Na karti Jadrana toliko je malo da ga je lako previdjeti. Na moru, međutim, izgleda potpuno drugačije – poput ogromne tamne stijene koja gotovo vertikalno izranja iz dubine.
Jabuka je jedno od najneobičnijih ostrva Jadranskog mora. Nalazi se 48 kilometara zapadno od Visa, ima površinu od svega 0,02 kvadratna kilometra i nema nijednog stanovnika. Nema ni pravu plažu, luku, kuće, puteve niti mjesto na kojem bi brod mogao bezbrižno pristati.
Ali upravo je na toj majušnoj i surovoj tački Jadrana priroda ostavila toliko neobičnosti da Jabuka već decenijama privlači geologe, biologe i botaničare.
Za razliku od najvećeg dijela dalmatinskih ostrva, koja su izgrađena pretežno od krečnjaka, Jabuka je sastavljena od tamnih eruptivnih stijena bogatih gvožđem i magnetitom. Njena geološka posebnost jedan je od razloga zbog kojih je još 1958. godine proglašena geološkim spomenikom prirode.
Ostrvo na koje nije lako ni kročiti
Jabuka se iz mora uzdiže poput kamene piramide, a najviša tačka nalazi se na oko 97 metara iznad površine mora.
Ko bi, gledajući fotografije, pomislio da je riječ o mjestu pogodnom za avanturistički izlet, vrlo brzo bi se predomislio.
Ostrvo praktično nema obalu kakvu smo navikli da viđamo. Nema uvalu zaklonjenu od vjetra niti uređeno ili prirodno sidrište, dok se duboko more nalazi neposredno uz njegove strme strane. Turistička zajednica Komiže navodi da je pristup moguć samo na veoma malom dijelu jugozapadne strane i to kada je more dovoljno mirno.
Geolog Tvrtko Korbar iz Hrvatskog geološkog instituta objasnio je da praktično postoji samo jedno mjesto sa kojeg je moguće preći sa broda na stijenu. Uspon prema vrhu jeste teoretski moguć, ali ga stručnjaci ne preporučuju jer je teren izuzetno opasan.
Izolovanost je dodatno učinila Jabuku gotovo nedodirnutom. Nalazi se daleko od uobičajenih pomorskih pravaca, pa do nje uglavnom stižu samo oni koji su se upravo ka njoj i uputili.
Postoji još jedna neobičnost. Zbog magnetita u stijenama, u neposrednoj blizini Jabuke mogu se javiti magnetne anomalije koje utiču na kompas. Nekadašnjim pomorcima, koji nisu imali GPS i savremenu navigaciju, to je ovom mjestu davalo još misteriozniji karakter.
Na goloj stijeni ipak postoji život
Na prvi pogled čini se da na tako surovom mjestu gotovo ništa ne može preživjeti. Jabuka, međutim, ima sopstveni mali svijet.
Ovdje živi endemska crna gušterica, a među rijetkim biljkama posebno mjesto pripada jabučkoj i žljezdastoj zečini – biljkama koje su se prilagodile ekstremnim uslovima na stijeni okruženoj otvorenim morem.
Ostrvo je i gnjezdilište nekoliko vrsta morskih i grabljivih ptica.
Još bogatiji život krije se ispod površine.
More oko Jabuke tradicionalno je bilo izuzetno značajno ribolovno područje. Hrvatska enciklopedija navodi sardelu, tunu i zubaca, kao i jastoge i škampe, dok se u širem području sreću i oslići, lignje i druge vrste.
Zbog toga Jabuka nije bila nepoznata komiškim ribarima. Naprotiv, generacijama su se otiskivali daleko od Visa prema ovoj surovoj stijeni, iako je prilazak bio moguć samo kada bi vrijeme to dozvoljavalo.
A upravo su ribari dio jedne od najljepših, ali i najzagonetnijih priča ovog ostrva.
Biljka koja je jednostavno nestala
Jabuka je nekada bila jedino poznato mjesto na svijetu na kojem je rastao jedan poseban karanfil.
Njegov naučni naziv bio je Dianthus multinervis, a ostao je poznat kao jabučki karanfil ili jabučki klinčić.
Priča počinje u 19. vijeku, kada je sa Jabuke donesen herbarski primjerak neobične biljke. Materijal je stigao do čuvenog botaničara Roberta de Visijanija, profesora botanike u Padovi i autora monumentalne „Flore Dalmatice“.
Visijani je zaključio da pred sobom ima posebno zanimljivu biljku i opisao je pod nazivom Dianthus multinervis.
A onda se dogodilo nešto neobično.
Kada su botaničari početkom 20. vijeka počeli ponovo da odlaze na Jabuku u potrazi za karanfilom – biljke više nije bilo.
Tražili su je na mjestu na kojem je nekada zabilježena, ali bez uspjeha. Kasnija detaljna istraživanja takođe nisu potvrdila njeno postojanje.
Hrvatska Crvena knjiga vaskularne flore zbog toga jabučki karanfil vodi kao izumrlu vrstu na autohtonom staništu. Jedan sačuvani herbarski primjerak nalazi se u Zagrebu, dok se originalni materijal povezan sa Visijanijevim opisom čuva i u Padovi.
Ipak, Jabuka nije mjesto na kojem je jednostavno provjeriti svaki metar terena.
Njene strme i teško dostupne litice ostavile su dovoljno prostora za pitanje koje se ponavlja više od jednog vijeka: da li je moguće da se negdje u pukotini stijene ipak sačuvala mala populacija biljke koju niko nije uspio da pronađe?
Zvanično se smatra izumrlom, ali upravo zbog nepristupačnosti ostrva njena priča i dalje ima prizvuk botaničke misterije.
Karanfil koji su mladići nosili djevojkama
Uz naučnu priču o nestaloj biljci sačuvana je i mnogo romantičnija legenda.
U usmenoj tradiciji komiških ribara pripovijedalo se da su mladići koji bi stigli do Jabuke brali karanfile i odnosili ih svojim djevojkama – kao dokaz ljubavi, ali vjerovatno i hrabrosti.
Jer ubrati cvijet na Jabuci nije značilo jednostavno sagnuti se pored puta. Najprije je trebalo preploviti desetine kilometara otvorenog mora, pristati uz gotovo vertikalnu stijenu, a potom se popeti po veoma opasnom terenu.
Stariji ribari navodno nisu bili oduševljeni takvim poduhvatima i branili su mladićima da beru biljku.
Sa karanfilom je bila povezana i jedna zlokobna ribarska legenda – vjerovalo se da će, kada nestane karanfil sa Jabuke, nestati i tradicionalno komiško ribarstvo. Predanje je zabilježeno i u savremenim zapisima o govoru i tradiciji Komiže.
Karanfil je zaista nestao, dok je način života starih komiških ribara, kakav je postojao generacijama, u međuvremenu gotovo iščezao.
Naravno, jedno nije uzrokovalo drugo. Ali upravo takva podudarnost omogućila je legendi da preživi.
Jedna od najneobičnijih tačaka Jadrana
Jabuka danas nema hotele, restorane, trajekte ni stanovnike. Teško joj je prići, još teže se na nju iskrcati, a penjanje po njenim stijenama može biti opasno.
I upravo zato je ostala toliko posebna.
Na prostoru od svega nekoliko stotina metara spojili su se vulkanska prošlost Jadrana, magnetne anomalije, endemske životinje i biljke, stara ribarska tradicija i priča o cvijetu koji je postojao samo ovdje – a zatim nestao.
Negdje između Visa i otvorenog Jadrana tako i dalje stoji mala crna Jabuka, gotovo potpuno izvan svijeta kojim prolaze milioni turista.
A možda se na nekoj od njenih nedostupnih stijena još krije i posljednji karanfil koji niko nije vidio više od jednog vijeka.
Nova.rs