U 94. godini života, iz svog doma u Holandiji, Viktor Majdandžić pratio je otvaranje izložbe svojih restauriranih djela u Banjaluci. Umjesto njega došla je porodica, donoseći sjećanja na prijateljstva, umjetničku scenu šezdesetih godina i jednu neobičnu priču o djelima koja su nekada trebalo da pomognu obnovu grada, a danas su i sama obnovljena.
„Kad god iz Holandije, u kojoj danas živim, krenem u posjetu svojoj rodbini u Banjaluci, uvijek obiđem i svoju braću po slikarstvu.“
Tako je o svojim povratcima u Banjaluku pisao Viktor Majdandžić, jedan od začetnika geometrijske i optičke apstrakcije na bosanskohercegovačkoj umjetničkoj sceni, čovjek koji je značajan dio svog umjetničkog puta vezao za ovaj grad, a potom život nastavio u Holandiji.
Danas ima 94 godine. Zdravlje mu više ne dozvoljava daleka putovanja, ali Banjaluka i ljudi s kojima je nekada stvarao i dalje žive u njegovim sjećanjima.
Kada je u Muzeju savremene umjetnosti Republike Srpske u septembru otvorena izložba njegovih restauriranih djela, Majdandžić nije mogao biti prisutan. Otvaranje je pratio putem video-prenosa, dok su u Banjaluku doputovali članovi njegove porodice.
Među njima je bila i njegova kćerka Duška Majdandžić, koja je okupljenima prenijela očeve riječi i podsjetila na jedno posebno vrijeme u kulturnoj istoriji grada.
Braća po umjetnosti
U tekstu koji je Duška pronašla među očevim zapisima, Viktor se s posebnom nježnošću prisjeća prijatelja i umjetnika koji su šezdesetih godina prošlog vijeka činili živu i uzbudljivu banjalučku likovnu scenu.
Svaki od njih u njegovim uspomenama ima posebno mjesto.
„Obiđem Bekira Misirlića, evropski nastrojenog ‘diplomatu’, s kojim nastavljam razgovor kao da ga nikada nismo ni prekidali. Obiđem Tomislava Dugonjića, saučesnika u ‘subverzivnoj djelatnosti’ koja je, kako je neko napisao, ‘započela nešto novo u Bosni’, ujedinjenog sa mnom u izražavanju naučnog i umjetničkog duha. Dugonjića, čije se ime povremeno povezuje s mojim, možda više njemu u inat nego meni u čast. Obiđem Alojza Ćurića, koji i dalje gori riječima i slikama, baš kao nekada. I konačno Josipa Granića, čije oči bljesnu u prolazu, brzinom i zelenilom rijeke Vrbas.“
A jedno prijateljstvo opisuje gotovo kao duhovno utočište:
„Ipak, Enveru Štalji, saborcu iz prvih dana, odlazim kao na hodočašće, u njegovu kapelu mira, njegov dom pored gradske pijace. Tamo tražim utočište od entropije, pokušavajući da se, makar na trenutak, odmorim.“
U tim rečenicama nije sačuvana samo uspomena na prijatelje. Sačuvana je i atmosfera jednog grada, njegovi umjetnici, razgovori koji se nastavljaju nakon godina razdvojenosti, poznata mjesta i Vrbas koji ostaje dio ličnog i umjetničkog identiteta.
Vrijeme kada je Banjaluka stvarala novu umjetnost
Šezdesetih godina Banjaluka je imala generaciju umjetnika koja je pomjerala granice lokalne likovne scene i bila dio širih umjetničkih kretanja u Bosni i Hercegovini i Jugoslaviji.
Viktor Majdandžić pripadao je upravo toj generaciji.
Njegov stvaralački razvoj vodio je od ranih figurativnih radova prema geometrijskoj apstrakciji, u kojoj su matematički principi, precizni odnosi oblika, boje i prostora postali osnova njegovog prepoznatljivog likovnog jezika.
Ali priča o njegovoj umjetnosti ne može se odvojiti od ljudi s kojima je dijelio to vrijeme.
Kako je na otvaranju izložbe ispričala njegova kćerka, umjetnici su kroz jesenje salone, izložbe, kritike i druženja stvarali otvorenu i podsticajnu atmosferu u kojoj su razmjena ideja i zajednički umjetnički razvoj bili jednako važni kao pojedinačna ostvarenja.
„Otac je kod kuće govorio o toj grupi prijatelja umjetnika, ali tek kada sam prošlog juna u Beogradu prisustvovala predstavljanju prvih dvanaest restauriranih radova, u potpunosti sam shvatila značaj te njegove ‘braće po umjetnosti'“, kazala je Duška.
Podsjetila je da je Banjaluka imala sreću što su upravo ti umjetnici šezdesetih godina dali snažan podsticaj njenom kulturnom životu.
Njihovo zajedništvo nije se ogledalo samo u umjetničkom stvaranju.
Umjetnost koja je trebalo da obnovi grad
Nakon razornog zemljotresa 1969. godine, umjetnici iz Banjaluke, drugih dijelova Jugoslavije i inostranstva odazvali su se pozivu da pomognu obnovu grada.
Poklanjali su svoja djela kako bi njihovom prodajom bio prikupljen novac za obnovu porušene Banjaluke.
Međutim, dogodilo se nešto neočekivano.
Umjetnička djela nisu prodata. Zbirka od približno 750 poklonjenih radova ostala je na okupu i postala temelj fundusa tadašnje Umjetničke galerije u Banjaluci, današnjeg Muzeja savremene umjetnosti Republike Srpske.
Tako je iz jedne velike nesreće i umjetničke solidarnosti nastala institucija koja već decenijama čuva važan dio kulturnog nasljeđa grada.
A u priči o Viktoru Majdandžiću, više od pola vijeka kasnije, taj istorijski krug dobio je posebno značenje.
„Čini se kao igra sudbine, ili kako bi moj otac možda rekao, neobičan hir svemira, da su umjetnička djela koja su prvobitno bila namijenjena obnovi grada sada i sama obnovljena zahvaljujući ovom muzeju i posvećenom, stručnom i pažljivom restauratorskom timu“, rekla je njegova kćerka.
Dar gradu, nasljeđe generacijama
Viktor Majdandžić je 2012. godine Muzeju savremene umjetnosti Republike Srpske poklonio 70 svojih djela.
Riječ je o vrijednoj zbirci koja omogućava praćenje njegovog umjetničkog razvoja, od figuracije tokom pedesetih godina do geometrijske apstrakcije šezdesetih i sedamdesetih.
Djela su zahtijevala ozbiljne konzervatorske i restauratorske zahvate, zbog čega je Muzej, u saradnji sa Centrom za konzervaciju i restauraciju iz Beograda, tokom dvije godine radio na njihovoj zaštiti i obnovi.
U septembru ove godine predstavljena su publici na izložbi „Viktor Majdandžić: umjetnost kroz prizmu konzervacije i restauracije“, čija je kustoskinja Žana Vukičević.
Izložba nije samo prilika da se sagleda opus jednog značajnog umjetnika. Ona podsjeća i na važnost očuvanja umjetničkih djela, posebno onih koja svjedoče o nastanku i razvoju moderne umjetnosti u Banjaluci.
Ali za porodicu Majdandžić ova izložba ima i posebno lično značenje.
Duška se prisjetila da su, dok je bila dijete, svake godine tokom ljeta porodično putovali iz Holandije u očev rodni kraj.
Danas, kada njihov otac više ne može putovati, njegova djela i dalje povezuju porodicu s gradom i ljudima koji su obilježili njegov život.
Na otvaranju izložbe porodica je Muzeju uručila i novi poklon u umjetnikovo ime.
„Da bismo, nakon svih ovih godina, zaokružili ovu priču, želimo u ime našeg oca dati mali doprinos muzejskoj zbirci. U nadi i uvjerenju da će duh njegove ‘braće po umjetnosti’ nastaviti da živi u ovom muzeju“, poručila je Duška Majdandžić.
Zahvalila je svima koji su pokazali interesovanje za stvaralaštvo njenog oca i posvetili se očuvanju njegovih djela za buduće generacije.