Nikola Maravić je doktor tehnološkog inženjerstva, docent Tehnološkog fakulteta Univerziteta u Novom Sadu i član predsjedništva Granskog sindikata “SVI”.
U razgovoru za BUKA magazin govori o godinu i više dana napora odlazeće vlasti u Srbiji da onemogući sindikalno organizovanje u visokom obrazovanju, krivičnim prijavama koje je podnio Granski sindikat “SVI”, budućnosti sindikalnog organizovanja. Maravić za BUKA magazin govori i o tretmanu visokog obrazovanja i naučnog i naučno-istraživačkog rada u Srbiji u posljednjih deset godina.
“Radnička prava su trenutno potpuno, mogu reći, zapostavljena, jer smo ostali u nekim, rekao bih, komunističko-socijalističkim vremenima, u periodu kada je bilo radničko samoupravljanje. Tada se nije puno mislilo o tome kako radnik može da se brani i kako radnik može da se zastupa u momentima kada dolazi do nekih neusaglašenosti sa poslodavcima. Nekada je poslodavac neposredno stvarno bio radnik, kroz radničke savete i tako dalje. Ali sada više nije tako, a naš sistem je ostao na principima koji su postojali pre 50, 60, a ko zna možda i 80 godina”, kaže Maravić u razgovoru za BUKA magazin.
BUKA: Granski sindikat “SVI” podnio je krivičnu prijavu protiv Milice Đurđević Stamenkovski zbog opstrukcije radničkog organizovanja. Kako je do toga došlo?
Maravić: Ovo je već druga po redu krivična prijava koju su ovi sindikati, koji su sada u sklopu novog Granskog sindikata „SVI“, podneli zbog, takoreći, ćutanja uprave, odnosno zbog neregistrovanja određenih sindikata. Mi smo pre nekih godinu i po dana podneli prve zahteve za registraciju sindikalnih organizacija na nekoliko fakulteta u Novom Sadu Ministarstvu za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja, čija je ministarka Milica Đurđević Stamenkovski. Skoro godinu dana nismo dobijali registraciju, iako to treba da bude jedna prosta odluka kojom se sindikat, odnosno sindikati koji su ispunili uslove, upisuju u registar.
Verovatno iz političkih razloga i videći koji su ljudi osnovali te sindikate, nisu želeli da nam daju registraciju i na taj način su sprečili da se sindikalno organizujemo, što je naravno protivzakonito, kako po Krivičnom zakoniku, tako i po Ustavu Republike Srbije.
Nakon što su naši prvi sindikati registrovani, mi smo osnovali novi granski sindikat. Taj novi granski sindikat osnovalo je 13 sindikata, tačnije sindikalnih organizacija sa 13 fakulteta u Republici Srbiji, i nakon toga smo podneli zahtev za registraciju tog granskog sindikata. Opet smo dobili istu reakciju: nekoliko meseci naša prijava je stajala isto tako bez registracije, nerešena. Faktički je stajala negde u fioci u Ministarstvu za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja. Iz izvora smo saznali da je ta registracija stigla i po svim tim dokumentima koje smo dobili kao potvrde, povratnice i tako dalje, ti dokumenti su bili tamo; međutim, mi to nismo dobijali, što je opet konkretno protivzakonito.
Međutim, nakon što smo mi za prve sindikate podneli prvu krivičnu prijavu protiv iste osobe i istih N. N. lica, ministarke i njenih saradnika, dobili smo to rešenje veoma brzo nakon što smo podneli tu krivičnu prijavu – otprilike sedam do deset dana nakon toga. Ali je krivična prijava odbačena jer je delo faktički bilo na neki način ispravljeno, to jest navodno tužilac nije imao osnova na osnovu čega da pokreće krivičnu prijavu. To je bilo u vreme pre 25. oktobra.
E sada, to je isto kao da vi ukradete nekome auto, pa vas on traži, pa vi onda taj auto kasnije vratite tom čoveku i niste krivi zbog toga što taj čovek nije imao auto godinu dana. To je isti taj koncept. Mi smo se vodili time, pošto smo istu tu sudbinu doživeli posle i za novi granski sindikat, kao i nekoliko novih sindikata, kao što je Sindikat Mašinskog fakulteta u Beogradu, kojima isto nije data ta registracija. Sačekali smo da prođe 25. oktobar. Nekoliko dana nakon 25. oktobra, po istoj ustaljenoj šemi, dobili smo registraciju za sve te sindikate, ali smo ovaj put podneli krivičnu prijavu nakon izvršenog dela registrovanja.
Iz kog razloga? Iz razloga što je neko sprečavao sindikalno organizovanje očigledno tendenciozno, jer se ista situacija dešavala dva puta. Osim toga, mi imamo još jedan problem, a to je da neki od naših sindikata na svojim fakultetima, kao što su Sindikat Fakulteta tehničkih nauka iz Novog Sada i Nezavisni sindikat Filozofskog fakulteta u Novom Sadu, nisu mogli da dobiju utvrđenu reprezentativnost od svojih dekana, što je izuzetno važna stvar za rad i delovanje samog sindikata. Dekani nisu želeli da je utvrde i rekli su: „Slobodno se žalite Ministarstvu.“ Nakon što smo se mi žalili Ministarstvu i zatražili od njega da utvrdi reprezentativnost, opet smo naišli na isti taj problem. To su neki događaji koji su se dešavali paralelno.
Sve u svemu, imamo jedno apsolutno ćutanje uprave koje je očigledno izuzetno obojeno političkim motivima. Imamo situaciju u kojoj se krivično delo – hajde da kažem sada navodno krivično delo – desilo, nakon čega su posledice tog krivičnog dela otklonjene, pa je ta krivična prijava odbačena. To je bio period pre 25. oktobra. E pa, sad smo podneli novu krivičnu prijavu zbog novog nedelovanja Ministarstva za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja, na čijem čelu je Milica Đurđević Stamenkovski.
Sada ćemo videti kako će se završiti ova krivična prijava, jer mislimo da su se možda i političke okolnosti promenile, a možda su se neke okolnosti promenile i u tužilaštvima, kao i u konkretno sudstvu, koje treba to da potvrdi. Prošli put mi nismo ni stigli da dođemo do suda. Mi smo stali već kod tužioca koji nije želeo da dalje goni osobu koja je navodno izvršila to krivično delo.
BUKA: Koliko je godina dana borbe protiv sindikalnog organizovanja, odnosno borbe sindikata za registraciju, uticalo na samo organizovanje? Koliko je uticalo na ljude u sindikatu, na mogućnost da rade i da se organizuju?
Maravić: Očigledno je da je to imalo jako veliki uticaj, zbog toga što sindikati koji nisu registrovani ne mogu da imaju zvaničan status pravnog lica. S tim u vezi, ne mogu da otvore račun u banci, a članovi tog sindikata, iako su potpisali pristupnice, ne mogu da plaćaju članarinu. Taj sindikat nema sredstva na osnovu kojih može da funkcioniše.
Osim toga, pošto nisu bili registrovani, a nakon što ovi drugi sindikati nisu dobili ni utvrđenu reprezentativnost, oni uopšte ne učestvuju i nemaju pravo da učestvuju u kolektivnim pregovaranjima – bilo sa državom, Ministarstvom prosvete, nauke, ili sa svojim neposrednim poslodavcima na fakultetu. Nemaju zakonsko pravo da stupe u zvaničan kolektivni pregovor gde se donose izuzetno važne odluke za celu granu po pitanju visokog obrazovanja ili važne odluke na nivou jedne institucije kao što je fakultet.
Na ovaj način je sprečena mogućnost da se uopšte čuje glas radnika tih sindikata koji su se okupili, registrovali i pripremili za sindikalnu borbu, odnosno sindikalno delovanje, što je Ustavom zagarantovano svakom stanovniku Republike Srbije – kako političko delovanje, tako i sindikalno i tako dalje. To je bio ogroman korak unazad koji nas je još više motivisao da se potrudimo da to i ostvarimo, ali to je bilo ozbiljno stanje statusa kvo u kome mi nemamo nikakvu zvaničnu potvrdu da smo organizacija.
To se na nivou sindikata najviše pokazalo time što su nam kolege – kada smo im predstavljali naš sindikat, a radnici vrlo dobro znaju šta znači da li je sindikat registrovan i da li je reprezentativan – često govorile: „U redu, mi ćemo se priključiti vašem sindikatu, ali nakon što vi budete registrovani.“ Na taj način su direktno zaustavili širenje tog sindikata. Jedan sindikat je jak onoliko kolika mu je sposobnost da okupi radnike iz određene institucije, iz određene grane i tako dalje. Suštinska snaga sindikata se crpi iz te brojnosti, koja je na ovaj način bila potpuno limitirana, pa su se ljudi s pravom, mogu reći, negde i bojali: „Pa dobro, vi niste prava organizacija, možda ste vi nešto radili protivzakonito“, jer vama ta odluka Ministarstva faktički govori da ste nešto radili po zakonu, po pravilima, ustaljenim procedurama i da ste ostvarili pravo da delujete kao registrovani sindikat.
BUKA: Koji su ključni zahtevi i ključne ideje oko kojih se okupio Granski sindikat „SVI“?
Maravić: Granski sindikat „SVI“ ima nekoliko glavnih stubova oko kojih se okupio. Prvi i najbitniji stub oko kog su se okupili ljudi sa sada već 15 fakulteta – kako nam broj polako raste otkako smo se registrovali – jeste sigurnost zaposlenja. To je prva i najbitnija stvar na kojoj želimo da radimo. Šta to u praksi znači? Bili smo svedoci u proteklim mesecima kako su neki nastavnici, zbog političke nepodobnosti ili podrške određenom studentskom pokretu, gubili posao jer njihovi dekani nisu želeli da im raspišu konkurse, ili konkurse koje su raspisivali nisu sprovodili po određenoj proceduri koja je zakonom garantovana.
Na ovaj način, kroz date konkurse za svaki izbor u zvanje – znate, vi možete da budete docent, pa onda vanredni profesor, pa redovni profesor – za svako od tih sledećih zvanja vi morate da ispunite određene naučno-nastavne uslove. Kada te uslove ispunite i prođe određeni broj godina, vi zaslužujete da pređete dalje. Naš sindikat će se zalagati za to da ti konkursi prestanu da postoje na taj način, već da se, kad se jedan nastavnik jednom zaposli na fakultetu uz određene kvalifikacije koje je morao da ispuni i koje će ispunjavati svakih pet godina, dobije ugovor na neodređeno.
Nastavnici, kao što sam ja sad – ja sam docent na Tehnološkom fakultetu – imamo ugovore samo na pet godina. I često pred kraj tog ugovora, što se meni lično desilo, banke ne žele da daju kredite tim nastavnicima jer nisu sigurni da će oni ostati u radnom odnosu, pošto ide taj konkurs i možda nećeš biti izabran. A taj nastavnik je ispunio sve uslove i ubedljivo je najbolji kandidat koji može da se pojavi, ali to ne može da ostvari. Tako da je prva stvar sigurnost zaposlenja nastavnog osoblja.
Pored nastavnog osoblja, mi imamo i nenastavno osoblje. To je drugi stub naše borbe. Primetili smo, i svako to može da potvrdi na svim fakultetima, da fakulteti, a generalno i država, guraju ljude u nešto što se zove agencijsko zapošljavanje. Odnosno, određene službe na fakultetima se faktički angažuju eksterno – na primer portirska služba, služba održavanja, služba čistoće i tako dalje, a na kraju krajeva i računovodstvo i slično. Oni se angažuju preko agencija, radnici dolaze da rade na fakultetima preko agencija i vrlo često su takođe u izuzetno lošim radnopravnim odnosima u tim agencijama; uglavnom su primljeni na ugovore na određeno, menjaju ih posle nekog vremena i tako dalje.
Na taj način se gubi kolektivnost jedne institucije kao što je, na primer, fakultet, gde sada svaka spremačica, svaki portir, svaki računovođa i tako dalje nemaju uopšte pripadnost tom fakultetu, verovatno su angažovani na nekoliko poslova, a njihov posao je – opet se vraćamo na onu prvu stvar – nesiguran. Ta nesigurnost posla se kroz agencijsko zapošljavanje naročito i značajno vidi. To je drugi stub – prvo je nastavno, a ovo je nenastavno osoblje.
Treći stub delovanja ovog sindikata biće poboljšavanje materijalnog položaja svih zaposlenih u visokom obrazovanju, koji stagnira već decenijama unazad. Decenijama unazad vrednosti koeficijenata, i uopšte koncept koeficijenata, se ne menjaju, iako apsolutno ne prate trend rasta cena na malo i generalno inflacije. Tako imate situaciju da je biti nastavnik na fakultetu posao koji je plaćen otprilike malo više od nekog običnog šalterskog ili sličnog jednostavnijeg posla. Znači, imamo ozbiljan problem u materijalnom stanju nastavnika, a nenastavno osoblje je naročito u izuzetno katastrofalnom materijalnom položaju u visokom obrazovanju. To su ljudi, na primer u računovodstvu, koji rade na ozbiljnim evropskim projektima, sprovođenju velikog broja isplata i tako dalje, a plaćeni su minimalnom zaradom zagarantovanom zakonom u Republici Srbiji. A često, izuzetno često, se dešava čak i da je njihova plata manja od takozvanog čuvenog minimalca, pa onda fakultet iz sopstvenih sredstava nadoknađuje razliku i na taj način isplaćuje minimalnu zaradu. To su ta tri glavna stuba.
Osim toga, ono što ovaj sindikat želi da gradi, jer je to na neki način bila i prva kapisla da dođe do ovoga, jeste trajni savez sa studentima, sa svima onima koji će sutra donositi odluke. I tu ne mislim samo kroz studentski bunt, nego su to ljudi koji će prosto za 5 do 10 godina biti na rukovodećim pozicijama u svojim firmama i institucijama u kojima budu radili. Želimo da napravimo jedan jak, kohezivan savez s njima koji će omogućiti da sindikalno delovanje zauvek ostane u njima i da oni žele i trude se da se bore za svoja prava – kako radnička, tako i sva druga.
BUKA: Govorimo o radničkim pravima, pa ne mogu a da Vas ne pitam: da li je dosadašnji pravni sistem na bilo koji način nudio neku vrstu predvidivosti rješenja u slučaju diskriminacije ili povrede radnih prava? Može li se govoriti o pravičnosti, konkretno efikasnosti i mogućnosti pravne zaštite?
Maravić: Pa, to je ogroman problem. Predvidivost je nešto što je vama garantovano sigurnošću posla. E sad, kad je sigurnost posla nepredvidiva, onda su nepredvidive i sve odluke koje se donose, sprovode, kao i sve akcije u bilo kojoj instituciji. Nije bitno da li je reč o državnoj ili privatnoj instituciji.
Kako god okrenete, radnička prava su trenutno potpuno, mogu reći, zapostavljena, jer smo ostali u nekim, rekao bih, komunističko-socijalističkim vremenima, u periodu kada je bilo radničko samoupravljanje, pa se na neki način i nije puno mislilo o tome kako radnik može da se brani i kako radnik može da se zastupa u momentima kada dolazi do nekih neusaglašenosti sa poslodavcima. Nekada je poslodavac neposredno stvarno bio radnik, kroz radničke savete i tako dalje. Ali sada više nije tako, a naš sistem je ostao na principima koji su postojali pre 50, 60, a ko zna možda i 80 godina. Mnogo toga se promenilo, a radnička prava su apsolutno ostala, čini mi se, na istom nivou.
Nije samo radničko pravo ostalo na istom nivou, nego je i svest ljudi ostala na tom nivou koji su imali tada. Često su i sami unapred demotivisani da ulaze u radničke i tome slične borbe, jer znaju da će poslodavac na kraju biti u ogromnoj prednosti u odnosu na njih i da će ih verovatno nadglasati ili, kako god se to kaže, pobediti.
Stoga, radnička prava su nešto što će, verujem, biti tema u ovoj zemlji u narednih 10 do 20 godina, i čini mi se da je važnost sindikalnog okupljanja i borbe za radnička prava osnovni stub normalnog života jednog običnog radnika u ovoj zemlji, a radnici čine ogromnu većinu stanovnika kako Srbije, tako i cele Evrope.
BUKA: Koliko godina Vi radite na univerzitetu, odnosno na Tehnološkom fakultetu? Koje ste mogućnosti imali za to vrijeme – od naučnoistraživačkih projekata, naučnih saradnji, do međunarodnog učešća u naučnim i drugim projektima? Jesu li Vas država i pokrajina, a mislim i bilo koji drugi nivo vlasti, podržali na bilo koji način?
Maravić: Radim na Tehnološkom fakultetu 11 godina i bio sam nosilac i učesnik nekoliko velikih evropskih projekata. Plastično ću vam reći: od vremena pre devedesetih godina do dana današnjeg, 95% uređaja i laboratorija na mom departmanu jeste finansirano iz sredstava dobijenih od strane Evropske unije. A za taj novac, za te fondove na koje smo konkurisali i takmičili se da dobijemo finansiranje za istraživanja, morali smo da se takmičimo sa najboljim evropskim institutima i univerzitetima.
Ali radeći tako, mi smo više rešavali i konkurisali za rešavanje gorućih problema Evropske unije, a ne rešavanje naših problema. Reći ću vam još jednu ličnu stvar: konkurisao sam na ogroman broj domaćih fondova za finansiranje raznih projekata, pre svega naučnoistraživačkih. Ja nikada nisam dobio nijedan projekat od Pokrajine ili Republike, a iste projekte sam pisao i kroz ovo međunarodno takmičenje i tu sam ih dobijao – vrlo često sam ih dobijao, da ne kažem uvek, mada niko uvek ne dobija takvo finansiranje.
Znači, nemoguće je da je konkurencija ovde mnogo veća i kvalitetnija nego na nivou cele Evropske unije, a nekad i sveta. Stvorio se krug ljudi koji je uvek mogao da dobija finansiranje od strane Pokrajinskog sekretarijata, Grada Novog Sada i države Srbije, i taj jedan krug ljudi je stalno dobijao finansiranja za svoja naučna istraživanja. Dok smo mi ostali morali da se takmičimo na nivou Evropske unije. To nam je donelo neke prednosti, jer smo morali više da napredujemo da bismo uopšte mogli da se takmičimo sa njima tamo, ali pitanje je da li je novac koji je ovde raspoređen od strane Pokrajine, Grada Novog Sada i Republike Srbije otišao najboljim istraživačkim projektima, u najbolje ruke, i da li je iskorišćen na najbolji mogući način.
Postoji nekoliko primera – da vam sada ne pričam o tome lično – u kojima sam se žalio na rezultate konkursa jer su potpuno netransparentni. Oni samo jave, pošalju vam mejl da niste dobili, a čak ni to nekad ne urade. Čak ni ne dobijete mejl da niste dobili, nego čujete od nekoga ko spada u tu grupu ljudi koja je bila usko povezana i dobijala sve projekte u Srbiji da je on dobio, i tako saznate da niste prošli. To je paradoksalna situacija u kojoj najbolji istraživači ne mogu da dobiju finansiranje u Srbiji, a dobijaju ga iz Evropske unije, gde su kriterijumi daleko stroži.
BUKA: Kad govorite o rješavanju problema Evropske unije, ali ne i rješavanju problema Srbije, posebno u naučnoistraživačkom polju, na šta konkretno mislite?
Maravić: Daću konkretan primer. Poslednji veliki projekat koji je istraživačka grupa sa mog fakulteta imala, čiji sam bio jedan od učesnika, zvao se TwinSol-CECs i bavio se uklanjanjem pesticida, hemikalija, teflona i tih nekih mikropolutanata iz površinskih voda, vode za piće i generalno svih voda koje mogu doći u kontakt sa čovekom. Pod finansiranjem Evropske unije, mi smo rešavali problem koji je Evropska unija identifikovala – ona već ima rešen problem arsena u vodi, nemate tih nematoda u vodi, nemate nekih komponenata koje su strašno opasne za ljude ili za živi svet, a tu je i prisustvo fosfora i azota… Znači, kod njih imate situaciju da je voda potpuno bezbedna, ali oni ipak misle: „Čekaj, možda ipak tu ima nekih ostataka antibiotika, farmaceutika, pa to narušava zdravlje tog stanovništva.“
U Republici Srbiji, kada mi imamo problem sa kvalitetom vode – uzmimo za primer Novi Sad i problem sa nematodama u vodi prošle godine – znate kako smo ga rešavali? Tako što je službenicima Instituta za javno zdravlje bilo zabranjeno da uopšte daju izjave o tome kakvog je kvaliteta voda, a samo oni smeju da rade njenu analizu.
Znači, mi ovde imamo – da ne pričam o problemu arsena u Vojvodini, koji još uvek nije rešen, gde se više od pola vojvođanskih sela nalazi na bazenima punim arsena. Kada biste u Evropskoj uniji konkurisali za rešavanje problema arsena u vodi, oni bi rekli: „Pa znate, najbolje dostupne tehnike za to postoje, mi vama nećemo dati nikakvo finansiranje istraživanja.“ Ali za ove stvari koje su njima ostale kao problem – farmaceutici u vodi u količinama u nanogramima, mikrogramima – za to će dati finansiranje.
Republika Srbija bi trebalo da finansira naučnoistraživačke projekte da reši svoje probleme sa vodama i generalno sa ekologijom. Eto, to je konkretan primer gde mi konkurišemo da rešavamo problem Evropske unije, a ne rešavamo svoj problem, koji je daleko veći.
Jedan projekat koji sam lično ja vodio jeste Erasmus+ projekat u saradnji sa pet zemalja – Grčka, Hrvatska, Mađarska, Kipar i tako dalje. Taj projekat se zove ResFood – smanjivanje otpada od hrane i spasavanje gubitaka koji nastaju u proizvodnji i distribuciji hrane. Tu imate situaciju da mi rešavamo problem jer su oni shvatili da je to veliki ekološki problem, da će jako puno te hrane završiti na deponiji, gde će je razgraditi bakterije i tako emitovati puno gasova sa efektom staklene bašte, što će uticati na globalno zagrevanje.
Recimo, metan ima 25 puta – danas kažemo i 30 puta – veći efekat globalnog zagrevanja nego ugljen-dioksid. To je Evropska unija prepoznala, to je njihov problem. Ali znate kad je to postao njihov problem? Kada su već maksimalno razvili sve metode tretiranja otpada. Znači, kod njih reciklaža funkcioniše perfektno, otpad ne može da se baci a da se ne razvrstava, a kada razvrstavate otpad, tačno znate šta vam ostaje od kog otpada. Zbog toga su i standardi u proizvodnji i distribuciji hrane u Evropskoj uniji mnogo stroži nego u našim balkanskim zemljama.
I onda imate situaciju da zemlje koje su siromašnije bacaju više hrane, a zemlje koje su bogatije gledaju kako će tu hranu da spasu. To je još jedan primer da se morate prijaviti za problem koji postoji u Evropskoj uniji i koji oni žele da reše, pa tako rešavate problem otpadaka od hrane, dok u Srbiji konkretno imate problem da jedan deo stanovništva nema novca ni da kupi hranu, da nikakva reciklaža ne postoji, kao ni razvrstavanje otpada, niti kontrola koliko nastaje otpadaka od hrane i koliki su ulaz i izlaz.
Eto, to je još jedan primer. Možemo da idemo tako do beskonačnosti, ali ova dva su rečito ilustrativna – jedno je pitanje hrane, a drugo pitanje mikropolutanata u vodi.
BUKA: Kada govorimo o zagađenju, koje su mogućnosti međunarodnog naučnog istraživanja u rešavanju tih problema u Srbiji?
Maravić: Što se tiče pitanja zagađenja, tu mogu da pričam iz aspekta nastavnika koji predaje zaštitu okoline na našem fakultetu. Reći ću vam samo jednu stvar: zagađenje voda sam već naveo i koliki je to problem, jer preko 90% postrojenja u Srbiji nema tretman otpadnih voda. I to ne dolazi samo od neke fabrike – da ne budem maliciozan da okrivim samo industriju – vi imate kolektor kanalizacione mreže u Novom Sadu, a nemate pogon za preradu otpadnih voda. Vi vodu koju ispuštate iz WC šolje u vašem stanu u Novom Sadu direktno izlivate u Dunav! Možete da vidite kako ta voda ulazi u Dunav, a ovih dana, pošto je Dunav izuzetno nizak, možete i da osetite taj katastrofalni smrad. I onda mi pričamo o uklanjanju mikropolutanata iz vode, a u centru Novog Sada kanalizaciju izlivamo direktno u Dunav, odnosno glavni vodotok Evrope.
Gde više želite da odemo sa pričom? Evo, ako hoćete još jedan aspekt, imamo sumpor-dioksid. Ne znam da li znate, sumpor-dioksid nastaje tako što se uglavnom koristi ugalj za proizvodnju električne energije, kako u Bosni i Hercegovini, tako i u Srbiji.
Ako ste ga već osetili, onda ću vam reći šta niste osetili. Vi kad osetite, to je već mnogo daleko otišlo. Srbija i Bosna i Hercegovina zajedno emituju sumpor-dioksida kao cela Evropska unija zajedno! Sumpor-dioksid je glavni uzročnik – možete to pronaći u dokumentima ozbiljnih analiza čuvenog Greenpeacea, Evropske unije, Svetske zdravstvene organizacije – sumpor-dioksid negativno utiče na tri stvari najviše.
Prva stvar su, naravno, kao što možete da pretpostavite, plućna oboljenja – oboljenja tipa astme, karcinomi i tako dalje, odnosno oboljenja respiratornog trakta. Sledeća stvar na koju najviše negativno utiče sumpor-dioksid jesu kardiovaskularna oboljenja. Prvi ili drugi smo u Evropi u obe te kategorije.
Treća stvar na koju sumpor-dioksid negativno utiče jeste plodnost kod mladih ljudi. To je treća rak-rana ovog društva. I sada neko meni kaže: „Pa dobro, to je možda zbog svega toga kako mi živimo i koje su nam navike.“ Pa jeste, ali zar nije malo simptomatično da baš kod nas, kad uzmete mapu Evrope i pogledate kvalitet vazduha, imamo najveću emisiju sumpor-dioksida i da su baš kod nas to tri najveća problema? Pa možda ipak ima neke veze, ja bih rekao. Neću sada da budem neozbiljan i da nešto što naučno još mora da se potvrdi posebno ističem – neko mora da ima naučnoistraživački projekat pa da uradi to istraživanje, ali to se naravno neće dobiti, jer taj problem u Evropskoj uniji ne postoji. Sumpor-dioksid tamo je toliko nizak da je to problem koji su oni rešili pre 10–20 godina.
A kod nas sumpor-dioksid nosi dalji problem. Zbog povećanog broja automobila i prevoznih sredstava koja idu na motore s unutrašnjim sagorevanjem, emitujemo puno azotnih oksida, takozvanih NOx jedinjenja. NOx jedinjenja, azotni oksidi, reaguju sa sumpor-dioksidom i grade ono što je najopasnije, a to su te PM čestice. Pa tako, ako je baš napravljena pogodna situacija za pravljenje PM 2.5 čestica – to su čestice koje prolaze sve membrane u vašem organizmu i koje završavaju direktno i u mozgu, to se zove, da ne pogrešim sada, krvno-moždana barijera ili kako se već zove – čak i tu mogu da prođu. E, te čestice sa sobom nose teške metale i druge polutante koji prolaze kroz sve membrane u vašem organizmu i izazivaju najteže bolesti i najveće probleme kako kod rođene, tako i kod nerođene dece i ljudi generalno koji tu žive i udišu ih.
Tako da, da ste me zvali da pričamo samo o zaštiti okoline, ja bih mogao da pričam 10 godina. Ja sam na puno studentskih tribina – zvali su me studenti da pričam o problemima zaštite okoline i ekološkim stvarima – upravo o ovome i pričao. Tako da eto, mislim, to je to ukratko.
BUKA: Kada mislite da će prestati ta praksa i kako? Koliko godina je potrebno Srbiji u situaciji sa pravim načinom odlučivanja da dođe do nule? Opet, tu ubrajam i podršku naučnoistraživačkim projektima i materijalne uslove rada.
Maravić: Da bismo makar stigli do nule, mislim da će biti potrebno skoro deceniju, a verovatno i cela decenija. Ali znate šta znači biće potrebna cela decenija? To znači da mi aktivno cele decenije radimo na rešavanju tih problema. Jedino tako. Inače to može da traje i beskonačno ako ne budemo to rešavali. Ako mi ne identifikujemo problem – to je prva stvar. Kada imate zdravstveni problem, najbitnija stvar, prva, jeste da se uradi identifikacija problema i da priznate sebi: „U redu, ja imam neki zdravstveni problem, na primer imam visok pritisak, sada ću malo da povedem računa o tome.“ Ali ako ne želite da priznate da imate materijalni problem kod vaših zaposlenih, da imate ekološki problem u državi i da to vodi zdravstvenim problemima vaših građana, onda nikad nećete rešiti taj problem.
Jer prva stvar je, kao što se kaže: „Ko prizna, pola mu se prašta.“ Pa nije baš da mu se prašta, ali ko prizna, makar zna na čemu treba da radi. A vi ako negirate i zaklanjate oči sebi dok prolazite pored nečega što je prljavo, bežite od neizbežnog. Kako je to bila jedna deviza u Srbiji: može preko veze i vrtić i škola, ali ne može vazduh preko veze! To će i dalje biti isti vazduh kao i onom čoveku koji nema nikakvu vezu da mu dete bude primljeno u bilo koju školu, instituciju ili posao.
Tako da, moja optimistična procena – ja sam izuzetno veliki optimista, naročito posle ovih velikih promena koje se, čini mi se, dešavaju u pravom pravcu u ovoj zemlji – čak i uz sav taj optimizam rekao bih da je najmanje 10 godina potrebno da vidimo ozbiljne rezultate, ozbiljne promene u strategiji u ovoj zemlji.
BUKA: Koji su potencijalni dalji koraci u pripremi i razvoju rešenja i identifikovanju opcija? Govorimo sada i o sindikalnom organizovanju u Srbiji, ali i o organizovanju u naučnim institucijama koje su takođe u nezavidnom položaju. Koja je uzročno-posledična veza javnog zdravlja i odnosa prema klimatskim promenama i koji su konkretni načini rešavanja tog pitanja?
Maravić: Pa prvi i najbitniji korak je da, kako kažu Englezi, „decision makeri“ – znači ljudi koji su donosioci odluka, koji donose odluke o tome koje će legislative, koje će regulative i na koji način biti sprovedene – da na ta mesta dođu ljudi koji su apsolutno kompetentni svojim predznanjem i istraživanjima koja su imali, čime god, prethodnim svojim radom, da su dovoljno kompetentni da se time konkretno bave. To je prvi preduslov, prvi preduslov!
Drugi preduslov jeste da se strategije koje budu razvijane – bilo da je to priča o radu, odnosno sindikalnom organizovanju, bilo da je to priča o ekologiji – ne svode na puko prepisivanje evropskih ili svetskih regulativa koje se generalno ne mogu na taj način implementirati u ovoj zemlji. Znači, mi imamo dovoljno stručnog kadra koji može da uzme u obzir, naravno, legislative i regulative iz uspešnih zemalja – to i treba, treba od najboljih da učimo – ali mi moramo to da preradimo na taj način da bude primenljivo u ovoj zemlji, sa ovim stanovništvom, sa ovim stanjem stvari koje imamo sada ovde zatečeno.
Ja mogu sada da rešim problem ekologije tako što ću da kažem svima: „Pa ne, svi treba sada da kupite solarne panele da više nema uglja.“ Ali to je kao da kažete čoveku u Africi: „Moraš da jedeš da ne bi bio mršav.“ Pa kupio bih i ja da imam od čega, jeo bi da ima šta da jede! Znači, strategije moraju da budu napravljene veoma pažljivo i tako da odgovaraju situaciji koja se trenutno nalazi na terenu.
Osim toga, mi imamo često veoma dobre zakone koji se apsolutno ne primenjuju. Kažem dobri zakoni – ti zakoni su uglavnom prepisani iz Evropske unije, ali bili oni čak i takvi, kad bi se primenili, već bismo stigli negde u prvih pet godina da samo primenjujemo zakone koje imamo, a u onih drugih pet godina do one moje decenije koju spominjem, hajde da u tih drugih pet godina razvijamo sve za nas na način kako to i treba da se implementira u ovoj državi i na ovim prostorima generalno. Tako da, najjednostavnije rečeno, to su ti prvi koraci koji treba da se ostvare.
A još jedna bitna stvar što se tiče same klime o kojoj smo pričali, problema globalnog zagrevanja i generalno tog problema: za to mora da se deluje odmah, od danas – ne od sutra. Tu kada se jednom nešto pokvari, nema više nazad. I toga me je iskreno strah. To je moj neki najveći strah kao istraživača koji se bavi i zaštitom okoline: da pređemo tu liticu iza koje nema povratka.