Aida Hrnjić, majka četrnaestogodišnjaka s autizmom i predsjednica Udruženja “Kolibri” iz Sarajeva, uputila je otvoreno pismo federalnom ministru finansija Toniju Kraljeviću. Razlog su kašnjenja isplate odobrenih sredstava. “Kolibri”, udruženje koje gotovo deset godina pruža usluge djeci i porodicama, sada je u finansijskom kolapsu.
„Je li istinski smatrate da mi ne trebamo podršku? Ako da, molimo vas da nas uputite gdje da idemo sa svojom djecom i članovima obitelji?“, pita Hrnjić u pismu koje je uputila ministru.
U razgovoru za BUKU kaže da je Kanton Sarajevo prepoznao “Kolibri” kao udruženje od značaja i izdvaja 50.000 KM godišnje, dok je za normalno funkcionisanje udruženju godišnje potrebno oko 300.000 KM.
“Negdje smo se mi nadali kao roditelji, kad ste kao udruženje od javnog značaja, da to što dobijate nije samo novac, nego da je to saradnja sa Vladom na unapređenju tog sistema. Nadali smo se da će nas se negdje pitati, hajde da tako kažem, za mišljenje, za to kako nešto unaprijediti, jer smo stvarni korisnici koji žive te živote. Nažalost, to se nije desilo”, kaže Hrnjić u razgovoru za BUKA magazin.
Koliko je godina ovaj problem prisutan – ne samo od osnivanja Udruženja „Kolibri“, nego i ranije?
Problem je, nažalost, prisutan za sve nas i tokom cijelog ovog postratnog perioda, svih ovih trideset i kusur godina – ne samo za „Kolibre“, nego uopšteno za cijelu populaciju. Mi ovdje govorimo o djeci i osobama s poteškoćama, čiji je broj znatno porastao, ali se resursi, u institucionalnom i sistemskom kontekstu, nikada nisu prilagođavali tim promjenama. Dakle, sistem se nikada nije ozbiljno pozabavio stvarnim potrebama, brojnošću djece i osoba s poteškoćama, psihičkim oboljenjima ili cjeloživotnim dijagnozama poput autizma, Downovog sindroma i drugih.
Pored toga, naša zemlja je potpisnica svih međunarodnih konvencija, između ostalog i onih o pravima djece i osoba s invaliditetom, i navodno smo okrenuti inkluziji. Kao društvo, trebali bismo to biti, pa bi i rješenja trebala dolaziti iz sistema, kao što je slučaj sa svim ostalim građanima. Međutim, to nije ni blizu istine. Tako, na primjer, kada želite upisati dijete… U moje vrijeme, kada je moje dijete kretalo, rana intervencija uopšte nije postojala; danas je imamo samo u tragovima. Uvijek se izgovaraju: nema sredstava, nema budžeta, nema kvalifikovanog osoblja. To su stalni odgovori. Niko da zastane i kaže: „Čekajte, ljudi, da vidimo šta nam je zaista potrebno i koje su stvarne potrebe.” Tu leži korijen problema.
Kako se “Kolibri” nose s tim?
Mi smo centar otvorili – evo, sada će deset godina rada – zato što s djecom jednostavno nismo imali gdje. Ovdje radi stručno osoblje koje pruža podršku djeci, pojedinačno i grupno, zavisno od stadija razvoja i stepena vještina koje dijete posjeduje, te onoga što mu je stvarno potrebno. I onda se vi, kao organizacija, svedete na stalno apliciranje za projekte, pri čemu su propozicije tih javnih poziva u većini slučajeva potpuno besmislene.
Uzmimo za primjer konkretan problem s kojim se danas suočavamo – vaninstitucionalnu podršku. Vlada Federacije je odvojila, čini mi se, dva miliona i nešto maraka za projekte vaninstitucionalne podrške na teritoriji cijele Federacije Bosne i Hercegovine. Od jula do danas uplatili su nam samo jednu tranšu, manji iznos sredstava, a ostatak nikad. I kad god pozovemo, pitamo i komuniciramo s njima da vidimo u čemu je problem i zašto uplate kasne, odgovaraju nam da para nema. Onda prebacuju lopticu jedni na druge: Ministarstvo za rad i socijalnu politiku navodno nije unijelo naloge, pa onda kažu jeste, pa onda da poravnanje nije izvršeno. I tako se sedmicama prebacuje odgovornost, dok oni istovremeno redovno uplaćuju sebi plate, naknade, regrese i sve što im je potrebno.
U svemu tome dodatno pogađaju medijski izvještaji koji su stigli iz Hrvatske povodom ubistva mladića u psihijatrijskoj ustanovi. Nešto slično isplivalo je i kod nas, u Zenici, iz psihijatrijske bolnice, i to nakon slučaja Pazarić. Svi mi znamo da se osobe vezuju i da se prema njima postupa na nečovječan način. Svi znamo da je naša država potpisala sve te konvencije i da je deinstitucionalizacija neophodna, ali svi zatvaraju oči – ponašaju se kao da naša djeca i sve te osobe uopšte ne postoje. Društvo ih tako i tretira; uvijek nam je nešto drugo preče od njih.
Kada govorite o deinstitucionalizaciji, na šta tačno mislite i kako bi ona trebalo da izgleda u praksi?
To treba da izgleda tako što se osobe zbrinjavaju unutar svojih porodica, uz istovremenu i adekvatnu podršku tim porodicama. Dakle, kratko i jasno. Društvo treba da razvija sisteme podrške unutar porodice. Uzmimo mene za primjer – ja sam zdrava, prava, vrlo pokretna i agilna osoba. Moj dječak je prije neki dan napunio 14 godina. U vrijeme dok je išao u ranu intervenciju, a kasnije i u školu, bez ikakvog pretjerivanja, nije bilo dana… Krenete ujutro, pa vodite dijete u ranu intervenciju, pa u vrtić, pa kod logopeda, pa negdje peto. Dešavalo se da po 14 ili 18 sati nemam vremena za obrok. I to zaista nije laž. Dođem kući, plačem i razmišljam: „Bože, samo da ima neka instant supa da je istresem i pojedem, bila bih zahvalna, jer nemam snage ni kašiku podignuti, a kamoli kuhati. E, to bi bila prava deinstitucionalizacija.
Dakle, govorim o samo jednom malom segmentu: da sam imala obezbijeđen prevoz, uvezan sistem, da je moje dijete u vrtiću imalo ranu intervenciju i stručno osoblje koje dolazi da radi s njim, da sam kao majka imala psihološku podršku da se nosim sa svim izazovima i servis koji bi mi pritekao u pomoć kada je to potrebno – umjesto što troše novac na kupovinu bijesnih automobila. Zašto porodica ne bi imala takvu vrstu podrške ako joj je potrebna? Da i ne govorim o tome koliko je majki ostalo potpuno samih – razvedene su, same podižu djecu i sve to prolaze bez ičije pomoći. I to bi značila prava deinstitucionalizacija.
Mi apliciramo na takav javni poziv. Uslovi su potpuno besmisleni: uslovljava nam se vlastito učešće i mjeri se naš doprinos. Što više sredstava sami obezbijedimo, to nam je veća šansa da dobijemo novac. I ja se s pravom zapitam: „Zar je na mojim leđima, kao majke u ovom društvu, da obezbjeđujem sredstva kako bi mi Vlada uopšte odobrila novac za rad s mojim djetetom?“ To je osnovni problem našeg društva. Zbog toga se dešavaju tragedije po psihijatrijskim ustanovama i ustanovama zatvorenog tipa poput Pazarića – zato što porodice nemaju nikakvu podršku i same ne mogu iznijeti taj teret. Na kraju se osoba smješta u instituciju zatvorenog tipa, koja košta šesnaest hiljada puta više nego što bi koštalo pružanje podrške porodici kod kuće. I sve se na tome završi.
Koliko se i kako izdvaja za rad udruženja, Vašeg i drugih?
Vrlo malo. Na federalnom nivou, projekat vaninstitucionalne podrške iznosio je, čini mi se, oko dva miliona maraka. Drugi nivoi vlasti učestvuju minimalno ili nikako. A i kada se nešto radi – recimo, aktuelni su dnevni centri – oni jesu manje bolno rješenje, ali i dalje nisu trajno rješenje. To je i dalje ustanova u koju odvedete dijete da provede određeni broj sati kako biste lakše preživjeli dan. Manje je zlo, jer je dijete makar djelimično zbrinuto, ali općenito se za ovu oblast izdvaja najmanje novca.
Recimo, imam prijateljicu iz Sarajeva, majku djeteta s poteškoćama, koja se prije nekoliko godina odselila u Austriju. Njeno dijete ide u redovnu školu, ali je država uspostavila povezane servise: u toku nastave u školu dođe organizovani prevoz, odvede dijete na čas plivanja, a zatim ga vrati u matičnu školu. Isto je i sa logopedom i drugim stručnjacima – dođu u školu, obave tretman s djetetom i vrate ga na čas. Sistem je tako uvezan da ona ujutro ode na posao, a popodne preuzme dijete i živi sasvim normalan život. Austrija nam je blizu, ali oni ulažu u deinstitucionalizaciju, jer znaju da je institucionalizacija dugoročno mnogo skuplja. Pametne države poslušaju potrebe korisnika i urede sistem tako da on bude u njihovom interesu.
Jesu li vlasti sposobne, imaju li znanja i volje, da uopšte mogu krenuti u izradu efikasnog zakonskog rješenja?
Hiljadu je puta to već napisano i predloženo, vjerujte mi. Rješenje treba da bude kao u Austriji i drugim naprednim zemljama – javno-privatno partnerstvo, gdje država – u našem slučaju kantoni i entiteti – sklapa ugovore s organizacijama, bilo da je riječ o nevladinim organizacijama ili privatnim kompanijama, uz jasno propisane i stroge kriterije. Tako rade sve druge zemlje.
Znači, zakonsko rješenje već postoji i nalazi se u fioci?
Tekst samog zakona nije u proceduri. Predlagali smo ga mi i druge organizacije bezbroj puta, ali nikada nije ušao u ozbiljnu proceduru. Nama, koji imamo dugogodišnje iskustvo i prolazimo kroz sve ove faze, jasno je da država sama ne može sve postići. Institucije žele zadržati apsolutnu kontrolu nad svim dešavanjima, a pri tome ne žele priznati da im sve klizi iz ruku. Zbog toga su nam starci izgorjeli u domu u Tuzli, djeca se vezivala za radijatore u Pazariću, a pacijenti tukli u psihijatrijskim bolnicama. Nemaju kapacitet da to sami iznesu, i to je sasvim u redu – druge države takođe nemaju te kapacitete, ali zato pronalaze partnere koji ih imaju. To je sva suština.
Na koja zakonska rješenja se sada možete pozvati, ako ova ne postoje?
Pozivamo se na elementarna ljudska prava naše djece. U Federaciji BiH bio je u nacrtu zakon o pružanju socijalnih usluga. Vidjela sam dijelove tog nacrta i mogu reći da ni izbliza ne pokrivaju osnovne potrebe. Mislila sam da bi barem to bio neki iskorak, ali taj zakon već tri-četiri godine sakuplja prašinu u nekoj ladici.
A kada je riječ o obrazovanju, s obzirom na to da vam sin ima 14 godina, kakve mogućnosti država i entitet pružaju?
To je samo forma na papiru. U Kantonu Sarajevo imamo mobilne timove i inkluzivno obrazovanje – to su logopedi, defektolozi i psiholozi koji bi trebali pružati stručnu podršku nastavnom osoblju i raditi s našom djecom. Na primjer, kada profesor hemije isprati rad mog sina i vidi šta mu predstavlja prepreku, to prenosi mobilnom timu kako bi se izradio Individualno prilagođeni plan i program (IPP). Sve to sjajno izgleda na papiru. Međutim, u suštini, zbog nedostatka vremena, resursa i volje, sve se svede na prosto skraćivanje gradiva koje dijete treba da savlada. Time dijete ostaje zakinuto za kvalitetan obrazovni razvoj, pa se vraća roditelju koji s njim kod kuće mora ispočetka učiti i objašnjavati lekcije. Najveći dio onoga što radimo u „Kolibrima“ jeste upravo to – prilagođavamo gradivo i pomažemo djeci da ga savladaju. Ti mobilni timovi su, po mom mišljenju, najveći promašaj našeg obrazovnog sistema.
Pritom, kod nas je svaki nivo vlasti država za sebe, što je poseban problem. Sarajevo je glavni grad, ali je jedan od rijetkih glavnih gradova koji nema centar za autizam niti centre za podršku. Mi u „Kolibrima“ jesmo centar za podršku, ali smo nevladina organizacija koju su svi nivoi vlasti ostavili na cjedilu. Nemamo sistem u kojem roditelj može odvesti dijete da dobije svu potrebnu podršku, a da ono zatim nastavi normalno školovanje i život. Umjesto toga, djecu šaljemo u ustanove zatvorenog tipa, a bojim se da sve vodi upravo ka tome.