Nedavna konferencija za medije, na kojoj je Milorad Dodik po ko zna koji put vodio glavnu riječ, iako trenutno ne obavlja nijednu funkciju u vlasti, izazvala je brojne osude zbog njegovog naročito drskog ponašanja i verbalnog napada na novinara BHRT-a Vladimira Šuška. Ono što je, međutim, ostalo u sjeni tog incidenta jeste ponašanje predsjednika Vlade Republike Srpske Save Minića i ministra energetike Petra Đokića.
Na konferenciji posvećenoj ozbiljnim problemima u energetskom sektoru, novinar BHRT-a postavio je premijeru konkretna pitanja o nabavci uglja za RiTE Ugljevik, cijeni, količinama i najavljenim međudržavnim sporazumima. Umjesto premijera, odgovarao je Dodik. Kada je Šušak insistirao da mu odgovori čovjek kojem je pitanje upućeno, Dodik je čak spriječio Minića da priđe mikrofonu. I premijer je ostao bez odgovora.
Ta scena, možda više od bilo koje Dodikove izjave, govori o načinu funkcionisanja vlasti u Republici Srpskoj. Jer nije naročito iznenađujuće što se Milorad Dodik ponaša kao da je za sve nadležan. Ono što zaslužuje mnogo više pažnje jeste činjenica da ljudi koji zaista jesu nadležni pristaju da se tako ponaša.
To što smo godinama navikli na ovakve prizore ne znači da su oni normalni, a još manje da su u skladu s načelima na kojima bi trebalo da počiva funkcionisanje demokratskih institucija. Ustav Republike Srpske u članu 69. jasno propisuje da izvršnu vlast vrši Vlada. Ne predsjednik političke stranke. Ne neformalni centar političke moći. Vlada.
Naravno, političke stranke određuju politike, formiraju parlamentarne većine i imaju legitiman uticaj na rad vlasti. Ali politički uticaj nije isto što i preuzimanje nadležnosti institucija. A naročito nije isto što i javno demonstriranje da predsjednik Vlade ne može odgovoriti na pitanje iz vlastite nadležnosti bez dopuštenja stranačkog lidera.
Godinama se u Republici Srpskoj ponavlja isti obrazac. Kako Dodik mijenja funkcije, tako se s njim seli i stvarna politička moć. Bio predsjednik Vlade, predsjednik Republike ili samo predsjednik stranke, njegov javni nastup često ostavlja utisak da su mu nadležnosti uvijek iste: sve.
On najavljuje povećanja plata i penzija, govori o infrastrukturnim projektima, energetici, investicijama, zaduživanjima i odlukama koje bi trebalo da saopštavaju i obrazlažu nadležne institucije. Formalne odluke, naravno, donose organi vlasti. Ali njihovo političko autorstvo u javnosti se gotovo redovno pripisuje jednom čovjeku.
I to je već toliko dugo dio naše svakodnevice da je gotovo besmisleno iznova konstatovati kako je sva politička moć koncentrisana u Dodikovim rukama. To znamo. Ono što još nismo dovoljno ozbiljno propitali jeste kako je moguće da toliki broj ljudi pristaje na vlastitu političku nemoć.
Predsjednici vlada, ministri, direktori javnih preduzeća, poslanici, visoki funkcioneri. Ljudi s diplomama, političkim iskustvom, karijerama, javnim funkcijama i zakonskim ovlašćenjima. Ljudi koji upravljaju institucijama, odlučuju o ogromnim budžetima i čiji potezi utiču na živote stotina hiljada građana.
Kako je moguće da svi oni, barem u javnom nastupu, toliko često djeluju kao da njihova samostalnost prestaje tamo gdje počinje volja jednog čovjeka? I zašto? Da li je riječ o strahu od gubitka funkcije, političke karijere ili privilegija? O lojalnosti koja se godinama nagrađuje i neposlušnosti koja se kažnjava? O uvjerenju da je samostalno razmišljanje uzaludno jer se zna ko odlučuje?
Ili je objašnjenje mnogo jednostavnije: možda nekima takav odnos savršeno odgovara. Jer postoji određena udobnost u sistemu u kojem imate ministarsku platu, službeni automobil, kabinet, savjetnike, uticaj i sve privilegije vlasti, a odgovornost za najvažnije političke odluke uvijek možete prebaciti na nekog drugog.
Međutim, iako im možda trenutno odgovara da se odreknu samostalnosti i svu odgovornost prebace na Dodika, zaboravljaju jednu važnu stvar: na zvaničnim odlukama nisu njegovi, nego njihovi potpisi, i kada jednog dana računi za te odluke dođu na naplatu, neće biti dovoljno reći da su samo izvršavali tuđu volju. A istorija nas uči da politički moćnici dolaze i odlaze, a odgovornost za donesene odluke ostaje onima koji su ih potpisivali, sprovodili i svojim ćutanjem omogućavali.