Najava strijeljanja Nidala Hasana otvorila je pitanje koje nadilazi raspravu o smrtnoj kazni. Šta država poručuje kada građane poziva da gledaju kako ubija?
Američki Pentagon najavio je da će pogubljenje Nidala Malika Hasana prenositi uživo putem interneta. Bivši vojni psihijatar osuđen je zbog napada u bazi Fort Hood 2009. godine, u kojem je ubijeno 13, a ranjene 32 osobe. Strijeljanje je zakazano za 3. decembar. Ipak, Donald Tramp je 10. oktobra rekao da će konačnu odluku o prenosu još donijeti.
Prema izvještaju Reutersa, to bi bilo prvo pogubljenje u američkoj vojsci od 1961. i prvo vojno strijeljanje od 1945. godine. Posljednje zakonski odobreno javno pogubljenje u SAD održano je 1936. To ne treba miješati sa strijeljanjima u civilnom pravosuđu: Južna Karolina takvu je kaznu izvršila i 2025. godine.
Prigovori nisu došli samo od tradicionalnih protivnika smrtne kazne. Associated Press izvijestio je o kritikama republikanskih i demokratskih senatora. Potpredsjednik Džej Di Vens rekao je da prenos ne bi gledao, uz sumnju da će se on uopšte dogoditi. Predsjednik američke konferencije katoličkih biskupa, nadbiskup Pol Kouklij, zatražio je preispitivanje odluke i osudio pretvaranje pogubljenja u javni događaj.
Zločin za koji je Hasan osuđen nije sporan predmet ove rasprave. Pitanje je šta vlast želi postići dodavanjem kamere već izrečenoj kazni. Javnost rada pravosuđa podrazumijeva dostupne odluke, obrazloženja i mogućnost kontrole postupka. Poziv građanima da posmatraju posljednje trenutke osuđenika donosi sasvim drugačiju vrstu izloženosti.
U digitalnom okruženju taj događaj ne završava gašenjem prenosa. Otvara se mogućnost beskrajnog umnožavanja snimka, izdvajanja najnasilnijeg trenutka i njegovog korištenja u političkoj propagandi. Čak i čovjek koji odluči da ne gleda mogao bi se susresti s tim sadržajem bez svoje namjere. To je razlog da se raspravlja i o odgovornosti onoga ko snimak prvi proizvodi i objavljuje.
Mediji se, takođe, suočavaju s konkretnim izborom. Odluka vlasti jeste vijest. Sam trenutak smrti nije nužan da bi javnost razumjela šta se dogodilo i zašto je važno. Redakcija može dokumentovati postupak, saslušati porodice žrtava i pratiti pravne sporove bez pretvaranja pogubljenja u program.
Hasanove žrtve zaslužuju da se pamti njihov život i da se jasno govori o njegovoj odgovornosti. Najava prenosa, međutim, pažnju ponovo usmjerava ka počiniocu.
Ostaje pitanje za vlast koja taj spektakl predlaže: zašto joj, uz izvršenje kazne, treba i publika?