problem star 40 godina.
U rješavanje ovog problema uložio je mnogo rada i truda, kaže on. Bile su to dvije godine svakodnevnog rada, neprospavanih noći i iscrpljenosti.
"Želio sam da ga riješim, jer me uvukao u sebe. Želio sam po svaku cijenu da dođem do rezultata, ne razmišljajući ni o disertaciji, ni o tome da bih stekao neku slavu ili imao neku materijalnu korist."
Da li se matematika može primijeniti na bosanskohercegovačku društvo kako bi nam razjasnila procese koje ne razumijemo. Da li postoji matematička formula da krenemo putem promjene, napretka, boljitka, nade? Nada je i to što ste sa nama, što ste ostali u zemlji, što dajete primjer da se rad isplati, jer ste na kraju došli do rješenje. Može li se to primijeniti na društvo?
Ono što je važno jeste da prepoznamo grešku, to je naučno istraživački proces. Cilj je da ispitamo da li smo u pravu, mora da postoji preispitivanje, ne smijemo nikada da mislimo da smo 100% u pravu. Moje kolege su zastupale neki drugi pravac i ja sam na kraju dokazao da sam u pravu, ali niko od njih nije bio ljut. Mislim da nije ni važno ko je u pravu, važno je da otkrijemo šta je istina. Postoji jedan primjer skupa koji je nemjerljiv, on se zove Vitalijev skup i ja često volim da kažem da je on od vitalnog značaja Govori nam da ne možemo da uspostavimo savršen sistem u egzaktnoj nauci. Možemo promijeniti mjeru, ali onda će oni mjerljivi skupovi postati nemjerljivi. Mi ne mjerimo one skupove koji se lako mogu izmjeriti, one trivijalne. Koji su to skupovi: kolika nam je prosječna plata, koliki nam je ekonomski rast, BDP države, zaduženost države… naša šumska gazdinstva konstantno posluju negativno…
Živimo u permanentnom problemu koji je nerješiv. Problemi koji ovdje zaokupljaju živote ljudi najčešće nemaju nikakve veze sa životom…
Jako je zanimljivo da se mi ovdje bavimo nemjerljivim skupovima. Zašto se ne bavimo time kolika je potrošačka korpa, zašto konstantno imamo inflaciju u zadnjih pola godine, i da li plata prati taj rast inflacije. Tim pitanjima se ne bavimo. Nisam nikad primijetio da se sazvala Narodna skupština na kojoj će doći generalni direktor šuma da podnese izvještaj Skupštini. Nisam vidio posebnu Narodnu skupštinu po tim pitanjima, ali sam vidio posebnu Narodnu skupštinu o nekim filozofiranjima, informacijama koje najčešće ničemu ne služe. Ja često volim da kažem studentima – znate li vi koje mi zadatke rješavamo na času – one koje možemo riješiti. Sve i jedan zadatak koji postavimo na času možemo riješiti. To je dobar odgovor na kompletnu ovu priču. Treba da se bavimo problemima koje možemo riješiti. Smatram da postoje i teški problemi, treba da se bavimo i teškim problemima, ali nikako ne smijemo da se bavimo izmišljenim problemima koji su nerješivi.
Kada je u pitanju bavljenje naukom u BiH, Đurić kaže:
Nažalost, ovdje je nauka usko povezana sa univerzitetom. Zašto kažem 'nažalost', zato što ne postoje neki naučni instituti gdje bismo se mi mogli baviti naukom. Trenutna politika univerziteta je da nastava mora biti primarna, što je razumljivo. Međutim, tu dolazimo do ozbiljnog problema. Kada govorimo o matematici, ima nas jako malo, glavni problem je što ne možemo da pokrijemo nastavu, uvijek imamo časove preko norme. Ne možemo da se posvetimo nauci u toje mjeri. Kad pišete naučni rad, takmičite se sa najboljima, zato što naučni rad mora da ima naučno istraživački pristup, da ima nešto zanimljivo, rezultat ne smije da bude trivijalan… Nikoga ne zanima da li radite na univerzitetu. Ima dosta mojih kolega koji rade na institutima i sa kojima se ja takmičim.Mi smo u startu par koraka iza.
Najveći problem na Univerzitetu je što nauka nije dovoljno cijenjena, kazao je Đurić.
Postoje norme koje morate da zadovoljite u naučnom smislu, sad ne govorimo samo o matematici, već u širem smislu. Nažalost, većina naših naučnih radova su u naučnom smislu trivijalni. Objave se neki rezultati, ispuni se norma i većina univerzitetskih radnika tako završava s naukom. To je potpuno pogrešan pristup nauci da se piše rad da bi neko zadovoljio normu i da bi imao izbor ili reizbor. Ako se zbog toga bavite naukom, onda nemojte. Ima jako mali broj ljudi koji se iskreno bave naukom i, nažalost, neki od njih odustaju, jer ne vide smisao u tome. Taj sistem nije uspostavljen kako treba, mi ga moramo promijeniti. Odgovornost moraju da preuzmu univerzitetski profesori. Taj bolji sistem nije teško napraviti. U najmanju ruku možemo da prepišemo šta rade naše kolege na drugim univerzitetima. Ja imam 200 studenata, nemoguće je da jedan nastavnik predaje 200 studenata koliko god on dobar bio, ne može da se uradi nešto kvalitetno ili onda prelazimo na najgori oblik obrazovanja – da zadovoljimo formu…"
Pogledajte cijeli razgovor sa Nebojšom Đurićem