Jan i Els iz Nizozemske odlučili su da zajedno okončaju život uz pomoć eutanazije. Njihov sin Bas znao je da je odluka roditelja konačna, mjesecima je pokušavao da ih nagovori da sačekaju, ali je na kraju odlučio da bude uz njih do posljednjeg trenutka.
U junu 2024. godine odvezao ih je automobilom do hospicija, gdje su oboje dobili smrtonosnu dozu lijekova. Jan je imao dugogodišnje i snažne bolove, dok je Els bolovala od Alchajmerove bolesti.
Njihova priča, koju je objavio BBC, otvorila je teška pitanja o pravu na eutanaziju, granicama lične odluke i posljedicama koje takav izbor ostavlja na članove porodice.
Danas, više od dvije godine nakon njihove smrti, Bas govori o posljednjem putovanju, roditeljskoj odluci koju je podržao i dubokoj usamljenosti koja ga je obuzela nakon što je izgubio i oca i majku istog dana.
Posljednje putovanje kroz kanale i livade Frizije
Jan i Els veći dio bračnog života proveli su na vodi. Kada su zašli u sedamdesete godine, više nisu mogli da brinu o svojoj kući na vodi, pa su se preselili u kamper parkiran u marini na sjeveru Nizozemske.
Tri dana prije zakazane eutanazije razgovarali su sa novinarima BBC-ja upravo u tom kamperu.
Jan je godinama radio prevozeći teret unutrašnjim plovnim putevima Nizozemske, zbog čega je imao stalne i ozbiljne bolove. Els je, s druge strane, bolovala od demencije.
Na dan kada je trebalo da zajedno okončaju život, njihov sin Bas isplanirao je slikovitu rutu do hospicija, kroz livade i kanale regije Frizije.
„Još se sjećam cijelog tog puta“, prisjetio se.
Majka je sjedila na zadnjem sjedištu, a otac pored njega. U početku su razgovarali. Els je bila odlučna u namjeri da sprovede svoju odluku, dok je Jan djelovao emotivnije i u jednom trenutku sina upitao da li rade ispravnu stvar.
Bas je bio iznenađen, jer je mislio da bi upravo majka mogla imati nedoumice.
„Moja majka bila je uvjerena, bila je sigurna da to treba uraditi“, rekao je.
Prisjetio se i da je Els ranije govorila kako bi voljela da doživi 80, pa čak i 90 godina.
Ipak, Alchajmerova bolest promijenila je njene životne okolnosti, dok je Jan već više od deset godina razmišljao o eutanaziji zbog hroničnih bolova.
Sin ih je pokušavao odgovoriti od odluke
Bas priznaje da je mjesecima pokušavao da nagovori roditelje da odgode eutanaziju.
„Pokušavao sam ih nagovoriti da žive još malo – zašto ne bi sačekali zimu ili narednu godinu?“, ispričao je.
Bio je rastrzan između želje da roditelji ostanu uz njega i uvjerenja da više ne žele da žive u okolnostima koje su za njih postale nepodnošljive.
Smatrao je da je njegov otac možda mogao izdržati još nekoliko godina, ali se plašio da bi majčina bolest u međuvremenu toliko napredovala da više ne bi mogla samostalno donositi odluke.
Kod osoba sa demencijom pitanje pravog trenutka za podnošenje zahtjeva za eutanaziju posebno je složeno. Ako bolest uznapreduje, može doći do gubitka sposobnosti razumijevanja i samostalnog odlučivanja, što je jedan od ključnih uslova u postupku.
Tokom vožnje Bas je uvjeravao oca da je njihova odluka ispravna. Kada se Jan smirio, nastavili su put u tišini, slušajući muziku i posmatrajući krajolik.
Dva sata oproštaja prije konačne odluke
Kada su stigli do hospicija, Jan se oprostio od automobila svog sina, koji mu se posebno dopadao.
„Moj otac se oprostio od mog automobila. Sviđao mu se, pa je rekao: ‘Svaka čast’ i ‘hvala’. A onda smo ušli u zgradu“, prisjetio se Bas.
Naredna dva sata članovi porodice i prijatelji dolazili su i odlazili. Razgovarali su, prisjećali se zajedničkih trenutaka i slušali muziku.
U jednom trenutku Bas je pomislio da bi sve trebalo prekinuti i odvesti roditelje kući.
„Imao sam osjećaj: ‘Dobro, hajde da idemo… Da uđemo u automobil i odvezemo se odavde'“, ispričao je.
Ipak, nije želio da učini bilo šta što bi moglo navesti roditelje da posumnjaju u svoju odluku. Odlučio je da ostane uz njih i omogući im miran oproštaj.
Neposredno prije 10.30 časova stigli su ljekari. Jan i Els ležali su na bolničkim krevetima, jedno pored drugog.
U posljednjim trenucima Bas je primijetio nešto što mu je ostalo posebno urezano u sjećanje.
„U životu sam ih možda svega tri ili četiri puta vidio da se drže za ruke dok hodaju. Ali sada su ležali jedno pored drugog, držeći se za ruke. I zbog toga sam se dobro osjećao jer su ovo zaista radili zajedno“, rekao je.
Njegovi roditelji su preminuli nakon primjene lijekova.
„Bilo je kao da su mi odsjekli noge“
Prvih pola sata nakon smrti roditelja Bas opisuje kao trenutak u kojem je tek postajao svjestan onoga što se dogodilo.
„A onda postanete svjesni cijele situacije – to je nezamisliv osjećaj“, prisjetio se.
U hospiciju ga je savladala tuga, a posebno teško pala mu je činjenica da više nema nijednog roditelja sa kojim bi mogao dijeliti uspomene.
Pošto nije imao braće ni sestara, osjećao se potpuno sam.
„Bilo je kao da su mi odsjekli noge“, rekao je.
Gubitak se odrazio i na njegovo fizičko zdravlje. Četiri ili pet sedmica osjećao je mučninu i bolove u cijelom tijelu.
„Ne bih baš preporučio drugima ovakvo iskustvo. Za njih je to možda bilo najbolje rješenje, ali gubitak oboje u istom trenutku ostavio je veoma, veoma duboke posljedice na mene“, ispričao je.
Dvojna eutanazija sve češća u Nizozemskoj
Prema podacima Regionalnih odbora za kontrolu eutanazije, tokom 2024. godine u Nizozemskoj je zabilježeno 9.958 slučajeva eutanazije.
Od tog broja, 427 osoba koje su se odlučile na ovaj postupak imalo je demenciju, a šestoro je bilo u teškom stadijumu bolesti.
Iste godine zabilježena su 108 slučajeva dvojne eutanazije, odnosno 54 para koja su zajedno odlučila da okončaju život.
Kod osoba koje boluju od demencije posebno je teško odrediti trenutak u kojem još mogu samostalno donijeti odluku i razumjeti njene posljedice.
Dr Rozemarijn van Bruhem, gerijatrica i stručnjakinja za medicinsku etiku u Medicinskom centru Erazmus u Roterdamu, objašnjava da takva neizvjesnost kod pacijenata može izazvati veliki strah.
Osobe koje razmišljaju o eutanaziji suočavaju se sa dilemom: ako odluče prerano, možda još nisu spremne, a ako čekaju, bolest bi mogla napredovati do tačke kada više neće moći samostalno odlučivati.
„Sada imam mogućnost donijeti tu odluku, ali sada je još prerano. Međutim, možda će već narednog mjeseca biti prekasno“, opisuje doktorka dilemu sa kojom se suočavaju njeni pacijenti.
Ona ističe da je upravo mogućnost legalne eutanazije razlog zbog kojeg neki ljudi sa demencijom osjećaju dodatnu strepnju.
Pismo od osam stranica i posljednji očev zagrljaj
Jan i Els bili su svjesni koliko će njihova odluka teško pasti njihovom sinu. U porodici se o svemu otvoreno razgovaralo, a Bas je prisustvovao sastancima koje su roditelji odvojeno imali sa ljekarima tokom postupka odobravanja eutanazije.
Dva dana prije zakazanog termina napisao im je pismo dugo oko osam stranica.
U subotu kasno naveče otišao je do njihovog kampera i pročitao im sve što je napisao. Govorio je o zajedničkom životu i zahvalio im za sve što su učinili za njega.
„Bilo je dugo oko osam stranica. Pisao sam o našem zajedničkom životu i zahvalio im na svemu što su učinili za mene“, rekao je.
Njegovi roditelji bili su duboko dirnuti.
Bas se prisjetio da su mu ljubav uglavnom pokazivali djelima, a ne riječima ili zagrljajima. Majka ga je češće grlila nakon što je oboljela od demencije, ali otac gotovo nikada nije pokazivao nježnost na taj način.
Te posljednje večeri u kamperu to se promijenilo.
„Učinio je to nakon što sam pročitao pismo. Možda je to bio jedan od najljepših trenutaka. Sve je bilo rečeno“, zaključio je Bas.