Optuženici ili osuđenici
često spas pronalaze u susjednim zemljama, kako bi se sakrili od procesa koji
je pokrenut protiv njih pred sudom, ili kako bi izbjegli idržavanje zatvorske
kazne na koju su osuđeni.
Posljednji slučaj Branimira
Glavaša koji je u Republici Hrvatskoj prvostepenom presudom osuđen na sedam
godina zatvora za ratni zločin nad Srbima u Osijeku 1991. godine, a potom se
“premjestio” u Bosnu i Hercegovinu, samo je jedan u nizu u kojem se osuđenici
ili optuženici “sklanjaju u susjedne zemlje”.
Glavaš se tagovao u BiH
Ono što slučaj Glavaša
razlikuje od mnogih je to što on svoj dolazak u Bosnu i Hercegovinu nije krio.
Naprotiv, to je obznanio na društvenoj mreži Facebook.
“Za svaki slučaj. Što je budali i
sucu u glavi nikada se ne zna”, napisao je uz oznaku da se nalazi u Drinovcima.
Ministar sigurnosti BiH Nenad Nešić
rekao je novinarima da nije dobio nikakvu službenu obavijest o Glavaševom
dolasku u BiH, ali je od Granične policije zatražio provjeru nakon medijskih
objava, kao i informaciju o tome gdje se Glavaš trenutno nalazi. Glavaš ima i
državljanstvo BiH, a već je ranije izdržavao zatvorsku kaznu u Bosni i
Hercegovini.
Duga je lista onih koji su od zatvora
tražili spas u susjednoj Hrvatskoj i Srbiji. A posljednjih mjeseci kao
prikladno mjesto za skrovište pokazala se i Turska. Naime, nakon što se Sakib
Mahmuljin prije godinu nije javio na izdržavanje osmogodišnje zatvorske kazne
zbog ratnih zločina počinjenih 1995. godine u Vozući i Zavidovićima, Sud BiH je
raspisao međunarodnu potjernicu, a potom poslao zamolnicu Republici Turskoj za
izručenje osuđenog Mahmuljina. No, bez rezultata.
Uzaludno raspisane potjernice
Iz Suda BiH su, pored Mahmuljina,
potjernice raspisane za još nekoliko pravosnažno osuđenih jer se nisu javili
ili nisu pronađeni na adresi prije upućivanja na idržavanje kazne.
Neki od njih su Novak Đukić, osuđen
za zločin na tuzlanskoj Kapiji, Boško Lukić, osuđen za zločine u Ključu,
Miroslav Duka, osuđen zbog zločina u Bileći, Mićo Jurišić, osuđen za zločine na
području Prijedora, Momir Savić, osuđen za zločine u Višegradu, kao i Mirko
Todorović, osuđen za zločine u Bratuncu.
Osim osuđenika, spas u susjednim
zemljama su pronašli i oni protiv kojih su tek bile podignute optužnice, ali i
oni protiv kojih je postupak bio pri kraju.
Tako je, prema sopstvenom priznanju,
u Srbiju otišao Mirko Vrućinić, nekoliko dana prije nego je njegova odbrana
trebala iznijeti završne riječi u Sudu BiH, gdje se vodio postupak protiv
njega. Vrućinić je optužen za zločin protiv čovječnosti počinjen na području
Sanskog Mosta 1992. godine.
“Postoje ugovori o saradnji između
tužilaštava na predmetima ratnih zločina. Nijedna zemlja ne izručuje svoje
građane. Pravo pitanje nije zašto ih ne izručuju već zašto ih ne procesuiraju u svojim zemljama.
Ne moraju susjedne zemlje nama izručiti svoje državljane, ali kada je podignuta
optužnica u Bosni i Hercegovini pitanje je zašto se onda ne nastavi postupak
tamo”, kaže za Buku profesor Goran Simić, dekan Pravnog fakulteta na
Univerzitetu u Vitezu.
On konstatuje kako su osuđenici
počeli bježati i u Tursku.
Ovo nisu pravne države
Advokatica Senka Nožica kaže kako je
u ovoj priči ključna politika.
“Odluku o izručenju bi trebao
donijeti ministar pravosuđa određene zemlje i mislim da su tu uvijek postojali
neki zastoji bez obzira što su postojali svi uslovi iz sporazuma, zbog toga
mislim je politika razlog. Ne mislim da je to pravno pitanje”, ističe za Buku
Nožica.
Ukoliko neko ima određene mjere
zabrane, pa ilegalno pređe granicu, advokatica napominje da tu pravosuđe ne
može ništa učiniti osim da traži izručenje od određene zemlje.
“Ja mislim da je u svakom takvog
slučaju pravosuđe tako i postupalo, ali da nije dolazilo do izručenja jer
zemlja u koju je lice otišlo nema namjeru da ga izruči, ili opstruira to
izručenje. Generalno se šalje poruka da to nisu pravne države, već da se ponašaju
onako kako im to politički odgovara”, govori Nožica.
Esad Fejzagić, bivši sudija Suda BiH,
tužilac, a sada advokat, kaže da pomenuta dešavanja nisu karakteristična samo
za Bosnu i Hercegovinu.
“Suština je u tome da nijedna država
ne izručuje svoje državljane. Sada je aktuelan slučaj Branimira Glavaša, braća
Mamići su već tu, a imamo i slučajeve gdje su osobe otiše u kontra smjeru.
Koliko je Ante Jelavić u Hrvatskoj, njega više niko i ne spominje. I Lejla
Fazlagić je u Hrvatskoj. To je nešto što je stvar temeljnih akata države,
štitiš svoje državljane, a ljudi koji imaju dvojno državljanstvo to iskoriste.
Međutim, država u kojoj je izrečena kazna ima mogućnost da osim izručenja, koje
ne može da uspije, traži da se prizna strana sudska presuda”, naglašava za Buku
Fejzagić.
Uzmi dvojno i prst u uho
Bosna i Hercegovina ima potpisane
sporazume sa Srbijom, Hrvatskom i Crnom Gorom, a advokat Fejzagić napominje da
država može tražiti na osnovu sporazuma i provođenje postupka u drugoj zemlji,
ukoliko ta zemlja ne želi izručiti osumnjičenu osobu.
“Međutim, to se u zemljama okruženja
tako “rado” čini, da čovjek koji pobjegne može slobodno prst u uho staviti i da
ne očekuje da će biti procesuiran”, konstatuje Fejzagić.
No, nisu samo osuđenici i optuženici
za ratne zločine tražili spas u drugim zemljama, dvojno državljanstvo su znale
iskoristiti i osobe koje su optužene ili presuđene za finansijski kriminal.
Profesor Šimić ne vidi razlog zbog
čega se ne izručuju osobe koje su optužene ili osuđene za organizirani
kriminal.
“Kod ratnih zločina ima razloga, jer
Republika Hrvatska i Republika Srbija kroz ta suđenja žele zaštititi neke svoje
interese. Vlada Republike Hrvatske je još 2015. godine donijela odluku da neće
dostavljati podatke po međunarodnoj pravnoj pomoći Bosni i Hercegovini za
predmete ratnih zločina, kada su u pitanju hrvatski državljani. Očito je da
postoje interesi tih država zbog kojih one ne žele da se sudi tim osobama.
Poenta priče je da oni mogu da ih ne izručuju ali ne mogu da ih ne
procesuiraju, a sada što ih ne procesuiraju to je pitanje za Vladu Republike
Hrvatske”, podvlači Šimić, te se osvrće na posljednje primjere u kojima su
osuđenici iz Hrvatske prešli u Bosnu i Hercegovinu.
U jednoj državi osuđenici, u drugoj
uzorni građani
“To više nije pitanje ni prava ni
suradnje, to je pitanje besmislenosti ustroja i rada države Bosne i
Hercegovine. Mi smo postali isto smetljište neko. Ljudi koji su osuđeni u
Hrvatskoj pravomoćnim presudama na višegodišnje zatvorske kazne kod nas bježe,
tu su uzorni građani. Eto Glavaš nije dobro prošao, on je čak bio i u zatvoru u
Bosni i Hercegovini, ali, recimo, Mamići i slični njima su tu uzorni
privrednici, osnivaju privredna poduzeća, ulažu milione maraka u solarnu
energiju itd. Nažalost, postajemo sve ono na šta se žalimo na Srbiju i
Hrvatsku. Nemamo kredibiliteta da upiremo prstom u njih, možda su krivična
djela različita, ali suštinski sve što oni rade, radimo i mi”, riječi su
profesora Šimića.
Da nema nikakvih razloga da države
štite osobe koje su osuđene ili optužene za finansijski kriminal, smatra i
advokat Fejzagić.
“Iz nekih razloga ljudi imaju zaštitu
pravosudnih organa ili ministarstava pravosuđa. Posljednju riječ ima ministar
pravosuđa svake države. Bez snažnog dogovora zemalja u regiji to će ostati
ovako. Sve se ovo svodi na političku volju. Ali nije izražena dovoljno
politička volja čak ni da se privredni kriminal procesuira. Šta je sporno pa da
vi štitite utaju poreza, primanje dara ili drugog oblika koristi, šta je tu
sporno, tu ne bi trebalo imati nikakvih emocija”, jasan je Fejzagić.
Podsjetimo, bivši predsjednik HDZ-a
BiH Ante Jelavić, kojeg je Sud BiH osudio 2005. godine na deset godina zatvora,
iskoristio je dvojno državljanstvo i pobjegao u Hrvatsku.
Dominik Ilijašević, koji je osuđen na
15 godina zatvora za ratne zločine počinjene nad civilima u Varešu i Kiseljaku,
nije se vratio sa dopusta u Kazneno-popravni zavod u Mostaru. On je 2013.
godine pobjegao u Hrvatsku.
I brojni drugi optuženici za ratne
zločine su nedostupni bh. pravosuđu jer se nalaze u Hrvatskoj zahvaljujući
dvojnom državljanstvu.
Sutkinja Lejla Fazlagić, protiv koje
je u Sarajevu potvrđena optužnica za krivična djela organizirani kriminal,
zloupotreba položaja, pranje novca, krivotvorenje isprave, te prevara, već
nekoliko godina nalazi se u bjekstvu u Hrvatskoj.