Iza vrata prestoničkih kafana i mehana nekadašnjeg Beograda odvijao se život koji se teško uklapa u romantične slike stare varoši. Utorkom i petkom ulicama su prolazile žene u večernjim haljinama, upadljivo našminkane i pažljivo uređene, dok su ih pratili žandarmi. Njihovo odredište bile su ljekarske ordinacije, gdje su obavljale obavezne preglede, često izložene pogledima i pogrdnim dobacivanjima prolaznika.
Taj prizor otkriva jednu od mračnijih stranica istorije prestonice, u kojoj su se preplitali prostitucija, siromaštvo, policijski nadzor i strah od polnih bolesti.
O životima tih žena mnogo više govore službeni spisi nego njihove lične ispovijesti. Policijski izvještaji bilježili su racije i privođenja, dok su ljekarske evidencije sadržavale podatke o njihovom zdravstvenom stanju. Kako su dospijevale u sobe iznad kafana i šta su tamo proživljavale, često je ostajalo izvan službenih zapisnika.
Iza kafanskih vrata trgovalo se ljudskom nevoljom
Tragovi ove djelatnosti u 19. vijeku vezuju se za Zemun, posebno Ribarsku ulicu, ali i za prometne beogradske krajeve uz pristaništa i trgovačke puteve. Savamala i Dorćol, uključujući Vidinsku ulicu i Ulicu cara Dušana, postali su dio te istorije, koja se kasnije širila i na druge dijelove grada.
Za pojedine žene put u prostituciju počinjao je potragom za bilo kakvim poslom. Ratovi, gubitak porodice i siromaštvo ostavljali su udovice i djevojke bez sigurnih prihoda. U kafanama su pronalazile zaposlenje u kuhinji ili kao poslužiteljice, ali su se istovremeno nalazile u okruženju u kojem su vlasnici lokala i podvodači mogli da iskoriste njihovu zavisnost od zarade i smještaja.
U opisima tog vremena navodi se da su djevojke koje su dolazile iz unutrašnjosti seosku odjeću mijenjale haljinama koje su stvarale privid raskoši. Iza takvog izgleda, međutim, često se krila surova eksploatacija. Gazde su ih gostima nudile u sobama iznad kafana, ponekad za iznos koji je odgovarao cijeni jednog obroka.
Istoričarka umjetnosti Marija Stojić i publicista Velimir Đurguz istraživali su ovu temu pripremajući izložbu „Iza sedam brava: kurtizane i kupleraji u Beogradu u XIX i početkom XX vijeka“. Njihov rad približio je javnosti i prizore odlazaka žena na ljekarske preglede pod žandarmskom pratnjom.
Mušterije ostajale u sjenci, a žene u policijskim evidencijama
Dok su žene bile izložene kontroli i javnom ponižavanju, identiteti njihovih gostiju znatno su rjeđe izlazili na vidjelo.
Bilješke nekadašnjeg šefa beogradske policije Tase Milenkovića ukazuju na to da su među posjetiocima bili i imućni i uticajni ljudi. Njihova imena, međutim, nisu dosljedno zabilježena. Tako je u sačuvanoj slici tog svijeta ostala očigledna neravnoteža: o ženama se pisalo kao o predmetu nadzora, dok su mušterije često ostajale neimenovane.
Novinske hronike povremeno su izdvajale i pojedine žene, među njima onu poznatu kao „Mala Julče“, kao i gošće iz Austrougarske koje su u Beogradu boravile po dvije sedmice.
Država uvodila pravila, a ljekari obavljali kontrole
Kako je prostitucija postajala sve prisutnija, vlasti su pokušavale da je kontrolišu propisima, prvenstveno zbog straha od širenja zaraznih bolesti.
Ministarstvo unutrašnjih djela donijelo je 10. decembra 1871. godine raspis koji je predstavljao važan korak u administrativnom uređivanju ove djelatnosti. Pravila su u narednim decenijama mijenjana, a 31. jula 1900. godine donesena su nova Pravila o regulisanju prostitucije.
Poslije Prvog svjetskog rata, od marta 1919. godine, u Beogradu su važila Privremena pravila za suzbijanje veneričnih bolesti.
Zdravstvene kontrole bile su jedan od najvidljivijih dijelova ovog sistema. Za odlaske žena na preglede odgovarali su vlasnici lokala, dok je nadzor obavljao i gradski fizik, odnosno ljekar zadužen za javno zdravlje.
Međutim, kontrola zdravstvenog stanja nije značila i zaštitu žena od podvodača, loših životnih uslova ili ponižavanja kojem su bile izložene.
Racija na Terazijama i bjekstvo sve do Pančeva
Propisi nisu iskorijenili tajnu prostituciju. Policijski izvještaji bilježili su noćne potjere, skrivene susrete i pokušaje bjekstva.
U izvještaju terazijskog kvarta iz 1900. godine opisana je racija tokom koje je uhvaćeno deset podvodačica i pet djevojaka zatečenih u društvu uglednih građana. Još pet žena uspjelo je da pobjegne.
Dvije su se uputile prema Savamali, dvije ka Varoškom kvartu, dok je jedna stigla čak do Pančeva. Iste godine velika racija na Vračaru završila se bez privedenih.
Prostitucija se vremenom sve više odvijala i u privatnim sobama i na skrovitim mjestima, izvan lokala koje je policija lakše mogla nadzirati.
Zatvaranje javnih kuća nije okončalo prostituciju
Međuratni period donio je nove zabrane i promjene u sprovođenju propisa. Posebno važan bio je Zakon o suzbijanju polnih bolesti iz 1934. godine i prateći pravilnik, kojima je predviđeno zatvaranje javnih kuća i oduzimanje dozvola ženama koje su se bavile prostitucijom.
Zabrane su ovu djelatnost dodatno potiskivale iz vidljivih gradskih prostora. Iza njih su ostajale iznajmljene sobe, posrednici i žene čija egzistencija nije postajala sigurnija samom promjenom propisa.
Tako je prostitucija, uprkos nastojanjima vlasti da je reguliše i zabrani, nastavila da postoji u drugačijim, manje vidljivim oblicima.