Povrat PDV-a pri kupovini prve nekretnine predstavljen je kao značajna podrška građanima, posebno mladim ljudima i porodicama koje prvi put rješavaju stambeno pitanje. Međutim, detaljnija analiza Pravilnika Uprave za indirektno oporezivanje BiH otvara pitanje koliko je ova mjera zaista prilagođena potrebama višečlanih porodica.
Prema važećim pravilima, kupac prve nekretnine ima pravo na povrat PDV-a za površinu do 40 kvadratnih metara, a ta površina može se uvećati za dodatnih 15 kvadrata za svakog člana porodičnog domaćinstva za kojeg se ostvaruje pravo.
Na prvi pogled, riječ je o rješenju kojim se prepoznaje da porodica s djecom ima veće stambene potrebe od pojedinca.
Međutim, problem nastaje kod određivanja maksimalnog iznosa povrata. Član 105a, stav (18) Pravilnika predviđa ograničenje prema kojem se maksimalni iznos povrata po jednom zahtjevu računa na osnovu vrijednosti 55 kvadratnih metara, bez obzira na broj članova domaćinstva.
Tako se otvara ključno pitanje: čemu služi priznavanje dodatnih 15 kvadrata za svakog člana porodice ako se maksimalni novčani povrat ne povećava u skladu s tom kvadraturom?
Porodici s dvoje djece priznaju 85 kvadrata, ali novčani limit ostaje isti
Prema pravilima, četveročlana porodica, koju čine roditelji i dvoje djece, može ostvariti pravo na povrat PDV-a za površinu do 85 kvadratnih metara.
Ipak, bez obzira na priznatu porodičnu kvadraturu, maksimalni iznos povrata ostaje ograničen na vrijednost 55 kvadratnih metara, obračunatu prema propisanoj referentnoj cijeni.
To znači da porodica s dvoje djece može imati isti maksimalni novčani povrat kao domaćinstvo s jednim dodatnim članom.
Dodatna kvadratura nije potpuno bez značaja, jer može povećati povrat sve dok kupac ne dostigne propisani novčani limit. Međutim, kod skupljih nekretnina, posebno u većim gradovima, taj limit može biti dostignut i prije nego što dodatni kvadrati ostvare puni finansijski učinak.
Drugim riječima, Pravilnik formalno priznaje veće stambene potrebe porodica s djecom, ali se to priznanje ne odražava u potpunosti na maksimalan iznos novca koji mogu dobiti nazad.
Ako je namjera bila da se pomogne porodicama u skladu s njihovim stvarnim stambenim potrebama, postavlja se pitanje zbog čega maksimalni povrat nije proporcionalno povećan.
Državni prosjek ne prati cijene stanova u Sarajevu, Banjoj Luci i Mostaru
Drugi problem odnosi se na referentnu cijenu koja se koristi prilikom obračuna maksimalnog iznosa povrata.
Za određivanje osnovice koristi se prosječna cijena prodatih novih stanova u Bosni i Hercegovini, prema podacima Agencije za statistiku BiH.
Prema podacima za treći kvartal 2026. godine, ta cijena iznosila je 3.238 KM po kvadratnom metru. To je 8,2 odsto više nego u istom periodu prethodne godine.
Međutim, tržište nekretnina nije jednako razvijeno u svim dijelovima države, niti su cijene stanova ujednačene. Stan u Sarajevu, Banjoj Luci ili Mostaru može biti znatno skuplji od državnog prosjeka.
Uzmimo primjer četveročlane porodice koja kupuje stan površine 96 kvadratnih metara po cijeni od 4.100 KM po kvadratu.
Ukupna vrijednost nekretnine iznosi 393.600 KM, a PDV sadržan u toj cijeni približno 57.190 KM.
Prema priznatoj porodičnoj kvadraturi od 85 kvadratnih metara, pripadajući dio PDV-a iznosio bi približno 50.637 KM.
Međutim, primjenom državne prosječne cijene od 3.238 KM i maksimalnog limita od 55 kvadratnih metara, najviši mogući povrat iznosio bi približno 25.876 KM.
To znači da bi porodica koja je prilikom kupovine stana platila oko 57.190 KM PDV-a mogla dobiti nazad manje od polovine tog iznosa, iako joj propisi priznaju pravo na povrat za 85 kvadratnih metara.
Ovaj primjer pokazuje kako kombinacija ograničenja površine i državne referentne cijene može značajno umanjiti finansijski efekat mjere za porodice koje kupuju skuplje stanove.
Zašto ista referentna cijena važi za Sarajevo i manje sredine?
Korištenje jedinstvenog državnog prosjeka ima administrativnu prednost: omogućava jednostavniji i ujednačen obračun, bez potrebe da se za svaki grad posebno utvrđuje referentna cijena.
Ipak, postavlja se pitanje njegove socijalne i ekonomske opravdanosti.
Kupci ne mogu uvijek birati mjesto stanovanja isključivo na osnovu cijene nekretnine. Mjesto zaposlenja, porodične obaveze, školovanje djece i dostupnost javnih usluga često određuju gdje porodica mora riješiti stambeno pitanje.
Zbog toga korištenje isključivo državnog prosjeka može dovesti do toga da kupci u gradovima s višim cijenama stanova snose znatno veći finansijski teret, dok se prilikom obračuna povrata zanemaruje stvarna cijena kvadrata na lokalnom tržištu.
Zar ne bi bilo opravdanije razmotriti regionalne prosjeke, posebne referentne cijene za veće urbane centre ili kombinovani model koji bi uzimao u obzir i državne i lokalne tržišne pokazatelje?
Takvo rješenje bilo bi složenije za administraciju, ali bi moglo bolje odražavati stvarne uslove u kojima građani kupuju nekretnine.
Ako država želi pomoći porodicama, zašto broj djece ne povećava maksimalni povrat?
Bosna i Hercegovina suočava se s dugoročnim demografskim izazovima, odlaskom stanovništva i poteškoćama mladih ljudi pri osamostaljivanju.
U takvim okolnostima mjere stambene politike ne bi trebalo posmatrati isključivo kroz fiskalne iznose i administrativne limite, nego i kroz njihov uticaj na porodični život.
Stanovanje je jedna od osnovnih pretpostavki za planiranje porodice, a veći broj djece podrazumijeva i veću potrebu za stambenim prostorom.
Zato je opravdano postaviti pitanje zbog čega Pravilnik prepoznaje dodatne članove porodice prilikom određivanja površine, ali ne i prilikom određivanja maksimalnog novčanog povrata.
To ne znači da je namjera UIO ili zakonodavca da destimuliše rađanje djece. Ipak, pokazuje da postojeći model nije dosljedno prilagođen povećanim stambenim potrebama višečlanih porodica.
Postojanje fiskalnog limita samo po sebi nije sporno. Država ima pravo i obavezu da vodi računa o održivosti javnih prihoda.
Sporno je pitanje kriterijuma prema kojem je taj limit određen.
Zašto baš 55 kvadratnih metara za sve, kada isti Pravilnik predviđa pravo na dodatnu površinu za članove domaćinstva?
UIO i Upravni odbor moraju objasniti kriterijume
Pravilnik o povratu PDV-a na prvu nekretninu donio je Upravni odbor UIO, dok je Uprava nadležna za njegovu primjenu.
Zbog toga bi upravo od nadležnih institucija trebalo zatražiti jasno i argumentovano obrazloženje ovakvog modela.
Građani imaju pravo da znaju na osnovu kojih ekonomskih, socijalnih i demografskih kriterijuma je određen maksimalni limit od 55 kvadratnih metara.
Jesu li prilikom izrade Pravilnika analizirane potrebe četveročlanih i peteročlanih porodica?
Je li procijenjeno kako korištenje jedinstvene državne prosječne cijene utiče na kupce u gradovima s višim cijenama nekretnina?
Jesu li razmatrani alternativni modeli prema kojima bi maksimalni povrat rastao s brojem članova domaćinstva?
I konačno, ako je osnovni cilj pomoći građanima da riješe svoje prvo stambeno pitanje, zašto pravila ne omogućavaju da se priznato povećanje kvadrature u većoj mjeri odrazi i na iznos finansijske pomoći?
Vrijeme je za preispitivanje Pravilnika
Povrat PDV-a na prvu nekretninu predstavlja važan pomak u stambenoj politici Bosne i Hercegovine i bilo bi pogrešno zanemariti njegov pozitivan finansijski efekat za kupce.
Ipak, usvajanje korisne mjere ne znači da njena primjena ne može i ne treba biti predmet kritike.
Naprotiv, upravo sada, kada građani počinju ostvarivati ovo pravo, potrebno je analizirati stvarne posljedice propisanih ograničenja.
Jedno od mogućih rješenja jeste da maksimalni iznos povrata prati već priznatu porodičnu kvadraturu, uz razumno definisanu maksimalnu cijenu stana. Druga mogućnost je uvođenje regionalno prilagođenih referentnih cijena, uz dodatne zaštitne mehanizme koji bi spriječili nesrazmjerno subvencionisanje naročito skupih nekretnina.
Suštinsko pitanje ostaje: ako država priznaje da svako dijete povećava potrebu porodice za stambenim prostorom, zašto isto to dijete ne povećava i maksimalni iznos povrata PDV-a?