O sarajevskom Romeo i Juliji napisane su knjige i snimljeni filmovi. O
njihovoj tragičnoj ljubavi, jednoj od, kako se vjeruje, posljednjih
priča o pravoj, iskrenoj i bezuslovnoj ljubavi, okončanoj 18.maja 1993.
godine, izvijestili su svi svjetski mediji.
Admira i Boško su bili rođeni iste godine, dijelili su svoje mladenačke
radosti, nadanja, strahove, neizmjernu ljubav i smrt u koju su otišli
zajedno.
Njihova ljubav je počela još u srednjoj školi. Upoznali su se za vrijeme
Olimpijade u Sarajevu. Prijateljstvo je veoma brzo preraslo u ljubav,
koja se nastavila i kada su glavni grad BiH zasule granate.
To što je Admira Bošnjakinja, a Boško Srbin, mladom paru nije bilo
važno. Nisu ih uspjeli uvjeriti da su različiti… Boško nije otišao iz
Sarajeva radi Admire. Mladi ljubavnici živjeli su kilometrima udaljeni,
ali to ih nije spriječilo da se viđaju iz dana u dan.
I dok je rat bjesnio, njihova ljubav je bivala sve jača. Godinu dana od
početka rata, Boško i Admira su odlučili da napuste Sarajevo.
Pet dana
nakon Admirinog 25. rođendana, 18. maja 1993, krenuli su iz grada.
Preko zajedničkih prijatelja su dogovorili izlazak iz Sarajeva.
Vjerujući da je na snazi obustava paljbe, nisu čekali mrak, već su
krenuli oko 17 sati.
Međutim, uspjeli su da stignu samo do Vrbanjskog
mosta kada je snajperski metak pogodio Boška, koji je izdahnuo na
mjestu, dok je drugi metak pogodio Admiru. Smrtno ranjena ona je
dopuzala do svog mrtvog dečka, zagrlila ga i izdahnula.
Osam dana niko se nije usudio da skloni njihova tijela, jer su se
nalazila na “ničijoj zemlji”. Tijela su izvukli pripadnici Vojske
Republike Srpske i sahranili ih na groblju u Lukavici.
Admirini roditelji su, poslije rata, tijela prebacili u Sarajevo. Admira
i Boško su sahranjeni na groblju Lav, jedno pored drugog.