Osmosatni radni dan, koji je Njemačka uvela u novembru 1918. godine, mogao bi se naći pred ozbiljnim promjenama. Međutim, 108 godina nakon njegovog uvođenja, njemačka vlada još nije uspjela da se dogovori o tome kako bi nova pravila trebalo da izgledaju.
Njemački kancelar Friedrich Merz smatra da je reforma zakona o radnom vremenu odavno trebalo da bude usvojena. Ipak, tri sedmice nakon što ju je proglasio zakašnjelom, nacrt još nije stigao ni do vlade. Demokršćani i socijaldemokrate ne mogu da pronađu zajednički jezik o tome koliko bi radni dan ubuduće mogao da traje i pod kojim uslovima.
Merz je raspravu otvorio 13. oktobra, na skupu poslodavaca u Berlinu, navodeći primjer kompanija u kojima zaposleni rade po 12 sati, tri puta sedmično. Takav radni dan, poručio je, ne predstavlja izrabljivanje, već može biti prilika da i kompanije i radnici fleksibilnije organizuju radno vrijeme.
Njegove izjave izazvale su nezadovoljstvo sindikata, koji upozoravaju da bi promjene mogle ugroziti prava zaposlenih i dodatno otvoriti prostor za prekovremeni rad.
Šta se zapravo mijenja?
Suština spora nalazi se u koalicionom sporazumu, kojim su se vladajuće stranke obavezale da će omogućiti sedmično, umjesto dosadašnjeg dnevnog ograničenja radnog vremena.
Prema važećem njemačkom zakonu, radno vrijeme u pravilu ne smije biti duže od osam sati dnevno. Izuzetak je rad do deset sati, ali samo pod uslovom da se u periodu od šest mjeseci, odnosno 24 sedmice, prosjek vrati na osam sati dnevno.
S obzirom na to da zakon računa sa šest radnih dana, od ponedjeljka do subote, maksimalno redovno radno vrijeme iznosi 48 sati sedmično. Između dva radna dana zaposleni moraju imati najmanje 11 sati odmora.
Nacrt koji je Ministarstvo rada pripremilo u junu zadržao je osam sati kao osnovno dnevno ograničenje, ali je predvidio mogućnost drugačije organizacije rada ukoliko se o tome dogovore socijalni partneri kroz kolektivne ugovore.
Takav model podrazumijevao bi i posebne mehanizme zaštite zdravlja zaposlenih, dok bi prosječno radno vrijeme i dalje moralo ostati u okviru 48 sati sedmično, posmatrano na godišnjem nivou.
Nacrt predviđa i obavezno elektronsko evidentiranje radnog vremena. Kompanije sa manje od 250 zaposlenih imale bi dvije godine za prilagođavanje, one sa manje od 50 zaposlenih pet godina, dok bi poslodavci koji imaju najviše deset radnika bili trajno izuzeti od obaveze elektronske evidencije.
Poslodavci nezadovoljni, sindikati još odlučnije protiv
Koliko bi zaposleni zapravo mogli da rade u jednom danu? U javnosti se često spominje brojka od 13 sati, do koje se dolazi kada se od 24 sata oduzme obaveznih 11 sati odmora. Međutim, u taj period moraju se uračunati i zakonom propisane pauze, uključujući 45 minuta odmora za radni dan duži od devet sati.
Poslodavci smatraju da predložena reforma ne ide dovoljno daleko. Predsjednik Saveza njemačkih poslodavaca (BDA) Rainer Dulger ocijenio je da je nacrt ispunjen nepovjerenjem prema poslodavcima i zaposlenima.
Oliver Zander, direktor udruženja metalske industrije Gesamtmetall, poručio je da se ne radi o reformi, već o skupu maksimalističkih zahtjeva.
Jedan od glavnih prigovora poslodavaca jeste činjenica da kolektivni ugovori u Njemačkoj obuhvataju tek oko polovine zaposlenih. To znači da bi druga polovina radnika ostala izvan mogućnosti koje bi reforma eventualno donijela.
Sindikati, s druge strane, odbacuju i samu ideju promjene postojećeg sistema.
Predsjednica Saveza njemačkih sindikata (DGB) Yasmin Fahimi smatra da poslodavcima nije cilj bolje usklađivanje porodičnog i poslovnog života, već veća kontrola nad radnim vremenom zaposlenih.
Prema istraživanju DGB-a, 98 odsto zaposlenih prihvata određene promjene, ali ne želi da radi nakon 19 časova.
Silke Zimmer iz rukovodstva sindikata Verdi upozorava da je postojeći zakon jedan od najvažnijih propisa za zaštitu radničkih prava i da ga ne treba mijenjati. Protivi se čak i mogućnosti da se izuzeci uvedu isključivo kroz kolektivne ugovore.
Duže radno vrijeme, veći rizik po zdravlje
Upozorenja na posljedice produžavanja radnog dana ne dolaze samo iz sindikalnih krugova.
Istraživanja pokazuju da je rizik od nesreće na poslu ili tokom povratka kući nakon 12 sati rada dvostruko veći nego nakon osam sati.
U istraživanju Instituta WSI gotovo tri četvrtine ispitanika izrazilo je zabrinutost zbog mogućih negativnih posljedica rada dužeg od deset sati dnevno.
Udruženje ljekara Marburger Bund upozorilo je da bi produženo radno vrijeme moglo ugroziti i bezbjednost pacijenata, posebno u zdravstvenom sistemu, gdje umor zaposlenih može imati ozbiljne posljedice.
Zaklada Hans Böckler ukazuje i na šire društvene posljedice. Prema njihovim nalazima, ljudi koji rade duže od osam i po sati dnevno znatno rjeđe učestvuju u političkom, volonterskom i društvenom životu.
Drugim riječima, pitanje radnog vremena nije samo pitanje produktivnosti i potreba poslodavaca, već i kvaliteta života i mogućnosti zaposlenih da učestvuju u životu zajednice.
Konačna odluka na novom ministru
Nakon odlaska Bärbel Bas, koja je napustila funkciju ministarke rada i kopredsjednice SPD-a, odgovornost za nastavak reforme preuzeo je novi ministar Alexander Schweitzer.
On se još nije jasno izjasnio o ključnom pitanju – da li će mogućnost produženog radnog vremena ostati ograničena na kolektivne ugovore.
Ranije je ukazivao na podatak da je Njemačka samo tokom 2023. godine zabilježila 1,3 milijarde prekovremenih radnih sati, ističući da su potrebni fleksibilniji modeli koji će odgovarati stvarnom životu ljudi.
Njegova poruka je da problem nije nužno u tome što se premalo radi, već u načinu na koji je radno vrijeme organizovano.
Dopredsjednik stranke Ljevica Luigi Pantisano već ga je pozvao da odbrani postojeće dnevno ograničenje. S druge strane, Dirk Wiese, parlamentarni sekretar SPD-a, pokušava da smiri raspravu, tvrdeći da koalicioni sporazum ne predviđa ukidanje zaštite zaposlenih, već uvođenje sedmičnog maksimuma uz obavezno digitalno evidentiranje, kako bi se spriječio neplaćeni prekovremeni rad.
Za sada nema naznaka dogovora. Koalicioni odbor je početkom jula usvojio paket od 34 mjere, ali radno vrijeme nije bilo među njima. Demokršćani i socijaldemokrate i dalje imaju različite stavove i o sedmičnom ograničenju i o obaveznoj evidenciji radnih sati.
Prioritet novog ministra trenutno je reforma penzionog sistema, pa analitičari ne očekuju da će se pitanje radnog vremena uskoro naći na vrhu političke agende.
Do tada ostaje na snazi postojeći zakon. Poslodavci se ne mogu pozivati ni na koalicioni sporazum ni na nacrt reforme kako bi zaobišli važeća ograničenja.
Osmosatni radni dan, uveden prije 108 godina, za sada ostaje na snazi. Ne toliko zato što među političarima postoji čvrsta volja da ga odbrane, koliko zato što još nisu uspjeli da se dogovore o tome kako da ga promijene.