Prijavljeni slučajevi seksualnog nasilja ne otkrivaju njegove stvarne razmjere. Gorica Ivić iz Fondacije Udružene žene u BUKA podcastu govori o razlozima zbog kojih žrtve ćute, sistemu koji mora povezati zdravstvenu, psihološku i pravnu pomoć te podršci koja ne smije završiti nakon prvog pregleda.
Kada osoba preživi seksualno nasilje, njena potreba za pomoći ne završava prijavom policiji. Potrebni su joj zdravstvena zaštita, jasne informacije, psihološka podrška i sigurnost da je institucije svojim postupanjem neće dodatno povrijediti.
Upravo na tom putu, između prvog obraćanja za pomoć i dugoročnog oporavka, postaju vidljive praznine u sistemu podrške u Republici Srpskoj.
Gorica Ivić iz Fondacije Udružene žene upozorava da razgovor o seksualnom nasilju ne smijemo svesti samo na krivični postupak. Procesuiranje počinilaca je važno, ali potrebe osobe koja je preživjela nasilje mnogo su šire.
„Voljela bih da ne svedemo odgovor na seksualno nasilje samo na pravdu. Ona je izrazito važna i procesuiranje je važno i zbog žrtve, a i zbog počinilaca, ali pravda nije jedini put do oporavka žrtve.“
Brojke ne pokazuju sve žene kojima je potrebna pomoć
Koliki dio seksualnog nasilja ostaje izvan institucionalnih evidencija teško je sagledati upravo zato što mnoge osobe nikada ne podnesu prijavu. Ivić iskustvo neprijavljivanja objašnjava podacima Fondacije.
Njenom pravnom i psihološkom savjetovalištu, navodi, godišnje se obrati oko 250 žena zbog različitih oblika nasilja. Među ženama koje koriste usluge Fondacije prepoznaju i iskustva seksualnog nasilja koja nisu prijavljena nadležnim institucijama.
„Kada se govori o seksualnom nasilju, tamna brojka je tu najveća — broj neprijavljenih slučajeva. Ja sam analizirala naše podatke Fondacije Udružene žene. U prosjeku se 250 žena godišnje obrati za neku vrstu pomoći vezano za nasilje, za različite oblike nasilja. Od tih 250 koje se obrate, uključujući sigurnu kuću, negdje deset posto njih je preživjelo seksualno nasilje. Od tih 25 prijavljeno bude sedam.“
Ovi podaci odnose se na iskustvo Fondacije i njene korisnice, a ne na reprezentativnu statistiku za cijelu BiH. Ipak, pokazuju kako dio nasilja ostaje nevidljiv institucijama čak i kada je osoba već potražila neki oblik pomoći.
Među neprijavljenim slučajevima, prema iskustvu organizacije, posebno se izdvajaju iskustva nasilja u bliskim odnosima.
„Ove koje nisu prijavljene, u sistemu evidentirane kao žrtve seksualnog nasilja, najčešće su žene koje su preživjele seksualno nasilje u braku ili u partnerskim odnosima.“
Šutnja nije dokaz da se nasilje nije dogodilo
Odluku da se nasilje prijavi često prethode šok, preispitivanje i strah od tuđe reakcije. Osoba pokušava razumjeti šta joj se dogodilo, dok istovremeno može sumnjati da će joj bilo ko vjerovati.
Ivić naglašava da posljedice seksualnog nasilja ne proizlaze samo iz samog čina, nego i iz iskustva da je neko drugome oduzeo pravo da odlučuje o vlastitom tijelu.
„Neko je odlučio umjesto njih šta će se desiti sa njihovim tijelom. To je trauma na više nivoa: od fizičke traume, fizičkih povreda ako ih ima na tijelu, do jedne velike psihološke traume. One su u šoku, u stanju šoka i nevjerice šta im se desilo, ne znaju kome da se obrate. Mi još uvijek imamo velike predrasude, imamo stereotipe vezano za samo seksualno nasilje, koji mogu uticati na to da one sumnjaju da li su same doprinijele tom seksualnom nasilju, pitaju se da li će im neko vjerovati.“
Zbog toga vrijeme proteklo do prijave ne može biti jednostavno mjerilo nečijeg iskustva. Neke osobe progovore tek nakon više godina, kada dobiju podršku ili se osjete dovoljno sigurno.
Kada institucije prodube traumu
U trenutku traženja pomoći osoba ne mora poznavati nadležnosti institucija, procedure ili naredne korake. Upravo je posao sistema da joj to objasni i omogući pristup potrebnim uslugama.
Ako umjesto toga sama obilazi ustanove, bez informacija i odgovarajućeg pristupa, postoji opasnost da doživi dodatnu traumatizaciju.
„Ukoliko dođu u situaciju da nakon takve traume idu od institucije do institucije, prolazi vrijeme, ne daju im se jasne informacije šta će se desiti, ne daje im se adekvatna podrška, mogu biti u realnom riziku od sekundarne viktimizacije. Ako pritom s njima razgovaraju osobe koje nisu specijalizovane za postupanje sa žrtvama seksualnog nasilja, može se desiti da imaju pristup, izjave, komentare koji žrtve opet mogu dovesti u situaciju da se samookrivljuju, da ih je sramota i da postanu, na neki način, žrtve sistema.“
Posebno je opasno kada profesionalci direktno ili posredno sugerišu da je osoba odgovorna za nasilje koje je preživjela. Ivić upozorava koliko takav pristup može narušiti već poljuljano povjerenje.
„Ako ona ponovo doživi od institucija da joj se ne vjeruje, da ćete bilo kako direktno ili indirektno aludirati na to da ipak postoji njena odgovornost za to što se desilo, a ona već sama nije sigurna da li je trebala, zašto je ušla u to auto, zašto je otključala vrata — to su vrlo specifične situacije. Zbog toga je vrlo važno da mi kao sistem uradimo sve da je zaštitimo.“
Pomoć na jednom mjestu
Jedan od ključnih koraka je povezivanje službi koje učestvuju u neposrednom odgovoru na seksualno nasilje.
Ivić objašnjava kako bi referalni centar u okviru bolnice ili kliničkog centra mogao omogućiti da osoba na jednom mjestu dobije pregled, podršku i informacije, uz koordinisano postupanje nadležnih.
„Da imamo jednu odvojenu bolničku prostoriju sa zasebnim WC-om, sa ulazom koji je isto tako na neki način odvojen, i da nakon što osoba prijavi seksualno nasilje tu dobije specijalistički pregled od strane ljekara koji je prethodno obučen za to. Da tu može da razgovara sa policijom, da tu može da razgovara sa tužilaštvom, da tu postoji rezervna garderoba, da tu ima mogućnost nakon pregleda da se istušira, da joj se tu može sve objasniti: šta slijedi i koji su naredni koraci.“
Takvo organizovanje pomoći, ističe, bilo bi „lakše, efikasnije i humanije i za žrtvu, a i za sistem“.
Ali prostor sam po sebi nije dovoljan. Potrebni su obučeni ljudi i zajednički protokoli koji jasno određuju ko postupa, kada i na koji način. Ivić navodi da postojeće edukativne smjernice ne mogu zamijeniti obavezujuće i usklađene procedure.
„Zdravstveni radnici, policija i tužilaštvo su ključne institucije kada govorimo o hitnom odgovoru. Centar za socijalni rad također je važna institucija koja se uključuje, ali puno važnija kada su maloljetne osobe. Oni između sebe moraju biti jasno uvezani protokolom koji je prošao zakonsku proceduru i koji jasno govori šta u tom trenutku ko radi. Osobe koje primjenjuju protokol treba da budu specijalizovane i obučene za to.“
Podrška mora trajati i nakon prvog pregleda
Uz neposredno zdravstveno zbrinjavanje potrebno je razvijati i usluge dugoročne podrške. Govoreći o kriznim centrima, Ivić naglašava njihovu ulogu u oporavku, psihološkoj pomoći i praćenju potreba osobe koja je preživjela nasilje.
Vrijeme kada se nasilje dogodilo ne smije biti razlog da osoba ostane bez podrške.
„Žrtva treba da dobije pomoć i podršku bez obzira na to kad se seksualno nasilje desilo. Da li se desilo juče, danas, prije pet godina, prije deset godina? Imamo mi u našoj sudskoj praksi i pravosnažne presude za seksualno nasilje koje se desilo i prije deset godina, i koje se desilo prije petnaest godina. Da ne obeshrabrimo nikoga — nije nemoguće, ali je teže.“
Nekada upravo psihološka podrška omogućava osobi da kasnije donese odluku o prijavi. Oporavak, međutim, ne treba uslovljavati tom odlukom niti ga posmatrati kao jednu intervenciju nakon koje je posao završen.
Povjerenje se gradi postupanjem
Za funkcionalan sistem potrebni su ozbiljan politički pristup, stručnost, novac i odgovornost za provođenje usvojenih pravila.
Ivić poručuje da seksualno nasilje ne smije ostati marginalno pitanje koje se tiče „nekih drugih“ ljudi.
„Prvo da shvatimo ozbiljno. Da to nije marginalno pitanje, da to nije mali broj, da to ne radimo za nekog tamo, za neke tamo osobe kojima se to dešava, da to radimo za nas. To su naše komšinice, radimo za nas, za našu djecu, jer mi želimo takvo društvo. Ako shvatimo ozbiljno, onda to stavljamo u naše zakone i politike. Ako stavljamo u zakone i politike, garantujemo primjenu. Znači, izdvajamo sredstva za to.“
Povjerenje u institucije, zaključuje, ne nastaje samo iz izražene empatije. Ono zavisi od toga da li osoba dobija razumljive informacije, stručnu pomoć i sigurnost da postupak neće dodatno ugroziti njeno dostojanstvo.
„Povjerenje se ne vraća samo kad vi kažete: ‘Ja tebe razumijem.’ Naravno da je to važno. Povjerenje se vraća tako što informišemo, znamo svoj posao, kažemo: sad će se desiti ovo, policija će uraditi to, tužilaštvo će uraditi to. Tako se znanjem, informacijama, profesionalnošću vraća i gradi povjerenje žrtava da će im se pomoći.“
Podcast je dio javne kampanje „Progovorimo: Vaš glas za nove zakone je rješenje“, koju provodi Fondacija lokalne demokratije u saradnji sa Sigurnom mrežom i Agencijom za ravnopravnost spolova Bosne i Hercegovine. Kampanja poziva na unapređenje zakona, usvajanje i primjenu protokola o postupanju te uspostavljanje kriznih centara za žrtve seksualnog nasilja širom BiH.
Kampanja se realizuje u okviru projekta „OSNAŽI JE: Jačanje odgovora na seksualno nasilje u Bosni i Hercegovini“, uz finansijsku podršku UN Trust Funda za okončanje nasilja nad ženama.