Više od 200.000 buradi sa radioaktivnim otpadom decenijama leži na dnu Atlantika, na dubinama do nekoliko kilometara. Naučnici su sada prvi put detaljno istražili dio ovog zaboravljenog podvodnog „groblja“ i otkrili da su mnogi kontejneri teško oštećeni, dok je oko njih nastao neobičan podvodni ekosistem.
U drugoj polovini 20. vijeka nuklearna industrija ubrzano se razvijala, ali je istovremeno rastao i problem odlaganja radioaktivnog otpada. Jedno od tadašnjih rješenja bilo je njegovo odlaganje u dubokom moru.
Između 1949. i 1982. godine, više od 200.000 buradi sa takozvanim niskoradioaktivnim otpadom odloženo je u sjeveroistočnom Atlantiku. Ukupna masa ovog materijala procjenjuje se na više od 150.000 tona, a burad se nalaze na dubinama od oko tri do pet kilometara.
Decenijama je bilo malo poznato šta se događa sa kontejnerima na tolikim dubinama. Nova istraživanja sada su omogućila naučnicima da zavire direktno na dno okeana.
Burad počela da propadaju, ali se oko njih pojavio život
Naučnici su tokom istraživanja pronašli kontejnere zahvaćene korozijom, od kojih su neki ozbiljno oštećeni.
Posebno zanimljiv dio ekspedicije, međutim, bio je prizor života koji se razvio oko odbačenih buradi.
Na metalnim kontejnerima i u njihovoj neposrednoj blizini pronađene su morske sase, sunđeri, rakovi, ribe i drugi organizmi. Umjesto potpuno pustog morskog dna, istraživači su naišli na svojevrsne male oaze života.
To otvara i novo pitanje: šta dugoročno znači prisustvo radioaktivnog otpada u ekosistemu koji se razvio oko njega?
Podmornica se spustila na 4.700 metara
Istraživanje je dio francuskog naučnog projekta koji proučava sudbinu otpada odloženog u Atlantiku prije više decenija.
U junu 2025. godine autonomna podvodna vozila korištena su za lociranje i mapiranje više od 3.000 buradi. U maju 2026. godine istraživači su se vratili na lokaciju podmornicom „Nautile“, koja može da ponese tročlanu posadu.
Spuštanje je izvedeno na oko 4.700 metara dubine, gdje su naučnici mogli neposredno da posmatraju stanje pojedinih kontejnera i okolnog sedimenta.
Cilj nije samo utvrditi koliko je buradi preživjelo decenije provedene pod vodom, već i analizirati kako se eventualni radioaktivni materijal ponaša u dubokomorskom ekosistemu.
Da li radioaktivnost ulazi u lanac ishrane?
Među ključnim pitanjima jeste da li radionuklidi iz oštećenih kontejnera prelaze u sediment, morsku vodu i organizme koji žive u njihovoj blizini.
Istraživači zato analiziraju uzorke vode, sedimenta i morskih životinja kako bi utvrdili koliko se radioaktivni materijal zaista širi izvan neposredne blizine kontejnera.
Važno je razlikovati prisustvo radioaktivnosti u blizini izvora od dokaza o širokoj kontaminaciji okeana. Radioaktivnost može biti znatno veća neposredno uz izvor, dok koncentracija sa udaljenošću može naglo opadati.
„Nuklearno groblje“ koje je decenijama bilo skriveno
Iako su pojedini materijali koji se nalaze u otpadu dugovječni, dosadašnja istraživanja ne pokazuju da je zbog ovog istorijskog odlaganja došlo do masovne kontaminacije svjetskih okeana.
Ipak, naučnici sada imaju priliku da prvi put detaljno prate šta se dešava sa kontejnerima nakon više od pola vijeka provedenog na ekstremnim dubinama.
Rezultati analiza trebalo bi da pokažu koliko su burad degradirala, koji radionuklidi izlaze iz njih i da li se radioaktivni materijal nakuplja u lokalnom morskom ekosistemu.