Politički mislilac koji se proslavio tezom o „kraju istorije“ objašnjava šta je zaista tvrdio prije 37 godina, zašto liberalna demokratija danas ponovo djeluje ugroženo, kako je poniženje običnih ljudi otvorilo prostor populistima i zbog čega je nakon rata u Iraku prešao put od američke desnice prema ljevici.
Francis Fukuyama već gotovo četiri decenije objašnjava jednu rečenicu.
Malo je savremenih političkih mislilaca čija je teza toliko poznata, a istovremeno toliko često pogrešno tumačena kao njegova ideja o „kraju istorije“. Izraz je odavno izašao iz akademskih rasprava i postao opšte mjesto, dosjetka, optužba i predmet ismijavanja.
Dospio je čak i u svemir.
U filmu „Zvjezdane staze VI: Neotkrivena zemlja“ iz 1991. godine kapetan James T. Kirk razgovara s klingonskim kancelarom i kaže: „Neki ljudi misle da budućnost znači kraj istorije.“ Potom dodaje da istorija, ipak, još nije završena.
Bila je to samo jedna od bezbrojnih aluzija na tekst koji je Fukuyama, tada 36-godišnji američki politički analitičar, objavio u ljeto 1989. godine u konzervativnom časopisu za međunarodnu politiku The National Interest.
Naslov eseja glasio je „Kraj istorije?“ – sa znakom pitanja koji će kasnije uglavnom biti zaboravljen. Tri godine poslije esej je prerastao u knjigu „Kraj istorije i posljednji čovjek“, koja je Fukuyamu učinila jednim od najpoznatijih političkih mislilaca svog vremena.
Teza mu je donijela međunarodnu slavu, otvorila vrata vlada, univerziteta i velikih kompanija, ali je postala i teret kojeg se nikada nije potpuno oslobodio.
Danas, u 73. godini, Fukuyama kaže da prema tom tekstu ima podijeljen odnos. Svjestan je da vjerovatno nikada ne bi privukao toliku pažnju da je izabrao drugačiji naslov. Istovremeno, već 37 godina sluša iste prigovore i odgovara na isto pitanje: kako može govoriti o kraju istorije kada ratovi, revolucije, diktature i politički sukobi nisu nestali?
Nerazumijevanje ponekad poprima komične razmjere.
„Ako objavim fotografiju svojih unuka, ljudi na internetu napišu: ‘Mislio sam da je došao kraj unuka’“, kaže Fukuyama u velikom intervjuu koji je za britanski Guardian uradio Jonathan Freedland.
Šta je Fukuyama zaista mislio pod „krajem istorije“
Fukuyama nikada nije tvrdio da će prestati događaji, da više neće biti ratova niti da će čitav svijet preko noći postati liberalna demokratija po američkom modelu.
Njegova ideja bila je mnogo složenija.
Polazila je od Hegela i njegovog francusko-ruskog tumača Alexandrea Kojèvea. Za Kojèvea, kraj istorije nije trenutak u kojem se više ništa ne događa, nego trenutak u kojem se pojavljuje politički princip koji nije moguće nadmašiti kada je riječ o njegovoj sposobnosti da zadovolji osnovne ljudske potrebe.
Kojève je, djelimično i provokativno, tvrdio da je istorija završena još 1806. godine, kada je Napoleon porazio Prusku u bici kod Jene i u srce stare Evrope donio pravni i politički poredak nastao iz Francuske revolucije.
Revolucija iz 1789. uspostavila je dva temeljna principa modernog liberalnog poretka – slobodu i jednakost, odnosno ideju da sloboda mora jednako pripadati svim ljudima.
To, naravno, nije značilo da su ti principi odmah ostvareni. Dok je Napoleon napredovao kroz Evropu, francuske kolonijalne vlasti gušile su pobunu robova na Haitiju. Sloboda je bila proglašena univerzalnom, ali još nije bila univerzalno primijenjena.
Kojèveova poenta bila je drugačija: kada se ideja univerzalne slobode jednom pojavi, ona se više ne može potpuno potisnuti. Možda će biti potrebni vijekovi, revolucije, ratovi i bezbroj političkih poraza da se ona ostvari, ali nije bilo moguće ponuditi uvjerljiviji princip na kojem bi trebalo zasnovati društvo.
To je bila i suština Fukuyamine teze iz 1989. godine.
On nije proglasio pobjedu stvarnog svijeta liberalnih demokratija, sa svim njihovim nejednakostima, licemjerjem i nedostacima. Tvrdio je da liberalna demokratija, kao ideja zasnovana na individualnoj slobodi, političkoj jednakosti i ograničenoj vlasti, više nema uvjerljivog ideološkog konkurenta.
Komunizam se raspadao. Fašizam je već bio istorijski poražen. Teokratije i vojne diktature nisu nudile univerzalni model kojem bi ljudi širom svijeta dobrovoljno težili.
Fukuyama i danas vjeruje da je u tom osnovnom zaključku bio u pravu.
„Posljednjih tridesetak godina tražim alternativni sistem koji tvrdi da može više zadovoljiti ljudske potrebe od liberalne demokratije“, kaže.
Nekoliko mogućih konkurenata se pojavilo. Iransku teokratiju smatra malo vjerovatnim globalnim modelom. Kina je, međutim, ozbiljniji izazivač.
Autoritarni kineski sistem može donositi i provoditi odluke brže od demokratskih društava. Nije sputan izborima, opozicijom, nezavisnim sudovima, medijima i drugim ograničenjima vlasti. Ali za Fukuyamu ključno pitanje glasi: može li takav sistem dugoročno opstati i postati model koji će druge države željeti da kopiraju?
Ako se tokom naredne generacije pokaže da je Kina znatno uspješnija od Sjedinjenih Američkih Država i da njen sistem bolje zadovoljava ljudske potrebe, Fukuyama kaže da će biti potpuno spreman priznati da je pogriješio u svojoj osnovnoj pretpostavci.
Demokratija nije samo vlast većine
Najugroženiji dio liberalne demokratije danas je upravo ono „liberalno“ u njenom nazivu.
Demokratija podrazumijeva da vlast proističe iz volje većine. Liberalizam, međutim, znači da ni većina ni izabrani lider ne smiju imati neograničenu moć. Postoje ustav, sudovi, podjela vlasti, slobodni mediji, prava manjina i druga pravila koja političare sprečavaju da rade baš sve što požele.
Podrška takvim ograničenjima često zavisi od kolektivnog sjećanja na ono što se događa kada ona nestanu.
Generacije koje su preživjele nacizam, fašizam, staljinizam i Drugi svjetski rat znale su zbog čega je vlast potrebno ograničiti. Mlađi ljudi, odrasli u relativnom miru i blagostanju, tiranije 20. vijeka doživljavaju kao daleku prošlost. Zbog toga opasnost od neliberalne, nekontrolisane vlasti za njih postaje sve apstraktnija.
Donald Trump rođen je samo godinu dana nakon poraza nacizma, ali njegov politički uspon pokazuje da ni vremenska blizina tragediji ne mora proizvesti poštovanje prema demokratskim pravilima.
Fukuyama smatra da će budući istoričari morati objasniti Trumpovu dugogodišnju fascinaciju autoritarnim liderima, posebno Rusijom i Vladimirom Putinom.
Podsjeća da Trumpovo interesovanje za Moskvu nije počelo s njegovim ulaskom u politiku. Još tokom osamdesetih godina posjetio je Moskvu i u američkim novinama plaćao oglase u kojima je napadao NATO, dok je hladni rat još trajao.
Fukuyama njegovo ponašanje ne objašnjava složenom političkom ideologijom.
„Mislim da je to nekako povezano s činjenicom da nema nikakav moralni kompas osim vlastitog interesa. Njega u osnovi zanima može li zaraditi novac. Ako se novac može zarađivati u tiraniji, njemu to sasvim odgovara“, kaže Fukuyama.
„Posljednji čovjek“ ima sve – osim smisla
Najzanimljiviji dio Fukuyamine prvobitne teze često je ostajao skriven iza bombastičnog izraza „kraj istorije“.
U posljednjem pasusu eseja iz 1989. godine napisao je da će kraj istorije biti veoma tužno vrijeme.
Ako bi osnovno političko pitanje bilo riješeno, velike ideološke borbe koje su zahtijevale hrabrost, maštu, rizik i idealizam bile bi zamijenjene ekonomskim proračunima, tehničkim problemima, brigom o životnoj sredini i zadovoljavanjem sve sofisticiranijih potrošačkih potreba.
Čovjek koji bi se pojavio na kraju istorije bio bi lišen velikih borbi, opasnosti i ambicija. Njemački filozof Friedrich Nietzsche takvog čovjeka nazvao je „posljednjim čovjekom“.
To je osoba kojoj su osnovne materijalne potrebe uglavnom zadovoljene, ali koja uprkos tome nije srećna. Živi udobnije i bezbjednije od gotovo svih generacija prije nje, ali osjeća da njenom životu nedostaju smisao, priznanje i velika svrha.
Za razumijevanje tog nezadovoljstva Fukuyama se vraća starogrčkom pojmu thymos – dijelu ljudske prirode koji traži poštovanje drugih ljudi. Nije dovoljno imati hranu, stan, posao i potrošačku udobnost. Čovjek želi da njegovo dostojanstvo bude priznato.
Postaje bijesan kada vjeruje da ga drugi ne poštuju ili da ga gledaju s visine.
U tome Fukuyama danas prepoznaje jedan od glavnih izvora globalnog uspona nacionalističkog populizma, a posebno Trumpovog pokreta MAGA.
Veliki broj ljudi koji dolaze na Trumpove skupove osjeća da ih liberalne elite ne poštuju. Trump je, tvrdi Fukuyama, prepoznao njihovo poniženje i pronašao način da im se obraća bez prezira koji oni osjećaju kod obrazovanih, urbanih i političkih elita.
Ne koristi velike riječi. Priča jednostavne, često besmislene priče koje su njegovoj publici smiješne, dok se obrazovani ljudi nad njima zgražavaju.
Upravo to zgražavanje dodatno potvrđuje osjećaj njegovih pristalica da ih elite ne razumiju i preziru.
Elitni političari ne znaju slušati obične ljude
Fukuyama smatra da je to jedno od ključnih pitanja na koje američke demokrate moraju pronaći odgovor.
Jednaka raspodjela poštovanja ne postiže se samo pažljivo oblikovanim političkim porukama. Potrebno je i slušati ljude koji ne pripadaju istom društvenom, obrazovnom i kulturnom krugu.
„Mnogi elitni političari zaista ne slušaju ljude koji nisu poput njih. Ne slušaju nužno obične ljude, a ne znaju ni kako da im se obraćaju“, kaže Fukuyama.
Demokrate pred novembarske izbore očajnički traže kandidate iz radničke klase koji bi mogli vratiti birače izgubljene u korist Trumpa. Ali simboličko porijeklo kandidata neće biti dovoljno.
Poštovanje zahtijeva politike koje će materijalne koristi ravnomjernije raspoređivati, ali i drugačiji politički jezik. Ljudi žele konkretno poboljšanje života, ali žele i da ih političari tretiraju kao ravnopravne građane, a ne kao zaostalu masu koju treba prevaspitati.
Fukuyama u tom kontekstu pozitivno govori o nekadašnjem gradonačelniku Chicaga Rahmu Emanuelu, koji se pominje kao mogući predsjednički kandidat 2028. godine. Opisuje ga kao političkog uličnog borca koji se zna obraćati ljudima i koji, što u današnjoj politici nije nevažno, zna biti duhovit.
Ova Fukuyamina dijagnoza nije teško prepoznatljiva ni u našem dijelu svijeta. Politike koje ne nude bolji život neprestano proizvode osjećaj ugroženosti, poniženja i istorijske nepravde. Građanima se umjesto sigurnosti, pravde i funkcionalnih institucija nude pripadnost, neprijatelji i obećanje neke nove velike borbe.
Potraga za borbom koja životu daje smisao
Druga važna osobina „posljednjeg čovjeka“ jeste glad za velikom stvari zbog koje bi vrijedilo rizikovati, boriti se, pa čak i umrijeti.
Fukuyama je još 1989. predvidio snažnu nostalgiju za vremenima velikih ideoloških sukoba. I to danas zvuči gotovo proročanski.
On poredi savremeno raspoloženje s Njemačkom tridesetih godina prošlog vijeka. Nijemci su tada upravo bili izgubili užasan rat u kojem su poginuli milioni ljudi. Hiperinflacija je uništila njihovu ušteđevinu, a ulice Vajmarske republike bile su poprište stalnog političkog nasilja.
To, naglašava, nije opravdanje za nacizam, ali pomaže da se razumije zbog čega su ljudi u takvim okolnostima mogli biti privučeni ekstremnim ideologijama.
Svijet 2026. godine nije takav.
Uprkos ratovima, krizama i ogromnim problemima, najveći dio zapadnih društava i dalje je stabilan, bezbjedan i materijalno bogat u poređenju s gotovo čitavom ljudskom istorijom. Ipak, i na desnici i na ljevici sve je više ljudi koji tvrde da žive u najgorem mogućem svijetu.
Američka MAGA desnica govori da Amerika umire i da je ubija „druga strana“. Fukuyami je teško razumjeti kako je takav stav moguće braniti uz minimum istorijske svijesti.
Upitan doprinosi li klimatska kriza osjećaju egzistencijalne propasti, posebno na ljevici, Fukuyama izražava sumnju. Za mnoge ljude, smatra on, klimatske promjene i dalje su prilično apstraktna pojava.
Glavni uzrok dramatičnog raskoraka između stvarnog života i načina na koji ljudi doživljavaju svijet vidi na internetu i društvenim mrežama.
Ljudi mogu živjeti relativno stabilno, a istovremeno provoditi sate u digitalnom prostoru koji ih uvjerava da se sve raspada, da su ugroženi i da im neprijatelji oduzimaju budućnost.
Kao primjer navodi mlade muškarce okupljene oko internetske „manosfere“. Mnogi od njih dane provode igrajući videoigre, hraneći se izrazito mračnom slikom svijeta i istovremeno žudeći za borbom koja bi njihovim životima dala svrhu.
U posljednjoj rečenici eseja iz 1989. Fukuyama je nagovijestio upravo takvu mogućnost: možda će dosada koja nastupi na kraju istorije biti dovoljna da istoriju ponovo pokrene.
Od Reaganove administracije do raskida s desnicom
Fukuyamin novi memoar „In the Realm of the Last Man“ – „U carstvu posljednjeg čovjeka“ – manje je klasična autobiografija, a više istorija jednog života provedenog među idejama.
Jedno od poglavlja nosi naslov „O mijenjanju mišljenja“.
Fukuyama je prošao rijedak politički put: od američke konzervativne desnice i neokonzervativnog kruga prema liberalnoj ljevici.
Radio je u administracijama Ronalda Reagana i Georgea H. W. Busha. Bio je učenik uticajnog konzervativnog filozofa Allana Blooma i pripadao grupi neokonzervativnih intelektualaca koji su pripremili ideološko opravdanje za američku invaziju na Irak 2003. godine.
Podrške tom ratu odrekao se u februaru 2004.
U memoarima otvoreno priznaje da ga od ranijeg raskida s neokonzervativnim krugom nije odvraćala samo politika. Nije želio izgubiti prijateljstva koja su mu mnogo značila.
Ipak, njegov odlazak s desnice nije bio ograničen na spoljnu politiku.
Nekadašnji saradnici državu su uglavnom posmatrali kao prepreku tržištu i individualnoj slobodi, mašinu koju je trebalo smanjivati i sklanjati s puta. Fukuyamina istraživanja različitih društava dovela su ga do potpuno drugačijeg zaključka: sposobna i funkcionalna država neophodna je za slobodno i uspješno društvo.
Bez institucija koje mogu primjenjivati zakone, pružati javne usluge i kontrolisati privatnu moć, formalna demokratija nije dovoljna.
Koliko se udaljio od nekadašnjih stavova pokazuje i naslov jednog poglavlja memoara: „Kako sam naučio voljeti birokrate“.
Porodična istorija i odbacivanje politike identiteta
Fukuyama u knjizi piše i o svojim japansko-američkim korijenima.
Njegova baka je kao 21-godišnja „nevjesta sa fotografije“ sama brodom doputovala iz Japana u Los Angeles kako bi se udala za deset godina starijeg muškarca kojeg nikada nije upoznala.
Njegov stric ostao je bez ičega nakon što su mu vlasti praktično oduzele prodavnicu. Kao i drugi Amerikanci japanskog porijekla na zapadnoj obali, tokom Drugog svjetskog rata bio je zatvoren u internacijski logor.
Ipak, Fukuyama ne vjeruje da je upravo pripadnost progonjenoj manjini presudno oblikovala njegova politička uvjerenja.
Kaže da je čitavog života izbjegavao prvenstveno sebe posmatrati kao Amerikanca azijskog porijekla jer ne voli politiku identiteta.
Porodična istorija ipak je imala određeni uticaj. Nakon terorističkih napada 11. septembra, pojedini američki desničari govorili su da bi Amerikance arapskog porijekla trebalo zatvoriti u logore. Fukuyama je takve prijedloge doživio kao naročito pogrešne upravo zbog onoga što se dogodilo njegovoj porodici.
Ali ono što je suštinski promijenilo njegove političke stavove nije bila promjena identiteta, nego promjena svijeta.
Intelektualac mora priznati kada je pogriješio
Rat u Iraku i velika finansijska kriza 2008. godine srušili su dvije važne pretpostavke na kojima je počivao Fukuyamin dotadašnji pogled na svijet.
Prva je bila vjera da se američka vojna moć može koristiti za izgradnju demokratije u drugim društvima. Druga je bila uvjerenje da neregulisana tržišta sama proizvode stabilnost i napredak.
Obje ideje završile su velikim katastrofama.
„Ako ste intelektualac i vjerujete određene stvari o upotrebi vojne sile u spoljnoj politici i o neregulisanim tržištima u ekonomiji, a obje dovedu do velikih katastrofa, onda biste morali preispitati neke od svojih pretpostavki“, kaže Fukuyama.
U toj rečenici možda se nalazi i najvažnija poruka njegovog novog memoara.
Fukuyama se nije odrekao uvjerenja da su sloboda, jednakost, ograničena vlast i ljudsko dostojanstvo i dalje najbolji temelji političkog poretka. Ali je priznao da liberalne demokratije mogu slabiti, griješiti, proizvoditi nejednakost i same pripremati teren za autoritarne vođe.
Njegov „kraj istorije“ nikada nije značio da se ništa više neće dogoditi. Još manje je značio da su postojeće demokratije savršene ili vječne.
Značio je da još nismo pronašli bolju univerzalnu ideju.
Hoće li se liberalna demokratija pokazati sposobnom da preživi vlastite neuspjehe, povrati povjerenje građana i ponovo im ponudi osjećaj dostojanstva, Fukuyama više ne predstavlja kao unaprijed riješeno pitanje.
Kraj istorije, u njegovom slučaju, nikada nije značio i kraj razmišljanja.
Izvor: The Guardian; priredila BUKA