Sama priprema domaćih političara za “Dejton u Butmiru” mogla je naslutiti u kakvom to "oni" žive. Dok su jedni očekivali ukidanje entitetskog glasanja, drugi su razmišljali kako da očuvaju poziciju svog entiteta. Ovi treći su se nadali trećem enitetu. Naravno i jedni i drugi i treći su spekulisali o mogućim motivacijama dvojice stranih diplomata u vezi sa zakazivanjem butmirskog sastanka. Naravno ništa se spektakularno tamo nije dogodilo. Sva su preliminarna nagađanja pala u vodu. Za razliku od očekivanja, nikome se ništa nije nametnulo.Novi krug politčkih pregovora zakazan je za desetak dana.
Proteste građanâ svuda po svijetu možemo podijeliti u dvije osnovne kategorije,za nešto i protiv nečega. Protesti ZA recimo mogu biti za ugrožene pse, za ugrožene manjine, za veće plate, ili veće penzije, za NATO ili za Kosovo. Protesti ili skupovi PROTIV su obično usmjereni protiv narodne vlasti ili opšte nepravde, te kao takvi mogu biti protiv povećanja plata javnim službenicima, protiv smanjenja penzija, protiv povećanja iznosa studentskih menzi, protiv nasilja, protiv nošenja krzna, većeg PDV-a i slično.
Najnoviji čin drame „ S njima u NATO“ odigrao se na zajedničkom sastanku lidera četiri partije iz Republike Srpske sa članom Predsjedništva Bosne i Hercegovine Nebojšom Radmanovićem sa kojeg je iznjedren, nadajmo se, konačan stav u vezi sa ulaskom BiH u NATO strukture. O članstvu u ovoj vojnoj alijansi bi trebala odlučiti Narodna Skupština RS uz mogućnost da se po ovom pitanju očituju i građani Srpske u referendumu.
Vladajuća koalicija nam je na primjeru najviših inistucija vlasti u državi – Vijeću ministara BiH i Parlamentarne Skupštine BiH dokazala da je hronično nesposobna da odgovori zahtjevima koji su pred njima” navodi se u saopštenju Centara Civilnih inicijativa (CCI) povodom prezentacije rezultata rada dviju “ključnih” institucija za državu – Vijeća Ministara i Parlamentarne skupštine BiH.
Sve češće možemo čuti izraze demokratsko, civilno ili građansko društvo, treći sektor i nevladine organizacije. Postavlja se pitanje šüta je to, öčemu služi, "da li radi" i kako se u svemu tome snaći? Nakon pada komunizma i građanskog rata, nastupile su okolnosti i sistem u kojima ne postoji "kolektiv", radnike ne šütite radničöki savjeti, ne postoji samo jedan, partijski, sindikat, nema kolektivizacije sela i zemljoradničkih zadruga socijalističkog tipa, a država nije u stanju da brine o sebi, a kamoli o narodu. Na sceni je poredak koji više liči na autoritarnu anarhiju, karakteristika ovakvog poretka je da je svaki pojedinac zainteresovan samo za sebe, uz istovremeno poltronstvo i podređenost interesima "gornjih", nego na demokratiju zapadnog tipa, mada ga tako zovu.
Svjedoci smo potpune nemoći i obezglavqenosti omladine i njenih patetičnih pokušaja da progovori i kaže da još nije nestala sa ovih prostora. Kako stvari stoje jedina korist, pokoljenjima i čovječanstvu koje tek dolazi, od omladine RS biće ona koju će imati arheolozi i istoričari u svojim pokušajima da otkriju istinu o tome ko je brže izumro na prostorima RS: dinosaurusi ili omladina. O psihičkom stanju "budućnosti" RS dovoljno govore i plakati "MI TO MOŽEMO prepravljeni u MITOM MOŽEMO.
Holandija- "zemlja obećana"- sinonim za slobodu (pre svega seksualnih, rasnih kao i nepostajanje zabrane za upotrebu raznolikih narkotika) nije bila dovoljna i za Paula Verhoevena, koji je nakon petnaestogodišnje uspešne rediteljske karijere u svojoj domovini odlučio da pređe preko Velike bare, u nadi, kao i mnogi pre njega (Lang, Hitchcock, Forman...) da će dostići svetsku slavu, a usput promeniti okoštali način razmišljanja velikih holivudskih producenata. U slučaju Verhoevena novac je bio manje-više sporedna kategorija.
Ambasada "Republike Shqiperise" u Beogradu jedna je od rijetkih pred kojima ne stoje u redu za vizu. Kada sam kao Srpkinja iz Bosne zatrazila turističku vizu, konzul je bio veoma susretljiv, ali nije uspio sakriti hiljadu upitnika iznad glave. Da bih pokazala kako sam zaista samo običan turista, u džepove sam trpala turističke prospekte sa konzulovog stola, mada sam vjerovala da bi mi kakav priručnik o tome kako preživjeti u jednoj od najopasnijih zemalja na svijetu više koristio.
Skoro dvanaest godina nakon Dejtona diskurs međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini dominira javnom sferom kada je riječ o ključnim odlukama vezanim za zemlju kojoj se kao jedina šansa oporavka i dugoročne stabilnosti nudi zajednica svih Evropljana. Ta ista Evropa može se posmatrati i kao tvrđava u koju samo odabrani imaju pristup, ali i kao san o Evropi, zavodljivo obećanje boljeg sutra bez problema, siromaštva, korupcije i granica. Zajednička osobina diskurzivnog konstruisanja nove evropeizacije u gotovo svim tranzicijskim zemljama jeste paradoks postmoderne nejasnosti (Busch i Krzyzanovski, 2007), gdje je niz preduslova za ulazak u EU prilično proizvoljan, a upravo ta nova evropeizacije predstavljena je kao putovanje sa jasno definisane tačke polaska ka jedinstvenoj i jednako tako definisanoj tački dolaska (Fairclough, 2005:4).