Dok se u javnosti raspravlja o zakonima i kaznama za nasilnike, žene koje trpe nasilje i dalje se suočavaju sa strahom, nepovjerenjem u institucije i sporim postupcima. Sagovornici upozoravaju da zaštita mora početi prije nego što nasilje završi najtežim ishodom – femicidom.
Da li su strože kazne dovoljne da spriječe nasilje nad ženama i femicid ili problem počinje mnogo prije nego što slučaj stigne do suda? O tome su govorili Tanja Vukomanović, poslanica u Narodnoj skupštini Republike Srpske, Amela Bašić-Tomić iz organizacije koja pruža podršku ženama žrtvama nasilja i Zlatan Hrnčić iz Gender centra Federacije BiH na panel diskusiji: “Da li se samo zakonima može smaniti nasilje nad ženama, šta nam je činiti” u okviru događaja Sloboda narodu.
Njihova izlaganja otvorila su nekoliko ključnih pitanja: koliko brzo institucije reaguju na prijave nasilja, šta se dešava dok žrtve čekaju zaštitu, koliko je društvo tolerantno prema nasilju i zašto zakonske mogućnosti ne znače mnogo ako se ne primjenjuju na vrijeme.
Kazne nisu dovoljne ako zaštita izostane prije ubistva
Tanja Vukomanović govorila je o izmjenama Zakona o zaštiti od nasilja u porodici u Republici Srpskoj i potrebi da se institucijama omogući brže djelovanje u situacijama kada postoji opasnost za žrtvu.
Jedno od važnih pitanja jeste da li policija može dobiti veća ovlašćenja za hitnu zaštitu žrtava, bez čekanja na dugotrajne procedure i sudske odluke. U slučajevima porodičnog nasilja vrijeme može biti presudno, naročito kada postoje pokazatelji da bi nasilje moglo eskalirati.
Vukomanović je ukazala i na ograničenja pristupa koji se oslanja prvenstveno na visinu kazne. Zatvorske kazne mogu biti stroge, ali one ne mogu zaštititi ženu ako institucije nisu reagovale dok je nasilje još moglo biti zaustavljeno.
„Kazne mogu biti deset, dvadeset ili trideset godina zatvora, ali kada dođe do ubistva, već je kasno“, poruka je njenog izlaganja.
Poseban problem predstavlja nedovoljna povezanost institucija koje postupaju u slučajevima nasilja. Policija, centri za socijalni rad, sudovi i druge nadležne službe moraju razmjenjivati informacije i procjenjivati rizik, umjesto da svaki dio sistema postupa izolovano.
Rasprava o tome da li femicid treba izričito imenovati u zakonu takođe je dio šireg pitanja: kako pravni okvir može bolje prepoznati i spriječiti rodno zasnovano nasilje. Međutim, samo zakonsko rješenje neće biti dovoljno ako izostanu njegova primjena i odgovornost institucija.
SOS telefon zvoni tri do četiri puta dnevno
Amela Bašić-Tomić govorila je o iskustvu organizacije koja već decenijama pruža podršku ženama koje trpe nasilje. Fondacija obilježava 30 godina rada, dok sigurna kuća postoji već 20 godina.
Razmjera problema vidljiva je i kroz SOS telefon. U prvoj godini njegovog rada zabilježeno je 78 poziva, dok danas telefon zvoni tri do četiri puta dnevno. Ipak, broj poziva ne znači nužno da se javlja isto toliko različitih žena, jer se osobe koje trpe nasilje često obraćaju za pomoć više puta.
Iza svakog poziva može biti dug period straha, neizvjesnosti i pokušaja da se pronađe izlaz iz nasilnog odnosa. Žene se nerijetko plaše da prijave nasilnika, ne vjeruju da će sistem adekvatno reagovati ili strahuju od posljedica koje bi prijava mogla izazvati.
Bašić-Tomić upozorila je i na tolerisanje nasilja u društvu, koje se često umanjuje, opravdava ili posmatra kao privatna stvar porodice.
„Postali smo previše tolerantni na sve oblike nasilja“, poruka je koju je izdvojila u svom izlaganju.
Problem nije samo u tome da li žena može prijaviti nasilje već i šta se dešava nakon prijave. Ako zaštita izostane ili žrtva procijeni da joj institucije neće pomoći, povjerenje u sistem dodatno se narušava.
Posebno su problematična čekanja na sudske odluke i poteškoće u dostavljanju poziva, zbog kojih postupci mogu biti odloženi. U slučajevima u kojima postoji rizik od ponovljenog ili težeg nasilja, takva odlaganja nisu samo administrativno pitanje. Ona mogu značiti da žena još dugo ostaje izložena opasnosti.
Zbog toga se kao važna mogućnost nameću hitne mjere zaštite koje bi se mogle izreći brzo, uz jasno definisane zakonske uslove i odgovornost nadležnih.
Oružje i nasilje: opasnost ne završava prijavom
Zlatan Hrnčić iz Gender centra Federacije BiH govorio je o istraživanjima koja se bave nasiljem, upotrebom vatrenog oružja i odnosom društva prema nasilju nad ženama.
Prema podacima koje je predstavio, u osam odsto analiziranih slučajeva ubistava korišteno je oružje za koje je počinilac imao dozvolu. Taj podatak otvara pitanje kontrole pristupa oružju i načina na koji se procjenjuje rizik u slučajevima kada postoje prijave nasilja ili prijetnje.
Oružje u domaćinstvu može dodatno povećati opasnost za žrtvu, zbog čega procjena rizika ne bi smjela biti odvojena od pitanja dostupnosti oružja i mogućnosti da ono bude zloupotrijebljeno.
Hrnčić je govorio i o istraživanju koje je obuhvatilo oko 250 slučajeva, među kojima je analizirano 77 slučajeva femicida ili rodno motivisanih ubistava. Takvi slučajevi pokazuju koliko je važno razumjeti obrasce nasilja, uključujući prijetnje, kontrolu i posesivnost, koji mogu prethoditi ubistvu.
Nasilje se ne može svesti samo na pojedinačni incident. Prijetnje i pokušaji kontrole partnerke moraju se posmatrati ozbiljno, posebno kada ukazuju na mogućnost eskalacije.
Hrnčić je ukazao i na značaj zaštitnih mjera. Prema analizi koju je predstavio, oko 70 odsto žrtava obuhvaćenih istraživanjem osjećalo se sigurnije, uz poboljšanje kvaliteta života nakon primjene mjera zaštite.
Ovaj podatak ukazuje na to da zaštitne mjere mogu imati stvaran značaj za žene koje trpe nasilje. Međutim, njihov efekat zavisi od toga da li su pravovremeno izrečene, dosljedno sprovedene i praćene procjenom da li opasnost i dalje postoji.
Zakon postoji, ali je pitanje kako se primjenjuje
Jedna od ključnih poruka razgovora jeste da zakonska rješenja sama po sebi ne mogu promijeniti stvarnost ako ih ne prate odgovornost institucija, brza reakcija i promjena društvenog odnosa prema nasilju.
Prijava nasilja ne smije biti početak novog perioda neizvjesnosti za žrtvu. Ona mora pokrenuti koordinisanu reakciju nadležnih, procjenu rizika i konkretne korake kojima se osigurava njena bezbjednost.
Istovremeno, potrebno je mijenjati stavove kojima se nasilje opravdava, umanjuje ili prebacuje na žrtvu. Prijetnje, kontrola i zastrašivanje nisu privatni sukobi koje okolina treba da ignoriše, već mogu biti upozorenja na ozbiljniju opasnost.
Zaštita žena ne počinje izricanjem kazne nasilniku, nego pravovremenim prepoznavanjem nasilja i reakcijom koja može spriječiti da ono eskalira. Kada institucije djeluju tek nakon najtežeg ishoda, zakon više ne može pružiti zaštitu ženi čiji je život izgubljen.