Marko Janketić pripada generaciji glumaca koji bez mnogo zadrške govore o ljudima, njihovim slabostima, porodici, zavičaju i svemu onome što pokušavamo sakriti od drugih, ali i od sebe. U njegovim odgovorima nema mnogo uljepšavanja – ni kada govori o ljudima sa Balkana, ni o sredinama iz kojih dolazimo, ni o načinima na koje pokušavamo da izdržimo ono što nam život donese.
Tokom Herceg Novi Film Festivala razgovarali smo s njim o filmu „Crna truba“, ali i o temama koje nadilaze samu priču filma – zašto tek nakon tragedije počinjemo drugačije gledati na ljude koje volimo, koliko nas zavičaj određuje i kada od njega pokušavamo pobjeći, te zašto se na Balkanu i dalje toliko toga prešućuje i „utapa“ u alkoholu.
Janketić u „Crnoj trubi“ igra jednog od dvojice braće čiji su se životi razišli – jedan je ostao u zavičaju, dok se drugi od njega odrodio.
BUKA: Gledaju film “Crna truba”, stvar o kojoj sma najviše razmišljao su ti odnosi unutar porodice i zašto zapravo jačamo odnose tek onda kada se desi neka tragedija?
Zavisi od toga da li smo vezani za zavičaj ili smo se odrodili od zavičaja. Govorim o konkretnom slučaju koji je u samom filmu. Ja imam zavičaj u Crnoj Gori – Tomaševo, i imao sam tamo rođake i nedavno je preminuo moj brat od strica, Nenad Janketić.
Mi smo skloni da nekako prepoznamo ukoliko smo nekoga voleli tek kada on ode iz našeg života. Nekako sam ja i ovu ulogu koju sam tumačio u filmu “Crna trub”a malo i po njegovom liku gradio, ali ne samo po njegovom već i po uzoru na neke druge ljude iz mog zavičaja.
To su neki trpeljivi ljudi, ljudi koji su šampioni u trpljenju da tako kažem, do određene tačke. Čini mi se da neki odnosi ne moraju da se obnavljaju i ne moraš da se čuješ svaki dan, ali kad se vidiš to je onda prepoznavanje i ljubav, a sa nekim ljudima ako postoje nesporazumi i repovi onda, nažalost, moraš da obnavljaš odnose ili ostane na tome da niste u dobrim odnosima.
U svakom slučaju ova priča govori o, između ostalog, o dva brata koji nisu u naročito dobrim odnosima jer jedan se odrodio od svog zavičaja a drugi je ostao tu. Jedan drugog podsećaju na svoje loše strane.
BUKA: Zanimljiv je taj narativ, posebno u društvima gdje se pripadnost rodnom kraju potencira, ovdje imamo glavnog lika koji prezire okruženje u kojem je rođen i odrastao. Odakle ta emocija prezira?
Ne znam, meni to nije blisko, moram da priznam da sam ponešen i mojim zavičajem i na one staze, veze kojim su hodali moji preci. To ne znači da idealizujem, naprotiv, ima tu dosta toga što je u sistemu vrednosti, što se mene lično tiče, anahrono, zastarelo, ali je i pitanje kakve uspomene vučeš iz tog kraja.
Neko možda nema dobro iskustvo iz detinjstva ili tog perioda života i to ga verovatno podseća na nešto što mu ne prija pa onda dođe i taj neki odbrambeni mehanizam pa dolazi do preziranja i negiranja toga. Ja na moju sreću nemam taj problem ali u ovom slučaju, ovo jeste priča o suočavanju sa nekim svojim demonima, sa nekim moralnim dilemama i sa, čini mi se, podsećanjem da na kraju krajeva je porodica ono što ti na kraju ostane. Na porodicu najviše možeš da se osloniš.
BUKA: I da smo sve spremni uraditi za porodicu.
Baš tako. To je ta neka posebna vrsta bliskosti, krvna.
BUKA: Zanimljivo je kako se scenario i režija igraju sa savješću glavnog lika koji izgleda na trenutke kao da nema savjest, ali na kraju dana proganjaju ga njegova djela.
Nije ni čudo što se u ovom filmu stalno pije, u enormnim količinama, rakija. Ljudi koji teško podnose realnost i koje nešto muči, oni uglavnom mnogo piju ili se bore sa nekim traumama. To je to što je autentično, nažalost, za naša ruralna podneblja i to je već subkultura da se pije od jutra do mraka i da se pije mnogo i s razlogom i bez. To su sve izgovori da se malo anestezira čovek i da nekako preživi tu svoju muku. Upravo lik Maksima zato i ima te valere emocionalne, taman se anestezira, napije se i onda izgleda kao da je zaboravio pa sledi otrežnjenje i problem je zapravo još uvek tu, samo što si ti tu nekom svojom percepcijom i utapanjem u alkohol to malo samo zabašurio, stavio pod tepih. Mi imamo puno toga pod tepihom.
BUKA: Većina scena je snimana noću, gledaoci to primjete, ali vidite li vi razliku?
Ja volim noćna snimanja ali to je uglavnom, dok ne uđeš u ritam a onda kad uspeš da zameniš dan za noć, posle tri četiri dana ti to postane sasvim okej. Postoje profesije koje često imaju noćne smene, ja poznajem taksiste koji samo noću rade a preko dana spavaju, decenije života su im noću.
Nije to neki izazov mada ima ljudi kojima to smeta, meni to ne smeta. Ovaj posao ima dve smene, meni to ne predstavlja problem, ima tu mnogo većih izazova i problema.
Kako da gradiš svoj lik, kako da sačuvaš koncentraciju, kako se izboriti sa tehničkim problemima, kako sa manjim budžetom snimiti sve što možeš, to su neki mnogo veći problemi od toga da li snimaš noću ili danju.