Duel je sukob, borba, nadmetanje.
Duet je sklad, saradnja, zajedništvo.
A šta se desilo sinoć u Kući Milanović, u razgovoru Sava Minića, premijera Republike Srpske (SNSD) i Draška Stanivukovića, gradonačelnika Banjaluke (PSS)?
Desilo se ono što se i obično dešava kada se politički sukob prenese u medijski format. Napadi, podsmijesi, izrugivanja, kolutanja očima, odmahivanja rukama praćeni su krivudavim skokovima u ritmu replika i gestova, kontrapunktima različitih motiva koji se sudaraju i grade kompoziciju, s povremenim partiturama jednoumlja.
Naravno, do sukoba je došlo spontano.
Niko se nije nadao da će tako završiti ulična rasprava kojoj se dalo na važnosti. Rasprava koja je prekinuta zbog nedoličkog ponašanja dva učesnika nastavljena je uz profesionalno vodstvo moderatora, pa se očekivala drugačija dinamika. Ništa manje lažan i naivan nije razlog to što su oči javnosti bile uperene u mogućnost promjene u ponašanju dvojice protivnika koji pored političko-ideološkog polja dijele i horizont zajedničkih vrijednosti. To su, prije svega, odnos prema odgnovornosti, prezir prema polaganju računa, a potom jezik konflikta i repertoar.
Prije nego se duel pretvorio u duet, već se znalo da Draško Stanivuković nije lijek za trenutni režim u Republici Srpskoj čiji je eksponent Savo Minić i da Savo Minić nije lijek za trenutni režim u Banjaluci čiji je eksponent Draško Stanivuković. No, čim se organizovao duel – bez obzira ko je njega režirao – pojavilo se zrno sumnje da će ovi eksponentni jednog te istog režima vladavine jedan drugom da podnesu račun. Ipak, čim su prozreli očekivanja javnosti, obojica su se našli uvrijeđeni time što im nije ostavljena bolja, priličnija mogućnost da argumente zamijene scenskim okršajem.
I bi duel.
Nakon više od dvije sedmice pripreme, ovaj politički dvojac pokazao je da igra na svom političkom terenu, samouvjerenom taktikom „napad je najbolja odbrana“. Ništa se bolje nije ni očekivalo, a iznenađenje nisu bile ni sjajne međusobne asistencije. Sve razmirice, sve probleme, sve situacije, svo polaganje računa gurnuto je u svađu, taj čudni prostor konflikta u kome kod okupljenih nestaje pojam problema i pojam rješenja, već sva suština pada u vodu. Publici je ostalo još samo da stekne utisak da će potenciranjem rješavanja nagomilanih problema u gradu i entitetu izazvati opet svađu epohalne razmjere u kojoj se ama baš ništa neće riješiti i dogovoriti.
I bi duet.
Na putu od spontanog sukoba do režiranog performansa svoju ozbiljnu ulogu odigrala je i medijska zajednica, glavni saučesnik ovih „nemilih“ scena. Saučesnik kome se, zbog uslova TV duela, nije dalo ni postaviti razumno pitanje. Nejasno je samo je li utjeha to što takvih pitanja nije bilo ili to što, zbog uslova i trajanja TV duela, ta pitanja nisu bila dozvoljena.
Najveće postignuće ovog tipa industrije zabave u tom je što dati spektakl uspijeva da dobije željeni odgovor. Njen zadatak je izazvati pasivnu rezignaciju koja će savladati aktivan politički otklon. Obesmišljavanjem alternative i emocionalnim iscrpljivanjem, nastoji se spriječiti energija otpora, kritičko razmišljanje i povjerenje u smisao djelovanja. Oni viču umjesto građana. Oni se vrijeđaju u ime građana. Oni su u borbi protiv sistema koji sami stvaraju i održavaju. Oni sami sebi nameću ograničenja. Oni sami sebi polažu račune i sami sebe kontrolišu. I sve to rade, navodno, mnogo bolje od građana. U tom psihološkom ratu koji političari vode protiv sopstvenih građana, cilj je ubijediti građanstvo da je otpor besmislen a šira zajednica bespomoćna. Najteže je biti iskren u odgovoru na pitanje u kojoj mjeri je taj cilj već postignut. A to nije samo odgovor na pitanje u kojoj mjeri je istina postala dosadna a laž uzbudljiva, nego i pitanje kada će i kako građani povratiti pravo na sopstveno nezadovoljstvo.