Miodrag Majić: „Beograd i dan-danas leži na masovnoj grobnici, samo što mi ne volimo o tome pričati“

„Beograd i dan-danas leži na masovnoj grobnici, samo što mi ne volimo o tome pričati.“

Ovom izjavom sudija i pisac Miodrag Majić podsjetio je na jedan od najmračnijih dijelova istorije Srbije, govoreći o nastanku, djelovanju i nasljeđu službi državne bezbjednosti, za koje smatra da predstavljaju jednu od najvećih prepreka suštinskoj promjeni društva.

Njegove riječi imaju i konkretno istorijsko uporište. Državna komisija za tajne grobnice ubijenih poslije 12. septembra 1944. godine, osnovana 2009. godine, evidentirala je više lokacija mogućih masovnih grobnica u Beogradu. Među njima su Lisičiji potok, Banjica i prostor kod Kalemegdana, mjesta na kojima su, prema prikupljenim svjedočenjima i dokumentaciji, poslije oslobođenja grada vršena strijeljanja. Istraživanja nisu na svim lokacijama završena, niti su svi nalazi potvrđeni ekshumacijama.

- TEKST NASTAVLJA ISPOD OGLASA -

Majić je o ovom nasljeđu govorio 14. novembra u Banjaluci, na promociji svog najnovijeg romana „Priznanje“, u razgovoru s urednicom književnog programa Banskog dvora Verom Marović.

Susret s banjalučkom publikom dogodio se u posebno zanimljivom trenutku, nakon političkih promjena u Srbiji, kada se sve glasnije otvara pitanje reforme institucija koje su godinama bile oslonac prethodnog sistema.

Za Majića, koji se kroz svoje romane i javni angažman godinama bavi zloupotrebama moći, to pitanje nije novo. Naprotiv, upravo je služba bezbjednosti jedna od tema koje se uporno vraćaju u njegovom književnom radu, a u „Priznanju“ dobija naročito važno mjesto.

- TEKST NASTAVLJA ISPOD OGLASA -

„Treći glavni lik u romanu je služba bezbednosti, kojom se ja, takođe, ispada, opsesivno bavim, zato što duboko verujem da je to jedno od velikih zala, barem u društvu iz kojeg ja dolazim“, rekao je Majić.

Objasnio je da je „Priznanje“, više od svih njegovih prethodnih romana, posvećeno ulozi tajnih službi u društvu, zločinima na kojima su nastajali novi zločini i metodama kojima su ljudi stavljani pod kontrolu.

Jedan od osnovnih mehanizama takve kontrole, prema njegovim riječima, jeste ucjena, odnosno korištenje ljudskih slabosti. Nekada je riječ o kompromitujućim informacijama, nekada o namještenim situacijama, a nekada o ispunjavanju nečije najveće želje, koja zatim postaje sredstvo ucjenjivanja.

Majić smatra da će se u Srbiji, nakon političkih promjena, tek otkrivati razmjere takvog djelovanja.

Posebno je upozorio da srpska služba bezbjednosti, prema njegovoj ocjeni, od 1945. godine nije prošla suštinsku transformaciju niti ozbiljno preispitivanje metoda na kojima je nastala.

Govoreći o njenim korijenima, podsjetio je na nastanak Ozne, uticaj sovjetskog NKVD-a i obračune s političkim protivnicima u prvim godinama poslije Drugog svjetskog rata.

Majić u kontinuitetu tih struktura vidi problem koji nadilazi smjenu bilo koje pojedinačne vlasti.

„Drago mi je što sada, pogotovo nakon promena u Srbiji, sve veći broj ljudi o tome govori. Da to nije nikakva mistifikacija, da jednostavno, ako ponovo napravite društvo bez reforme onoga što je činilo njegovu kičmu, ništa promeniti nećete.“

Na pitanje da li je takva reforma uopšte moguća, odgovorio je da jeste, ali samo ako postoji jasna svijest o njenoj neophodnosti.

Prema njegovim riječima, cilj mora biti stvaranje službe koja se više neće baviti progonom takozvanih unutrašnjih neprijatelja, nego zaštitom građana.

„Morate imati jasnu želju da to učinite i jasnu svest o tome zašto je to važno učiniti, zašto je važno da imate službu koja se više neće baviti isključivo opsesivno progonom, ubijanjem unutrašnjeg neprijatelja, nego će stvarno biti služba za zaštitu građana te države.“

U tom kontekstu podsjetio je i na ubistvo novinara Slavka Ćuruvije, jednog od najpoznatijih slučajeva povezanih s djelovanjem državne bezbjednosti u Srbiji.

„Kada me pitaju ljudi je li moguće da su ubili Ćuruviju. Ja kažem: Kako da li je moguće? Pa oni su osnovani da to rade. Oni su osnovani da nakon revolucije likvidiraju ljude koji nisu bili za tu ideju.“

Majić smatra da se upravo u nespremnosti društva da se suoči s tim nasljeđem nalazi jedan od razloga zbog kojih se određeni mehanizmi moći održavaju decenijama.

Zbog toga njegova razmišljanja o službi bezbjednosti nisu samo komentar istorije, nego i upozorenje vezano za budućnost Srbije.

U romanu „Priznanje“ posljedice djelovanja takvog sistema prikazane su kroz sudbinu mladog tužioca Nemanje Savića, čovjeka čije se ambicije i uvjerenja postepeno sudaraju sa stvarnošću. Želeći da napreduje i ostvari svoje profesionalne snove, on ulazi u svijet u kojem pojedinac često ni ne razumije čijim interesima služi.

Majić kroz njegovu sudbinu istražuje koliko je lako manipulisati ljudskim slabostima i šta se događa kada čovjek shvati da je čitav sistem njegovih uvjerenja izgrađen na pogrešnim pretpostavkama.

Upravo se tu književna priča susreće sa stvarnošću o kojoj je govorio u Banjaluci.

Jer, promjena političke vlasti sama po sebi ne znači da su nestali i mehanizmi kojima se društvo decenijama kontrolisalo. Za Majića je zato reforma bezbjednosnih struktura jedno od ključnih pitanja pred Srbijom.

Ako se te strukture ne preispitaju i ne promijene, upozorava, postoji opasnost da se i novi društveni poredak izgradi na temeljima starog.

A to bi značilo da su se promijenili ljudi na vlasti, ali ne i sistem koji je takvu vlast omogućavao.

NAJNOVIJE

Ostalo iz kategorije

Najčitanije