U poslednje vrijeme
često čujemo primjedbe kako u BiH i Republici Srpskoj vlada jednoumlje i da se
u javnoj sferi ne mogu čuti različita mišljenja. Tako se, na primjer, često
kaže da je “akademska zajednica pasivna” i “ćuti” po mnogim važnim pitanjima.
Iz toga
ne treba odmah zaključiti da se svi slažu sa vladajućim dogmama, već da se
mnogi ustručavaju, iz ovih ili onih razloga, da svoje neslaganje iznose javno. Inidikativnu
stvar mogu navesti iz ličnog iskustva: kada objavim nešto antimeinstrim, često
mi se ljudi privatno javljaju i kažu nešto tipa: “svaka čast – i ja tako
mislim, ali ne želim da se konfrontiram. Zato ti nisam ‘lajkovao’ kolumnu”. Zašto
je to tako i zašto se ljudi, koji bi u XXI vijeku u jednoj evropskoj zemlji trebalo
da su slobodni, odlučuju da zaćute, ili, ako već progovore – samo ponavljaju
zadati narativ? Iskustvo linča koje su nedavno doživjeli u Sarajevu univerzitetski
profesori Sabina Silajdžić i Franjo Šarčević pokazalo nam je prave uzroke toga.
Krivica vlasti
Prvi uzrok su, naravno, vlasti, koje, kao i svagdje u svijetu, teže da redukuju antirežimske
narative. Ipak, krimen vlasti tu ne treba preuveličavati. Ovdašnji prostori
ipak nisu ni blizu putinističkog mraka koji redovno guta nesaglasne. Iako nema
sumnje da su mnogi pojedinci na našim prostorima doživjeli manje ili veće neprijatnosti,
pa i različite vrste progona, zbog stavova koje su javno iznosili, ipak teško
da ima osnova za tvrdnju da u BiH ili Republici Srpskoj postoji masovni sistemski
i sistematski progon neistomišljenika. Mogu opet navesti lični primjer:
zaposlen sam na javnom Univerzitetu i više od decenije konstantno kritikujem
vladajući režim u Republici Srpskoj, često i “neakademski”. Međutim, nikada
nisam imao bilo kakve, iole vrijedne pomena, neprijatnosti zbog toga. Iako mi
je poslodavac Vlada, a moji stavovi su vrlo često antivladini, nikada nisam bio
izložen pritisku od strane poslodavca. To nam pokazuje da je Srpska još uvijek
društvo u kome vlast neće proganjati jednog profesora zbog stavova i neslaganja
sa politikom Vlade. Što nije slučaj na primjer u Srbiji, gdje smo svjedočili
varvarskim pritiscima na profesore i naučnike, na glumce i pjevače, sudije,
tužitelje, i uopšte svakog ko se drznuo da kritikuje režim.
Naravno,
ako ste anti-vladinih stavova teško možete biti imenovani na neku upravljačku
funkciju – postati ministar ili direktor. To je vjerovatno i pravi razlog zašto
mnogi ozbiljni ljudi ćute ili ponavaljaju vladajući narativ: aspiranti na javne
funkcije moraju prećutati svoje neslaganje sa vlastima, ukoliko žele da ih ta
ista vlast postavi na neku funkciju sa koje treba da provode politike vlasti. I
to nije ništa tako skaradno, niti dostojno prezira kako se često predstavlja. Niti
je specifičnost ovih prostora – u manjoj ili većoj mjeri to je praksa svagdje u
svijetu. Apsurdno je, naime, očekivati da vlast imenuje na neku poziciju nekog
ko sa te pozicije neće provoditi njene politke, jer ih smatra pogrešnim. Ako
imate pretenziju na funkciju morate biti dio tima, a ne slobodni strijelac. Premda
se takvom stavu može uputiti mnoštvo primjedbi, ta vrsta cenzure ipak je samo
autocenzura – odluka koju svako donosi svojom voljom, a ne pod prinudom vlasti.
Krivica naroda
Drugi razlog
zašto ljudi izbjegavaju javno konfrontiranje mnogo je ozbiljniji i povezan je
sa problemom (ne)kulture. Naime, mreže su omogućile svakom da vas vrijeđa ako
mu se ne dopada vaše mišljenje. Nije problem neslaganje. To je normalna i za
svakog pametnog čovjeka korisna stvar, koja ga inspiriše da provjeri i dodatno
testira svoja mišljenja. Problem je što je neslaganje neutemeljeno u stavovima,
već je zasnovano na uvredama. Mreže omogućavaju diletantima svih vrsta da
polemišu sa ekspertima, što je naravno sjajna stvar. Problem je očit: diletanti
nemaju znanja da vode kredibilnu raspravu. Stoga vrlo često ne mogu izložiti
svoje stavove diskurzivno, pa prelaze na teren uvreda. Logika je pijačarska: ako
ne mogu da pobijem nečiji stav, mogu da vrijeđam autora.
Mnogima
su takve uvrede i izloženost neprihvatljivi i ne žele da se valjaju u blatu sa
kojekakvim anonimusima. Nedavno mi je jedan kolega rekao: “Nisam je trideset
godina učio i radio da bi se svaki iskomplesirani nepismenjak iživljavao na
meni.” Međutim, cijena toga je ogromna: dopušta se nekulturnim i frustriranim
luzerima da svojom hajkom ućutkaju kritičke glasove neslaganja. Što je, dugoročno
posmatrano, pogubno za jedno društvo.
Ako
pogledamo histeriju koja se podigla oko izjava prof. Silajdžić i prof. Šarčevića
vidjećemo da su “obični” građani bili gori i agresivniji od vlasti. Ako se
osvrnemo i na naše nedavno BL iskustvo i ono je jednako poražavajuće: napade na
novinare ili LGBT aktiviste u našem gradu nisu provele vlasti (premda su svojim
stavovima targetirali mete), već obični ljudi – naše komšije, koji su do te
mjere nesposobni prihvatiti drugo i drugačije da su spremni čak i na upotrebu
sile. Prijetnje koje su upućene sarajevskim profesorima dolaze od njihovih
komšija – a ne od vladajućih struktura.
To nam pokazuje
poražavajuću stvar: opšti nedostatak elementarne političke kulture, i kulture
uopšte. Nedostatak čak kućnog odgoja koji bi trebalo da ljude vaspitava da se
sa tuđim mišljenjem koje smatrate pogrešnim borite argumentima, a ne jeftinim
etiketiranjima tipa “izdajnici”, “plaćenici” i sl., ili čak prijetnjama. Mi smo
navikli da političare krivimo za sve i svašta. Opravdano. Ali u nekim stvarima
pokazujemo da smo gori od njih i, da smo kojim slučajem na vlasti, bili bi gori
despoti od onih na čiji se despotizam žalimo. Ako ćemo biti pošteni, po pitanju
slobode mišljenja, govorenja i neslaganja narod se pokazuje kao gori od vlasti.
Bar sudeći po nedavnim iskustvima – i u Sarajevu i u Banjaluci.
