IZBORI u Srbiji doveli su do smjene vlasti, nakon čega će se donedavno vladajuća stranka SNS, na čelu s Aleksandrom Vučićem, naći u opoziciji nakon dvanaest godina.
U praktički referendumskoj atmosferi, dogodilo se da je većina građana Srbije odlučila izabrati novoformiranu Studentsku listu, koja se okupila u posljednje dvije godine, nakon strašne tragedije u Novom Sadu, kada je u padu nadstrešnice na željezničkom kolodvoru poginulo šesnaest ljudi. Stavljajući po strani vrijednosni sud prema novoizabranoj većini, ovi izbori su pokazali nekoliko zanimljivih stvari.
Prije svega, iako se stjecao dojam da je donedavno vladajuća stranka SNS pred padom, ovi izbori su pokazali zapravo da SNS nije izgubio podršku svojih birača, koliko je Studentska lista zapravo uspješno mobilizirala sve one nezadovoljne građanske strukture unutar društva.
SNS-ova biračka baza je manje-više čvrsta od 2014. godine, što se vidi po broju ukupnih glasova na svim parlamentarnim izborima od tada. Otprilike se broj glasova za SNS kretao od 1,63 do 1,82 milijuna. Ne računajući izbore iz 2012. godine kada se SNS tek pojavio, anomalija su samo izbori 2020. godine koji su protekli u COVID atmosferi i uz bojkot dijela opozicije. Tada je SNS osvojio skoro 2 milijuna glasova.
Vučić nije izgubio glasove, ali…
U tom smislu, SNS nije izgubio glasove. Štoviše, 2022. godine osvojili su manje glasova nego na ovim izborima. Ono što se dogodilo jest okrupnjavanje opozicije kroz jedan jak i sveobuhvatan pokret te praktički nestanak dosadašnjih političkih stranaka koje su godinama “tavorile” u opoziciji. Tu se sad mogu izvući neki zaključci, koji se mogu u dobroj mjeri prenijeti na sve političke sustave na ovom prostoru.
Vlast više ne može zadržati kontrolu nad informacijama
Prije svega, ovi izbori su pokazali da više nije moguće vlast zadržati kroz medijsku kontrolu i time spriječiti protok informacija prema javnosti. Mainstream mediji, javni servis, televizije s nacionalnom frekvencijom, u kojima je prethodna vlast u Srbiji prema svim istraživanjima zauzimala preko 80% predviđenog vremena za političku artikulaciju, nisu bili dovoljni da zaustave protok informacija ili da promijene njihov tok.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Alternativni kanali, prije svega YouTube i Twitter (današnji X), postali su toliko snažne platforme da, ukoliko se ne zabrane dekretom, kao u nekim azijskim državama, mogu poslužiti građanima kao novi javni servis. Doduše, tu dolazi do problema neprovjerenih informacija, poluinformacija i pogrešnih tumačenja, što je cijena toga da kontrola medija ne može spriječiti opozicijsko kanaliziranje misli. To pokazuje važnost zadržavanja koliko-toliko neovisnog javnog servisa, inače se taj pritisak počinje “prelijevati” kroz razne kanale i na razne načine.
Ništa bez terena
Ipak, sve to ne znači ništa bez jakog rada na terenu. Sva priča koja se svodi na YouTube, Twitter i TikTok nije dovoljna i ne dopire do kritične mase građana. To se može vidjeti, primjerice, na primjeru lokalne politike u gradu Zagrebu.
Uoči svakih lokalnih izbora u Zagrebu pojavi se nova opcija s “apaurin” rješenjima, pritom ne shvaćajući važnost izgradnje široke baze ljudi te pokrivanja svih mjesnih zajednica i kvartova.
To je mukotrpan i nezahvalan posao, ali bez takve baze nemoguće je napraviti relevantnu političku opciju. Studentski pokret je u velikoj mjeri uspio doprijeti do svakog mjesta i grada u Srbiji, stvarajući tako vrlo široku bazu.
Opisivali su ih kao lijene i mekane
Drugo, koliko god je Studentski pokret zapravo poprimio obrise svegrađanskog pokreta uz neke elemente klasične revolucije, sama ideja jest krenula od studenata. To su generacije mladih ljudi koji su na ovim prostorima “ugurani” u vrlo grub društveni narativ, kao “mekani”, “nezainteresirani”, “lijeni”, “društveno neosjetljivi”, “u svom svijetu”, odnosno kao generacija onih koji nemaju ideale, a samim time niti poriv da se za te ideale bore ili nešto istrpe. Tome se moglo svjedočiti nedavno i u Hrvatskoj, ali i u Srbiji, prilikom uvođenja obaveznog vojnog roka.
Jedan od javno iznesenih argumenata bio je potreba da se mladima kroz obavezni vojni rok usadi disciplina, vojnička čvrstina i ljubav prema domovini. Studentski pokret je u tom smislu sve suprotno od onoga što se mlađim generacijama pripisivalo posljednjih godina.
Ne može se tvrditi, i bilo bi pretenciozno, da je to ogledalo svih mlađih generacija na ovim prostorima, ali otvara se potreba da se bolje razumiju mlađe generacije. Drugim riječima, ranije navedene ocjene o mladima uglavnom su promašene ili, u najmanju ruku, nepotpune, a proizlaze iz potpunog nerazumijevanja.
Demokratski proces
Treće, Studentski pokret je pokazao da je moguće pokrenuti demokratski proces koji nije temeljen na jakoj ličnosti i na karizmatičnim osobama koje će povesti narod u slobodu, ili kako god to već nazivali, a što uglavnom završava nekim derivatom osobne autokracije, odnosno vladavinom jednog čovjeka.
To je moguće vidjeti u primjerima nekoliko država u kojima je na čelu osoba koja vodeću funkciju obnaša više od dva mandata. To je dosta jak argument da se sve važne javne funkcije, poput premijera, ministara, gradonačelnika i načelnika, ograniče na dva mandata, kao što je to slučaj s predsjednikom države. Prirodno je da u nekom trenutku institucije države, poput sudstva te raznih državnih agencija, počnu gubiti smisao (negdje brže, negdje sporije, negdje više, negdje manje), odnosno da se s vremenom podrede osobi na čelu države. Pogotovo je to pravilo u zemljama iz okruženja.
Dodatno, sve je teže organizirati politički život na lokalnoj razini onim strankama i platformama koje su opozicija stranci odnosno pokretu na državnoj razini. S druge strane, Studentski pokret postao je i opstao tako jak upravo zbog toga što prethodna vlast i svi elementi podrške nisu mogli pronaći predvodnika kao glavnog oponenta bivšem predsjedniku.
Drugim riječima, ova politička borba nije se mogla svesti na osobni dvoboj dvojice kandidata, što se pokazalo ključnim u toj političkoj borbi. Da se Studentska lista kojim slučajem odlučila za jaku ličnost koju bi suprotstavili bivšem predsjedniku, pobjeda na izborima bila bi znatno teža.
Obračun s Vučićevim medijima
Iako ovaj pokret ima za cilj pokrenuti demokratske procese kroz vraćanje važnosti državnim institucijama, to ne jamči da će takav proces po inerciji dovesti do demokratizacije društva. Demokracija, a naročito liberalna demokracija, jest nešto što je stalno na kušnji, stalno se testira, naročito na ovim prostorima.
Primjera radi, nakon izbora u Srbiji vidljivo je da se pojavljuju i elementi narodne revolucije, poput upada građana u medijske kuće ili druge državne institucije, te druge nepoželjne pojave.
To je nešto što je možda razumljivo ili objašnjivo, ali takva vrsta obračuna ne može biti element politike i društva koje se smatra demokratskim, bilo da se radi o Francuskoj, bilo da se radi o Srbiji. U demokratskim društvima postoji volja naroda i ona bi trebala biti najvažnija, ali ta volja naroda održava se kroz institucije države koje treba graditi.
Slovenski scenarij
Osim toga, jedna od ključnih karakteristika demokracije jest smjenjivost. Dobar primjer jest Slovenija, gdje se događalo da se pred izbore skupi grupa građana koja formira političku platformu, koja zatim osvoji vlast, a potom se ne uspije održati na okupu do kraja mandata. U Hrvatskoj, Mađarskoj i Srbiji vlast se godinama održava na mantri o stabilnosti i predvidivosti.
Po toj mantri o stabilnosti, Slovenija bi trebala biti zemlja na rubu ekonomskog kolapsa i građanskog rata, a jasno je da to nije tako. Italija, koja je u ne tako davnoj povijesti prolazila kroz vrlo česte smjene vlasti, i dalje je, uz sve mane, stabilna i jaka država.
Naravno, kontekst svake pojedinačne države u okruženju jest drugačiji, pa nije moguće sve mjeriti istim metrom, ali jasan je obrazac: postoje demokratska društva u kojima je smjena vlasti sasvim prirodan tijek i poželjna pojava, nasuprot onima koji se drže takozvane “stabilnosti”. U tom smislu, bit će zanimljivo pratiti daljnje političke procese koji će se odvijati u Srbiji nakon uspostave nove vlasti.
Preuzeto sa Index.hr