Uprkos činjenici da je danas pravo na zaključenje istopolnih
zajednica propisano u gotovo svim državama Evropske unije, Bosna i Hercegovina,
odnosno njeni entiteti još uvijek nemaju zakonsko rješenje koje bi ovim
parovima omogućilo registrovanje životne ili istopolne zajednice. Time su im
uskraćena mnoga prava, prvenstveno imovinska, pravo na nasljeđivanje,
ostvarivanje zdravstvene zaštite i mnoga druga.
Za sada je u našoj zemlji izgleda jedino LGBT populacija
svjesna važnosti priznanja istopolnih zajednica.
Tako H.E iz Sarajeva
za naš portal kaže da bi svako trebalo da ima pravo na brak.
“Naravno da bih volio da postoji zakon o istospolnim
zajednicama. Svako treba imati ista prava. Međutim, ono što je najtužnije od
svega je da li bi to išta značilo pripadnicima LGBT zajednice koji su u strahu
od samih sebe? Ne vjerujem da puno razmišljaju o istopolnom braku i bilo bi im,
barem za sada, potpuno svejedno i da je
to moguće”, kaže nam naš sagovornik.
Zeničanin M.I.
smatra da zakon treba donijeti, kao što je to slučaj u većini evropskih
zemalja, pa ko želi neka sklopi brak, a ko ne želi ne mora. “Ja sam se odavno
autovao, imam vezu koja traje već tri godine i svakako bih, da imamo zakon,
sklopio brak sa svojim partnerom. Razloga je mnogo. Ostvarili bi brojna prava u
područjima socijalne zaštite, zaposlenja i penzije, slobode kretanja, spajanja
porodice, nasljeđivanja, a na kraju krajeva, mogli bismo podići i kredit.
Prednosti i benefiti su mnogi i zaista nam je neophodan zakon koji bi to
omogućio”, kaže ovaj Zeničanin.
Institucije BiH šute
Nažalost, u našoj zemlji trenutno nijedna institucija ne
radi na tome da pravno reguliše istopolne zajednice, iako kao članica Vijeća
Evrope, i država koja želi da uđe u EU, treba pravno regulisati prava, ali i
obaveze koje proizilaze iz zajedničkog života stabilnih emotivnih zajednica
istopolnih parova.
Emina Bošnjak,
izvršna direktorica Sarajevskog otvorenog centra (SOC), kaže da ako pogledamo na kojem je nivou i u čijoj
nadležnosti oblast porodičnog prava, institucije FBiH i RS bi trebalo da budu
te koje razmišljaju o ovoj obavezi, a one još uvijek šute.
“Moram reći da je bilo javne podrške parlamentaraca_ki s
državnog i nivoa FBiH iz Saveza za bolju budućnost, Demokratske fronte, SDP-a i
Naše stranke, ali je za ovakav zakon u trenutnoj političkoj situaciji potrebno
dosta više podrške i unutar organa i politika samih stranaka, koje se moraju
jasno postaviti prema ovom pitanju. Institucije FBiH i RS bi trebale biti te
koje razmišljaju o ovoj obavezi, a jedna od mogućnosti je i donošenje neke vrste okvirnog zakona na
nivou BiH, koji bi povukao i obavezu entiteta da pravno prepoznaju istopolne
parove”, naglašava Bošnjak.
Dodaje i da za bilo koju instituciju koja želi raditi na
ovom pitanju, SOC ima spreman model pravnog priznavanja istopolnih zajednica
koji može ići u vladinu/parlamentarnu proceduru i rado će biti partneri
institucijama ukoliko odluče da izvrše obaveze koje proizilaze iz članstva u
Vijeću Evrope, ali i našeg evropskog puta.
Naglašava i da se ovdje radi
govori o stotinama prava i obaveza koje parovi osoba različitog pola
uzimaju zdravo za gotovo. Npr. nema zaštite zajednički stečene imovine, niti
ikakvih pravila ukoliko se par rastaje, nije regulisano izdržavanje
partnera_ice ukoliko se jedno od njih razboli, nema penzije ili socijalne
podrške ukoliko partner_ica premine, itd.
“To nisu nikakve apstraktne već vrlo životne, svakodnevne
stvari, i to će vam reći bilo koji par koji je zajedno pa makar dvije godine.
Mnoge presude Evropskog suda za ljudska prava, uključujući i odluku Oliari
protiv Italije, govore da su istopolna partnerstva zaštićena članom koji se
odnosi na porodični život. Da pojednostavim: ovakve odluke nam govore da su i
najviši sudovi prepoznali i potvrdili činjenicu da istopolni parovi žive zajedno,
prolaze kroz iste nedaće kao i parovi osoba različitog spola. Shodno tome,
države moraju istospolnim parovima garantovati barem isti tretman koji imaju
vanbračne zajednice”, pojašnjava Bošnjak.
Nevladin sektor:
Hitno potrebno usvojiti zakon
I ovogodišnji izvještaj Evropske komisije o napretku BiH,
kao i specijalni izvještaj Institucije ombudsmena za ljudska prava BiH o stanju
prava LGBTI osoba u BiH prepoznali su pitanje pravnog priznanja istopolnih
zajednica kao pitanje koje BiH treba riješiti.
Institucija ombudsmena je prilikom izrade ovog Izvještaja
zatražila od nevladinih organizacija i predstavnika akademske zajednice njihova
mišljenja o pitanju pravne regulacije istospolne zajednice u BiH i oni takođe
smatraju da ovo pitanje što prije treba riješiti.
Zaprimljeni su sljedeći odgovori:
Fondacija Cure192
“Nepoznanica je koliki broj istospolnih
zajednica postoji u BiH, ali to svakako nije faktor koji treba da koči
normiranje istospolnih partnerstava u BiH. Nepostojanje zakonskog normiranja
istospolnih partnerstava uskraćuju brojna prava istospolnim zajednicama. BiH bi
trebala u što skorijem roku krenuti s normiranjem istospolnih partnerstava, s
obzirom da postoje sve zakonske regulative kojima se garantuje nediskriminacija
LGBT’ osoba, a ovo je jedan od rijetkih procesa koji je još ostao izvan
normativnog koncepta. Fondacija CURE je u fazi pripreme 3 zalagačka dokumenta
od kojih je jedan vezan za roditeljstvo u kojem se obavezno spominje da bi
prava roditeljstva trebala biti normirana i za LBT žene. Ovim dokumentom ćemo
otvoriti zagovaračke procese i u ovoj oblasti u 2016. godini”.
Tuzlanski otvoreni
centar193 “Smatramo da se Zakon o istospolnim životnim zajednicama u BiH
treba hitno usvojiti kako bi se osigurala prava partnera i partnerki i
beneficije koje proizlaze iz zajednice, a koju trenutno uvažavaju samo
heteroseksualni partneri i partnerke”.
Liberta Mo195
“Nas stav je apsolutno afirmativan. Pravno regulisanje istospolne životne
zajednice značio bi konkretan i značajan korak u samom procesu borbe protiv
diskriminacije na osnovi seksualne orijentacije”.
Udruženje građana
„Oštra Nula“196 „Kada je u pitanju pravna regulacija istospolnih životnih
zajednica u BiH, mišljenja sam da kao pravna država imamo obavezu da kategoriju
koja broji gotovo 10% stanovništva i pravno prepoznamo. Ili onda neka uredno
odbiju to, kako bi civilno društvo moglo dati adekvatan odgovor. Besmisleno je
da se u 21. vijeku ne može zadovoljiti nečije pravo, tj. izjednačavanje prava
sa većinom populacije zemlje.“
Situacija u regionu
U regionu, Hrvatska i Slovenija imaju pravno regulisane
istopolne zajednice. Ovakva rješenja ne izjednačavaju istopolne zajednice u
potpunosti sa bračnim partnerima, jer ne regulišu pitanja usvajanja djece i
medicinski potpomognute oplodnje, ali vjerovatno je samo pitanje vremena kada
će i to biti riješeno.
Crna Gora je na dobrom putu da takođe uredi zajednički život
istopolnih parova. Srbija je, manje-više, u sličnoj poziciji kao i Bosna i
Hercegovina.
Što se tiče zemalja Evropske unije, u većini je to riješeno
ili kroz izjednačavanje s brakom ili kroz regulisanje partnerstava slično
vanbračnim zajednicama, i trend je da se ovo pitanje riješi u svim članicama
EU, imajući na umu značaj slobode kretanja za EU, i zahtjeva da se osigura
slobodan ulazak i boravište unutar teritorije EU. To znači da one države EU
koje nisu u svojim pravnim sistemima prepoznale zajednice istospolnog života,
moraju svejedno priznati validnost takvih zajednica sklopljenih u drugim
državama članicama i osigurati sva prava EU pravnog poretka na način na koji je
to urađeno u tim državama.
Priznanje istopolnih parova prva je dozvolila Holandija
decembra 2000. godine, uvrstivši u postojeći zakon o civilnom braku sljedeću
rečenicu: ‘Brak može sklopiti dvoje ljudi različitog ili istog pola’. Tako je i
prvi gay brak na svijetu sklopljen upravo u Holandiji, tačnije u Amsterdamu 1.
aprila 2001. godine.
