Slovenski ministar obrazovanja, znanosti i mladih Borut Rončević nedavno je objavio sveobuhvatnu reformu školskog sustava koja uključuje ukidanje devetogodišnjeg osnovnog obrazovanja i postupno uvođenje preoblikovane osmogodišnje osnovne škole od školske godine 2028./2029.
Odluka o opsežnoj reformi uslijedila je nakon objave najnovijih rezultata međunarodnog istraživanja PISA 2025, koje je pokazalo značajan pad postignuća slovenskih petnaestogodišnjaka. Rončević je stanje u obrazovnom sustavu ocijenio “veoma lošim, a trend katastrofalnim”, navode slovenski mediji.
Reforma, uz povratak na osmogodišnji model, predviđa uvođenje viših kriterija pri ocjenjivanju, jačanje radne etike, rasterećenje nastavnih planova uz naglasak na razumijevanje gradiva, te pružanje veće podrške darovitim učenicima.
Olivera Đeorđić Nedić, nastavnica iz Doboja, ističe da je u Sloveniji riječ o najavljenoj reformi, a ne još o konačno usvojenom modelu.
Osnovna škola sa sedam godina
“Prema dosad objavljenom prijedlogu, sadašnji prvi razred postao bi obavezna predškolska godina, koja bi se mogla realizovati u vrtiću ili u prostorijama škole, dok bi osmogodišnja osnovna škola počinjala sa sedam godina. Najavljen je početak primjene 2028/29, nakon rada strateškog savjeta i izmjena nastavnih planova, ocjenjivanja i drugih elemenata sistema. Dakle, nije riječ samo o prostom ‘ukidanju jednog razreda'”, rekla je za BUKU Đeorđić Nedić.
Dodaje da je odluka o prelasku sa devetogodišnje na osmogodišnju osnovnu školu najavila nakon lošijih rezultata PISA istraživanja.
“Ne mislim da se rezultat jednog obrazovnog sistema može ozbiljno objasniti prostim brojanjem godina školovanja. Kada bi dužina osnovne škole sama po sebi određivala kvalitet znanja, obrazovna politika bila bi vrlo jednostavna disciplina, dodali bismo ili oduzeli godinu i riješili problem. Nažalost, ili na sreću, obrazovanje je mnogo složenije”, rekla je Olivera.
PISA ne mjeri koliko je učenik lekcija zapamtio niti koliko je godina sjedio u školskoj klupi.
“Ona prije svega ispituje može li petnaestogodišnjak pročitano razumjeti, povezati podatke, zaključiti, obrazložiti stav i primijeniti znanje u situaciji koja nije doslovno preuzeta iz udžbenika. Zato lošiji rezultat mnogo više govori o tome šta se tokom školovanja radilo nego koliko je ono formalno trajalo. U svojoj učionici stalno vidim istu pojavu. Učenik može naučiti definiciju klimatskih promjena, vrste padavina ili podatke o stanovništvu, ali kada dobije kartu, grafikon, tabelu ili novinski tekst i treba da objasni uzročno-posljedičnu vezu, nastaje problem. To nije problem devete godine školovanja. To je posljedica sistema koji često više nagrađuje reprodukciju podataka nego mišljenje”, ističe naša sagovornica.
Napominje da su kroz projekte medijske pismenosti učenici analizirali desetine stvarnih medijskih sadržaja, tražili izvore, prepoznavali manipulaciju i dokazivali zbog čega je neka vijest nepouzdana.
U projektu “Teslina djeca” nisu samo čitali o svjetlosti, zvuku i elektricitetu, nego su istraživali, postavljali pitanja, razgovarali sa naučnicima i povezivali sadržaje različitih predmeta. Upravo se u takvim situacijama razvija ono što PISA pokušava izmjeriti. Ne kada dijete ponovi našu rečenicu, nego kada od znanja napravi alat.
“Zato bih bila vrlo oprezna prema tvrdnji da su slabiji rezultati posljedica devetogodišnje škole. Rezultati jesu alarm, ali alarm ne utvrđuje uzrok požara. Slovenija je na PISA 2022. zabilježila pad, kao i veliki broj drugih država nakon pandemijskog poremećaja, ali je istovremeno ostala iznad prosjeka OECD-a u dijelu mjerenih oblasti. To dodatno pokazuje koliko je opasno iz jednog rezultata izvesti samo jedan uzrok”, dodaje ona.
Olivera kaže da pravi uzroci traže ozbiljniju analizu, šta se uči, kako se uči, koliko je program opterećen, kakva je povratna informacija koju učenik dobija, koliko čita, koliko rješava problemske zadatke, koliko nastavnik ima profesionalne autonomije i koliko je društveno podržan.
Ukoliko vrtić pretvorimo u prikriveni prvi razred nismo dobili ništa
U BiH je devetogodišnja osnovna škola uvedena s idejom da se djeca ranije uključe u obrazovanje. Na pitanje šta bi eventualni povratak na osmogodišnju školu značio za djecu Olivera kaže:
“Može biti korisnija, ali samo pod vrlo jasnim uslovima. Presudno pitanje nije kako ćemo tu godinu nazvati, već kako će dijete tu godinu živjeti. Ako obavezna predškolska godina podrazumijeva igru, kretanje, govor, socijalizaciju, razvoj fine motorike, emocionalnu sigurnost, boravak napolju, radoznalost i postepeno osamostaljivanje, onda ona zaista može biti razvojno dragocjena. Posebno danas, kada djeca odrastaju uz ekrane, manje kretanja, siromašniju neposrednu komunikaciju i sve manje spontane igre sa vršnjacima”, ističe Olivera.
Ali, ukoliko vrtić pretvorimo u prikriveni prvi razred, samo bez ocjena, nismo dobili ništa, smatra Olivera.
“Ako šestogodišnjaku umjesto igre ponudimo radne listove, dugo sjedenje, frontalni rad i prerano dokazivanje ‘spremnosti’, promijenili smo tablu na vratima, ali ne i pedagošku paradigmu. Tu postoji i ozbiljno pitanje jednakosti. Produžetak boravka u vrtiću može biti dobar samo ako je ta godina dostupna svakom djetetu: u gradu i selu, djetetu iz imućne i socijalno ugrožene porodice, djetetu urednog razvoja i djetetu kojem je potrebna dodatna podrška. U suprotnom bi reforma mogla dodatno povećati razlike sa kojima djeca već ulaze u školu”, ističe Olivera.
Kao majka petoro djece i kao nastavnik sa dvadeset godina iskustva, zna koliko su djeca istog kalendarskog uzrasta razvojno različita.
“Neka sa šest godina traže ozbiljne intelektualne izazove, neka tek razvijaju pažnju, govor, emocionalnu samoregulaciju i sigurnost u grupi. Zbog toga ne vjerujem u administrativnu magiju jednog datuma. Vjerujem u fleksibilan, stručno vođen prelaz iz predškolskog u školski sistem. Ako se razmatra godina duže u vrtiću, onda se mora govoriti i o mreži vrtića, kapacitetima, stručnom kadru, standardima rada i finansiranju. Ne možemo proglasiti obaveznu predškolsku godinu tamo gdje sva djeca nemaju ni fizičku mogućnost da je pohađaju”, napominje ona.
Olivera kaže da bi njen najveći argument za osmogodišnje obrazovanje bio mogućnost da se djeci obezbijedi kvalitetna, univerzalno dostupna i razvojno primjerena predškolska godina, a da formalna škola počne onda kada je većina djece zrelija za zahtjeve strukturisane nastave.
“To bi moglo biti korisno ako bi se taj period zaista posvetio govorno-jezičkom razvoju, motorici, socijalnim vještinama, emocionalnoj zrelosti i učenju kroz igru. Ali to je argument za snažno predškolsko obrazovanje, ne automatski i za osmogodišnju školu”, ističe ona.
Najveći argument protiv jeste opasnost da napravimo ogromnu i skupu organizacionu promjenu, a da suština ostane ista, isti preobimni sadržaji sabijeni u kraće vrijeme, isti način rada, ista trka za ocjenama, ista administracija i isti nastavnik kojem se odgovornost stalno povećava, a profesionalna autonomija smanjuje.
“U našem obrazovanju često mijenjamo formu zato što je to vidljivo, dok je promjena suštine sporija, zahtjevnija i politički manje atraktivna. Lako je promijeniti broj razreda, naziv predmeta, obrazac ili naslov dokumenta. Mnogo je teže odlučiti šta djeca više ne moraju učiti napamet, osposobiti nastavnike za drugačiji rad, obezbijediti kvalitetne kabinete, smanjiti broj učenika u odjeljenju i uspostaviti sistem u kojem nastavnik nije puki izvršilac tuđih administrativnih zamisli”, rekla je naša sagovornica.
Posebno treba imati u vidu da bi prelazak otvorio čitav niz pitanja: sudbinu jedne generacije učenika, kapacitete vrtića, zapošljavanje nastavnika, raspored nastavnih sadržaja, udžbenike, upis u srednje škole i način prelaska sa jednog sistema na drugi. Tako velika promjena ne smije biti odgovor na dnevnu političku potrebu niti puko preuzimanje tuđeg modela.
“Obrazovni sistem nije komad namještaja koji ćemo skratiti za jednu ladicu i očekivati da zbog toga bolje funkcioniše”, rekla je Olivera.
Nastavne programe treba rasteretiti
Da bi obrazovanje bilo efikasnije Olivera smatra da prvo nastavne programe treba rasteretiti.
“Rasterećenje ne znači sniziti kriterijume niti djeci ponuditi manje znanja. Naprotiv, znači odvojiti važno od nevažnog i ostaviti dovoljno vremena da se ključno znanje razumije, primijeni i poveže. Danas često pokušavamo učeniku prenijeti toliko podataka da na kraju nema vremena da ni o jednom ozbiljno razmisli. U geografiji mi nije najvažnije da učenik nabroji sve pritoke neke rijeke ili reprodukuje svaku rečenicu iz lekcije. Važnije mi je da zna pročitati kartu, razumjeti zašto se stanovništvo iseljava, povezati reljef sa saobraćajem, objasniti uticaj čovjeka na prostor i prepoznati manipulativno predstavljene statističke podatke. Činjenice jesu važne, ali one moraju biti građa za mišljenje, a ne krajnji domet učenja”, pojašnjava Olivera.
Drugo, dodaje naša sagovornica, čitalačka, matematička, prirodno-naučna i medijska pismenost ne mogu biti obaveza samo nastavnika maternjeg jezika, matematike ili prirodnih nauka.
“Učenik čita i tumači na svakom predmetu. Grafikon u geografiji, izvor u istoriji, uputstvo za ogled u fizici i medijska objava na času demokratije takođe su tekstovi koje treba razumjeti. Pismenost je zajednička odgovornost škole. Treće, moramo promijeniti način vrednovanja. Ako na provjeri stalno tražimo reprodukciju, učenici će učiti reproduktivno, ma koliko u dokumentima pisali o ishodima, kompetencijama i kritičkom mišljenju. Ne možemo deklarativno tražiti kreativnost, a ocjenjivati samo koliko je učenik vjerno ponovio lekciju”, dodaje ona.
Četvrto, nastavniku treba vratiti profesionalni autoritet.
“Ne mislim na autoritet straha niti na nostalgiju za školom u kojoj dijete nije smjelo govoriti. Mislim na autoritet znanja, odgovornosti i jasnih granica. Nastavnik mora imati pravo da donosi stručne odluke, ali i obavezu da ih obrazloži. Sistem koji nastavnika pretvara u administrativca, stalno ga izlaže pritiscima i istovremeno od njega očekuje vrhunske rezultate šalje protivrječnu poruku”, pojašnjava naša sagovornica i dodaje:
“Moje iskustvo iz učeničkih projekata pokazuje koliko djeca mogu kada im se znanje postavi u stvarni kontekst. Učenici su kroz UPSHIFT prepoznali problem nedovoljnog kretanja, osmislili rješenje i pokrenuli postavljanje stalaka za bicikle. Druga generacija učenika izborila se za ormariće u školi. Takva iskustva traju duže od lekcije naučene za ocjenu. U njima dijete čita, računa, istražuje, pregovara, predstavlja ideju i preuzima odgovornost. To je funkcionalno znanje”, smatra Olivera.
Prije promjene trajanja škole tražiti ozbiljnu evaluaciju
Na pitanje da li bi ona konkretno mijenjala godine školovanja kaže da bi u ovom trenutku zadržala devetogodišnju osnovnu školu.
“Ne zato što smatram da je postojeći model dobar samim tim što traje devet godina, nego zato što ne vidim dovoljno stručnih dokaza da bi oduzimanje jedne godine riješilo naše ključne probleme. Prije promjene trajanja škole tražila bih ozbiljnu evaluaciju: šta je devetogodišnja škola trebalo da donese, šta je zaista donijela, gdje je reforma ostala nedovršena i zbog čega. Ne bih isključila mogućnost drugačijeg modela u budućnosti, ali tek nakon višegodišnjih istraživanja, pilot-programa i otvorenog razgovora sa učiteljima, nastavnicima, vaspitačima, roditeljima, fakultetima i stručnjacima. Djeca ne smiju biti probna grupa za reforme koje smo osmislili bez ljudi koji svakodnevno rade sa njima”, rekla je Olivera.
Prve tri promjene koje bi uvela bile bi sljedeće:
Prvo – temeljno rasterećenje i povezivanje nastavnih programa. Manje enciklopedijskog nabrajanja, a više dubinskog razumijevanja, problemskih zadataka, istraživanja i povezivanja predmeta. Ne treba nam škola u kojoj učenik zna mnogo odvojenih podataka, ali ne zna šta bi s njima.
Drugo – promjena sistema ocjenjivanja i vrednovanja znanja. Ocjena ne bi smjela biti presuda niti sredstvo pritiska, nego dio kvalitetne povratne informacije. Više bi se vrednovali napredak, obrazloženje, primjena znanja, istraživački rad i sposobnost učenika da postavi dobro pitanje. Promijenimo li ono što provjeravamo, promijenićemo i ono što se u učionici smatra važnim.
Treće – suštinsko jačanje položaja nastavnika. To znači kvalitetno i kontinuirano stručno usavršavanje, manje besmislene administracije, bolju materijalnu poziciju, jasnu institucionalnu zaštitu i veću profesionalnu autonomiju. Nijedan sistem ne može biti bolji od nastavnika kojem je povjerio dijete, ali ni nastavnik ne može stalno biti posljednja karika odgovornosti i prva meta svakog nezadovoljstva.
Dodala je još nešto što se često zaboravlja, reformu ne treba započeti pitanjem koliko će škola trajati, nego kakvog mladog čovjeka želimo nakon nje. Da li želimo učenika koji zna ponoviti lekciju ili mladog čovjeka koji razumije pročitano, razlikuje činjenicu od manipulacije, povezuje uzroke i posljedice, argumentovano govori, sarađuje i zna da njegovo znanje ima svrhu?
“Tek kada odgovorimo na to pitanje, možemo ozbiljno razgovarati o razredima, predmetima i satnici. U suprotnom ćemo ponovo promijeniti školsku arhitekturu, a ostaviti netaknutim sve ono zbog čega nam se obrazovanje već godinama urušava iznutra. Ako se razmatra godina duže u vrtiću, onda se mora govoriti i o mreži vrtića, kapacitetima, stručnom kadru, standardima rada i finansiranju. Ne možemo proglasiti obaveznu predškolsku godinu tamo gdje sva djeca nemaju ni fizičku mogućnost da je pohađaju”, ističe Olivera.
Oliveru smo pitali: Ako bismo u Republici Srpskoj razmišljali o sličnom potezu, šta bi bio najveći argument za, a šta najveći argument protiv ukidanja devetogodišnje osnovne škole?
“Najveći argument za bio bi mogućnost da se djeci obezbijedi kvalitetna, univerzalno dostupna i razvojno primjerena predškolska godina, a da formalna škola počne onda kada je većina djece zrelija za zahtjeve strukturisane nastave. To bi moglo biti korisno ako bi se taj period zaista posvetio govorno-jezičkom razvoju, motorici, socijalnim vještinama, emocionalnoj zrelosti i učenju kroz igru. Ali to je argument za snažno predškolsko obrazovanje, ne automatski i za osmogodišnju školu. Najveći argument protiv jeste opasnost da napravimo ogromnu i skupu organizacionu promjenu, a da suština ostane ista: isti preobimni sadržaji sabijeni u kraće vrijeme, isti način rada, ista trka za ocjenama, ista administracija i isti nastavnik kojem se odgovornost stalno povećava, a profesionalna autonomija smanjuje”, kaže Olivera.
U našem obrazovanju često mijenjamo formu zato što je to vidljivo, dok je promjena suštine sporija, zahtjevnija i politički manje atraktivna.
“Lako je promijeniti broj razreda, naziv predmeta, obrazac ili naslov dokumenta. Mnogo je teže odlučiti šta djeca više ne moraju učiti napamet, osposobiti nastavnike za drugačiji rad, obezbijediti kvalitetne kabinete, smanjiti broj učenika u odjeljenju i uspostaviti sistem u kojem nastavnik nije puki izvršilac tuđih administrativnih zamisli. Posebno treba imati u vidu da bi prelazak otvorio čitav niz pitanja, sudbinu jedne generacije učenika, kapacitete vrtića, zapošljavanje nastavnika, raspored nastavnih sadržaja, udžbenike, upis u srednje škole i način prelaska sa jednog sistema na drugi. Tako velika promjena ne smije biti odgovor na dnevnu političku potrebu niti puko preuzimanje tuđeg modela. Obrazovni sistem nije komad namještaja koji ćemo skratiti za jednu ladicu i očekivati da zbog toga bolje funkcioniše“, zaključuje naša sagovornica.