Upravo sa primjerima iz Hrvatske se i obrazlaže zašto su ekonomije u tim zemljama slabe i bolešljive.
“Poput drugih zemalja regije, i Hrvatska je mala i slaba kad je u pitanju kapital te želi, tako glasi parola vlade, privući strane ulagače u zemlju kako bi oni svojim novcem i znanjem razvili ekonomiju i stvorili nova radna mjesta. No, želje su jedno, a realnost drugo. Strukturalne slabosti i nedovoljna reformska volja, jaka ovisnost o Evropskoj uniji koja je i sama bolešljiva, još uvijek prisutni politički klijentelizam i antagonizam te slaba konkurentnost koče ne samo Hrvatsku. Na listi konkurentnosti Svjetskog ekonomskog foruma, zemlje te regije su na posljednjim mjestima: Crna Gora na 72. mjestu, Makedonija i Hrvatska na 80. i 81., prate ih Bosna i Hercegovina i Albanija na 88. i 89., i Srbija na 95. mjestu. Samo kod nezaposlenosti su te zemlje bivše Jugoslavije i susjedi poput Albanije na prvim mjestima”, piše ovaj list.
Navodeći stope nezaposlenosti, primjerice u Hrvatskoj 16 posto, u Makedoniji 31, i na Kosovu čak 43 posto, SZ navodi da je u stvarnosti vjerojatno još više ljudi bez posla, jer se mnoge žene i dugotrajno nezaposleni uopće ne pojavljuju u statistikama.
“U Srbiji, koja je sa svojih oko sedam miliona stanovnika najveće ekonomija regije, prema navodima Svjetske banke je od 2008. zabilježen gubitak oko 680.000 radnih mjesta – gotovo svako treće radno mjesto. Do kraja februara je stopa nezaposlenosti narasla na 26,7 posto”, prenosi SZ.
Također se navodi i razloge tih loših statistika, odnosno da Srbiju, kao i njezine susjede, koče kruta pravila i korupcija, slabunjava industrija, zastarjela ili nepostojeća infrastruktura i nedostatak proizvoda koji bi se mogli plasirati na svjetskom tržištu. Poslovi poput isporuke 15.000 traktora do 2016. Etiopiji se prije mogu zahvaliti starim kontaktima iz vremena nesvrstanih nego samim traktorima kao takvima.
Kao i druge zemlje u regiji, tako i Srbija ima napuhan državni aparat s previše neproduktivnih službenika i brojnim državnim poduzećima, koje imaju gubitke, a gotovo nijedan ulagač ne želi.
Poznato je koje su reforme potrebne – za to bi Srbija morala stati na žulj oligarsima, ratnim veteranima ili ultranacionalističkom Kosovo-lobiju. I tako su rupe u proračunu Srbije redovito veće nego planirano. Pa i zbog toga se Srbija raduje novcima iz EU fondova, koji već prije formalnog pristupa čine više stotina miliona eura godišnje.
SZ ujedno podsjeća i na neprovođenje reformi u Bosni i Hercegovini, zbog čega je toj zemlji Međunarodni monetarni fond (MMF) već jednom uskratio kredite, i to 2009. godine. List napominje da je Bosni i Hercegovini MMF 2012. odobrio kredit, ali samo kako bi se prethodni kredit mogao otplatiti te da će novi, veći kredit Bosna i Hercegovina dobiti samo nakon što provede obećane reforme.
“Te reforme bi međutim službenu stopu nezaposlenosti od 28 posto trebale još povećati. Pa tako Bosanci i Hercegovci slave dogovore, kao onaj s Njemačkom početkom aprila, da njihove medicinske sestre i njegovatelji smiju raditi i u Njemačkoj”, piše SZ zaključujući da uspješnih ekonomskih priča u regiji dosad ima jako malo.
Srbi su Kosovo priznali kao realnost
Povodom novoga sastanka premijera Kosova i Srbije, Hashima Thacija i Ivice Dačića, u Bruxellesu ovoga utorka, austrijski Die Presse donosi intervju s kosovskim ministrom vanjskih poslova, Enverom Hoxhajem, kojega u naslovu citira riječima: “Srbi su Kosovo priznali kao realnost”.
U intervjuu Hoxhaj naglašava da je dogovor, koji je postignut između Beograda i Prištine, veoma važan za Kosovare “jer Srbi njime priznaju realnost nezavisnog Kosova, naš ustav i naše institucije. Ne razumijemo ni zašto beogradsko izaslanstvo tokom prethodna dva susreta, na kojima se radilo o primjeni, nije htjelo prihvatiti prijedloge Lady Ashton. Ali polazim od toga da će se dvojica premijera 21. maja dogovoriti. Situacija na sjeveru Kosova se može promijeniti samo ako Srbija primijeni dogovor – i samo onda će Beograd i dobiti datum za pristupne pregovore.”
Hoxhaj se također osvrnuo i na pitanje o tome da je dogovor s Beogradom postignut s vladom u kojoj sjede nekadašnji Miloševićevi ljudi, naglasivši: “Mi smo svjesni da je nekoliko predstavnika te vlade prema Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Kosovu vodilo politiku, koja nije imala namjeru da osigura mir, sigurnost i ljudska prava. Mi vladu u Beogradu želimo ocijeniti po tome kako se ona sada prema Kosovu odnosi.”