„Meni je pomalo nekada i žao što smo živeli u takvom sistemu. Meni je žao što je moja generacija trajno oštećena različitim nesistemima u kojima smo živjeli.“
Ovim riječima sudija i pisac Miodrag Majić objasnio je zašto se u svojim romanima uporno vraća mračnim stranama društva, zloupotrebama moći, ljudskim slabostima i pitanjima pravde i odgovornosti. Ne zato što mu nedostaje inspiracije za drugačije priče, već zato što ga stvarnost u kojoj živi neprestano vraća istim temama.
A ta stvarnost upravo se mijenja. U Srbiji, nakon velikih političkih promjena, otvaraju se pitanja odgovornosti, reforme institucija i suočavanja s nasljeđem prethodnog sistema. Upravo u takvom trenutku Majić je došao u Banjaluku da predstavi svoj najnoviji roman „Priznanje“, knjigu čije teme, iako nastale prije političkog raspleta u Srbiji, danas djeluju posebno aktuelno.
U razgovoru s Verom Marović, urednicom književnog programa Banskog dvora, 14. novembra u Vijećnici ove ustanove, govorio je o nastanku romana, svojim junacima, iskustvima iz sudnice, moralnim iskušenjima i odnosu prava i pravde.
Ali književno veče ubrzo je preraslo okvire uobičajene promocije. Brojna pitanja publike otvorila su i teme aktuelnih društvenih i političkih događaja u Srbiji, pa je razgovor potrajao duže od sat i po.
Močvara kao metafora društva
Radnja romana „Priznanje“ počinje u Somboru, odnosno u močvarnom krajoliku Gornjeg Podunavlja, koji Majić opisuje kao svojevrsnu srpsku Luizijanu. Za taj grad veže ga posebno iskustvo. Zaljubio se u Sombor prilikom jedne od promocija svojih ranijih knjiga, a naročito ga je fascinirala priroda, Dunav i granica sa Hrvatskom koja se mijenja zajedno s riječnim tokom.
U tome je prepoznao i određenu ironiju: dok se ljudi sukobljavaju oko granica, priroda pokazuje koliko one mogu biti nestalne.
Močvara je, međutim, i metafora društva u kojem Majić stvara i piše. Zato su, kako kaže, Sombor i močvara gotovo ravnopravni junaci romana.
Glavni protagonista, mladi tužilac Nemanja Savić, čovjek je iz provincije s velikim ambicijama. Želi da napreduje, stigne u Beograd i zaposli se u Tužilaštvu za organizovani kriminal. Istovremeno, nastoji pomoći svojoj mentorki Nataliji, čija je kćerka Iva nestala pod nerazjašnjenim okolnostima. U pokušaju da otkrije šta joj se dogodilo, Nemanja sve dublje ulazi u svijet koji ne razumije, a njegove ambicije i uvjerenja nailaze na ozbiljna iskušenja.
Majić je upravo u tome vidio jedan od najzanimljivijih motiva romana. „Šta ako se tvoja najveća želja ostvari i shvatiš da je to tvoj najveći pakao? Šta ako nas đavo iskušava upravo davanjem onoga što smo najviše željeli?“
Nemanja uspijeva da ostvari svoj profesionalni san, ali tada zapravo počinju njegovi najveći problemi. Njegov put je priča o ambiciji, kompromisima i postepenom urušavanju uvjerenja na kojima je gradio vlastiti identitet.
Služba bezbjednosti kao treći glavni junak
Jedna od najvažnijih tema romana jeste djelovanje tajnih službi, njihova moć i načini na koje utiču na sudbine pojedinaca.
„Treći glavni lik u romanu je služba bezbednosti, kojom se ja, takođe, ispada, opsesivno bavim, zato što duboko vjerujem da je to jedno od velikih zala, barem u društvu iz kojeg ja dolazim“, rekao je Majić.
Istakao je da je „Priznanje“, više nego bilo koji njegov prethodni roman, posvećeno ulozi tajnih službi u društvu, zločinima i metodama kojima se ljudi stavljaju pod kontrolu.
Posebno ga zanima način na koji takvi sistemi koriste ljudske slabosti. Neko može biti ucijenjen zbog onoga što je učinio, neko zbog namještenih okolnosti, a neko upravo zato što mu je omogućeno da ostvari želju koja mu je dotad bila nedostižna.
Sudnica, između književne inspiracije i straha od greške
Majićeva primarna profesija, sudijski poziv, duboko je isprepletena s njegovim književnim radom. Sudnica mu je neiscrpan izvor inspiracije za stvaranje likova i istraživanje ljudske prirode, ali istovremeno i mjesto na kojem se svakodnevno suočava s pitanjima prava, pravde, odgovornosti i vlastite pogrešivosti.
Na pitanje iz publike kako uspijeva da tako uvjerljivo oblikuje različite ljudske karaktere, Majić je odgovorio da je upravo sudnica mjesto na kojem ljudi najteže uspijevaju sakriti svoje pravo lice.
„Ja sam svaki dan u sudnici. Sudnica je jedna velika pozornica, jedan veliki sajam karaktera ljudi. Sudnica je dramatičan ambijent i u dramatičnim ambijentima ljudi često ne uspijevaju te maske da u punoj mjeri drže i onda je vrlo interesantno posmatrati kako se zaista ponašaju, šta su zaista, šta se dešava kada je stvarno pred tobom iskušenje.“
Posebno ga zanima kako se ljudi ponašaju u trenutku kada su izloženi pritisku, strahu ili iskušenju. U takvim okolnostima, smatra, često se raspada slika koju su o sebi gradili, otkrivajući osobine koje ni sami nisu bili spremni da priznaju.
Majić je govorio i o tome kako ljudi najčešće ne postaju počinioci velikih zlodjela odjednom. Put prema njima često počinje sitnim ustupcima, naizgled bezazlenim prevarama i pokušajima da se prikrije prethodna greška. Jedna mala laž zahtijeva drugu, jedna prevara vodi ka većoj, a čovjek se postepeno nalazi u situaciji iz koje više ne vidi izlaz. Upravo takav put prolazi i njegov književni junak Nemanja Savić, koji, kako je Majić rekao, pravi „male korake ka paklu“.
Ali iskustvo sudije za njega nije samo izvor književne inspiracije. Ono podrazumijeva i neprestano preispitivanje vlastitih odluka i svijest o odgovornosti koju nosi svaki sudski postupak. Majić je priznao da ga, uprkos dugogodišnjem iskustvu, prati strah od mogućnosti da je nekada donio pogrešnu odluku i time nekome nanio nepravdu. „Ja mislim da to ostaje večno pitanje nad svakim ko se usudio da sudi. Da li je pogrešio i da li se ogrešio.“
Svaki put kada donosi presudu, sudija odlučuje o životu čovjeka kojeg možda nikada više neće vidjeti, ali će posljedice te odluke za njega ostati trajne. Upravo zato Majić smatra da je jedna od najvećih opasnosti sudijskog poziva trenutak kada čovjek povjeruje u vlastitu nepogrešivost. Prisjetio se savjeta koji mu je stariji kolega dao kada je tek postao sudija: „Znaš šta je najopasnije za tebe i za bilo koga ko je izabrao sudijski poziv? Najopasnije je da stvarno poveruješ da si neki sudija.“
Ta svijest o ograničenjima sudijskog poziva povezana je i s Majićevim razmišljanjem o samoj prirodi prava. Za razliku od mnogih drugih profesija, smatra on, primjena prava suštinski zavisi od društvenog i političkog ambijenta u kojem se odvija.
„Primena prava je skopčana s velikim rizikom od nepoznatog. Gdje ćete ga primenjivati? Jer ono ima smisla ako ga primenjujete u sredini koja omogućava da pravo zaista bude pravo i da se najbliže moguće približi pravdi. A to je nemoguće u sistemima koji su ovog tipa. Ambijent u kom sam ja većinu svog vremena proveo nije omogućavao adekvatnu primenu prava i to je veliki rizik sa pravnom naukom. Vi možete biti hemičari u totalitarizmu, neće biti sigurno sve bajno kao negde drugo, ali hemija, fizika, pa ako hoćete čak i književnost, ne zavise u toj meri od države u kojoj to primenjujete, ali pravo jako zavisi.
Srbija se uvijek iznova diže iz pepela
Promjene u Srbiji bile su jedna od tema koje su naročito zanimale banjalučku publiku. Na pitanje da li su nedavni događaji pokazali da život može nadmašiti književnu fikciju, Majić je govorio o sposobnosti srpskog društva da, nakon teških istorijskih padova, pronađe snagu za novi početak.
„Postoji nešto u društvu iz kojeg dolazim, iz kojeg potičem, to nije nešto čemu se ja radujem, ali je tako. Mi smo sposobni, i to je istorija pokazala, za najnevjerovatnije padove, za najnevjerovatnije, nemam drugu riječ, gluposti u ponašanju, strahovite propasti tamo gdje niko drugi ne bi propao. Ali isto tako smo sposobni da se u trenutku kad nas svi otpišu kao društvo, naciju, podignemo iz najnevjerovatnijih okolnosti.“
Kao ilustraciju naveo je Albansku golgotu tokom Prvog svjetskog rata, naglasivši da nije riječ o direktnom poređenju, već o određenoj sposobnosti društva da se oporavi nakon gotovo potpunog sloma.
Govoreći o sadašnjem trenutku, rekao je da se protiv prethodnog sistema borio četrnaest godina i da je Srbija, prema njegovoj ocjeni, bila dovedena na ivicu propasti, opterećena korupcijom, podjelama i nehumanošću.
Posebno ga je impresionirao način na koji je studentski pokret, organizovan na principima neposredne demokratije, uspio da se suprotstavi političkom sistemu iza kojeg su stajali ogromni resursi i institucionalna moć.
Majić u tome prepoznaje sposobnost društva da se podigne upravo onda kada izgleda potpuno poraženo.
Ipak, politička promjena za njega ne znači i kraj društvenih problema. Naprotiv, pred Srbijom tek stoji suočavanje s nasljeđem prethodnog sistema i izgradnja institucija koje će moći djelovati nezavisno od političke moći.
Hoće li Majić ostati bez tema za romane?
Jedno od pitanja iz publike izazvalo je i smijeh: hoće li Majić, sada kada su se političke okolnosti u Srbiji promijenile, ostati bez tema za pisanje?
„Ljudi su stvarno nevjerovatni optimisti, pogotovo u tim nekim prelomnim vremenima, koliko će sve biti dobro u Srbiji i u regionu da neće biti tema za pisanje“, odgovorio je.
Našalio se da bi možda konačno mogao početi bolje opisivati ljubavne scene, ali je dodao da ne vjeruje da će društvo tako brzo postati mjesto bez problema o kojima vrijedi pisati.
Priznao da mu je ponekad žao što su društvene okolnosti toliko oblikovale njegov književni rad. Volio bi, kaže, pisati i o sasvim drugačijim stvarima.
„Ima divnih stvari o kojima bih trebalo pisati. Prijateljstvu. Volio bih da mi okolnosti pruže mogućnost upravo to, da napišem jedan roman o prijateljstvu sa mojim drugarom s kojim sam od četrnaeste godine zajedno.“
Ali stvarnost u kojoj živi stalno ga vraća temama kojima se godinama bavi – moći, korupciji, nepravdi, ljudskim slabostima i moralnim dilemama.
Miodrag Majić rođen je 1969. godine u Beogradu. Sudija je Apelacionog suda u Beogradu, doktor krivičnopravnih nauka i književnik. Autor je romana „Djeca zla“, „Ostrvo pelikana“, „Rudnik“, „Pod tuđim suncem“ i „Priznanje“, kao i knjige „U ime naroda“. Jedan je od inicijatora građanske inicijative ProGlas.