Na kraju svake godine obično se „podvlači crta“ da se vidi šta se uradilo, a šta nije, a moglo je, trebalo je i moralo je. Po naravi svog zanata, političari – naročito oni na vlasti - nekako najviše vole da sami procene sopstveni rad i učinke; zanimljivo, u tim visprenim samoanalizama nekako uvek ispadne da je zemlja kojom rukovode ostvarila zavidne uspehe, a ako građani to baš i ne osećaju, mora da sa njima nešto nije u redu. Sa građanima, naime. Takođe, ako nešto ipak i nije valjalo, za to su krive „objektivne okolnosti“, nepravedni svet, zla opozicija, nedobronamerni mediji i nepoštena inteligencija... Da nije svih tih suvišnih neprijatnosti, zemljom bi tekli med i mleko. Uostalom, biće bolje sledeće godine, to jest u sledećem mandatu. Potreba za kojim se, je li, ne dovodi u pitanje.
Iza Srbije je godina u kojoj je konačno zatvorila haško pitanje. Samo pre godinu dana mnogima se činilo da će time otkloniti smetnje na evropskom putu.
U posljednjim božićnim porukama velikodostojnici katoličke crkve su se, kao nikada do sada, okomili na liberalni kapitalizam. Argumentacija se po običaju svodila na floskule o pohlepi, potrošačkom društvu, nejednakosti i solidarnosti. Nemoguće je dovoljno naglasiti historijski značaj te nesuzdržane eksplikacije. Ona kazuje da je prešutno savezništvo između religije i demokracije uspostavljeno tokom Hladnog rata bilo taktičko i nevoljno i da se temeljilo na procjeni klera da su liberali manje zlo od komunista. To je manje bitno. Ono što je važnije jest da je kler odlučio da ispuni politički vakuum nastao padom Berlinskog zida i da ima ambiciju zauzeti mjesto glavnog globalnog protivnika liberalnog kapitalizma.