Kako je moje dijete strani plaćenik, kad mu ja šaljem novac za stan?

Napadajući studente, vlast je počela da napada ljude koje građani lično poznaju — svoju djecu, unuke i komšije. Sudija i pisac Miodrag Majić u BUKA podcastu objašnjava zašto je upravo tu propaganda naišla na zid.

Godinama ponavljane optužbe protiv kritičara vlasti dobile su drugačiji odjek kada su usmjerene prema studentima. Građani su tada tvrdnje o špijunima, izdajnicima i stranim plaćenicima mogli uporediti s onim što znaju o vlastitoj djeci, smatra sudija i pisac Miodrag Majić.

Govoreći u BUKA podcastu o studentskom pokretu i slabostima propagande Aleksandra Vučića, Majić objašnjava da je vlast dugo uspijevala diskreditovati pojedince koje većina građana poznaje isključivo preko televizije.

- TEKST NASTAVLJA ISPOD OGLASA -

Kao primjer navodi sebe. Čovjeku koji ga nikada nije sreo, kaže, ponavljane optužbe protiv njega mogu djelovati uvjerljivo zato što dolaze od predsjednika države. Takav građanin nema lično iskustvo na osnovu kojeg bi procijenio njihovu istinitost.

Sa studentima se, međutim, pojavilo nešto na šta vlast, prema Majićevoj ocjeni, nije bila spremna.

„Sada je prvi put režim morao da se obračunava sa nekim iz tvoje kuće“

Majić ukazuje na porodične i komšijske veze koje su studente činile bliskim ljudima širom Srbije. Neko ima dijete na fakultetu, neko unuče, a neko studenta u porodici svog brata, sestre ili komšije.

- TEKST NASTAVLJA ISPOD OGLASA -

„Sada je prvi put režim morao da se obračunava sa nekim iz tvoje kuće.“

Optužbe su tako stizale do porodica koje poznaju svakodnevicu tih mladih ljudi, njihove probleme i uslove u kojima studiraju. Upravo je to, smatra Majić, otežalo pokušaje da ih se predstavi kao neprijatelje države.

Reakciju roditelja na takve poruke opisuje riječima:

„Čekaj, ti za moga sad govoriš da je špijun i da je lopov? E, nije. Moj nije.“

U toj reakciji prepoznaje granicu propagande koja je godinama funkcionisala prema ljudima udaljenim od svakodnevnog iskustva publike.

Roditelj zna ko plaća stan njegovom djetetu

Posebno slikovitim primjerom Majić objašnjava zašto tvrdnja o stranim plaćenicima može izgubiti uvjerljivost upravo u studentskoj porodici.

„Kako je moj, kaže, strani plaćenik kad mu ja svaki mjesec izdvajam od usta 50 evra za stan u Beogradu.“

Roditelj koji odvaja od vlastitih primanja da bi dijete moglo studirati ima neposredan razlog da preispita ono što čuje s televizije. Poznaje njegove životne okolnosti i zna koliko porodicu košta školovanje.

Prema Majićevoj ocjeni, propaganda se tu suočila s otporom koji nije mogla jednostavno ukloniti ponavljanjem optužbi.

„Tu je propaganda režima koja je fenomenalno funkcionisala prema ljudima koji ne znače ništa u tim kućama i nisu im ni rod ni bilo šta drugo, naišla na bedem.“

Taj bedem sažima u rečenici — „Moj student nije špijun“.

Od sumnje u jednu optužbu do preispitivanja slike društva

Majić smatra da je prepoznavanje neistine o nekome bliskom otvorilo prostor za šire preispitivanje poruka vlasti.

„I tu su ljudi počeli pomalo da shvataju da režim ozbiljno laže, da stvara jednu ozbiljno nakaradnu sliku i tu su se pojavile prve pukotine.“

Studentski pokret je, dodaje, svojim obilascima gradova i sela omogućio građanima i neposredan susret s mladim ljudima o kojima su slušali optužbe. Studenti su donosili energiju i poruke prijateljstva koje Majić izdvaja kao važan dio njihovog djelovanja.

U nastavku razgovora posebno govori o susretima u Novom Pazaru i slici zajedništva koja je odatle otišla u javnost.

„Ta slika koja je otišla iz Novog Pazara o tome da mi možemo ovdje da živimo u normalnosti, u ljubavi, u prijateljstvu je bila dovoljna što se mene tiče.“

Za Majića je upravo mogućnost takvog zajedničkog života predstavljala poraz politike koja je opstajala na proizvodnji sukoba.

„To je bio najdublji poraz tog režima koji je decenijama sebe podizao na mržnjama, na podelama.“

NAJNOVIJE

Ostalo iz kategorije

Najčitanije