Premijerom filma „Crna truba“, u okviru 39. izdanja Filmskog festivala Herceg Novi – Montenegro Film Festival, crnogorski glumac Momčilo Otašević predstavio se domaćoj publici u jednom drugačijem, zahtjevnijem izdanju. U filmu Stefana Đukića tumači Maksima, nadobudnog pisca koji se vraća u rodni kraj – isti onaj kraj koji je u svojim djelima često omalovažavao i prema kojem se odnosio s visine.
Teška, bolna, ali istovremeno i katarzična uloga za Otaševića je, kako sam kaže, bila jedna od najizazovnijih do sada. Lik čovjeka koji se suočava s posljedicama vlastitih postupaka otvorio je i teme o kojima se nerado govori – o krivici, savjesti, potisnutim emocijama, potrebi da se ogolimo pred drugima i o tome koliko nas životna iskustva mogu promijeniti.
Sa Otaševićem smo razgovarali nakon premijere filma o reakcijama publike, radu na ulozi, odnosu prema emocijama, muškim suzama, ali i lekcijama koje najčešće naučimo tek kada ih osjetimo na vlastitoj koži.
BUKA: Jeste li zadovoljni reakcijom publike? Kako je na kraju izgledao film koji ste stvarali?
Jako sam zadovoljan. U Kirgistanu sam ga gledao s rediteljem, ali jedva sam čekao da dođem kući na premijeru, odnosno da ga vidi domaća publika, koja ga vjerovatno može i doživjeti puno bolje nego publika u Kirgistanu ili čak u Puli, iako mislim da se razumijemo i da je film univerzalan.
Bilo mi je jako lijepo, bila je lijepa reakcija i to mi znači. Znaš, kad se završi neki projekat, pa ti neko iz kurtoazije kaže: „Čestitam“, ja preksinoć nisam osjetio ni od koga to kurtoazno „čestitam“. Ljudi su me grlili i stiskali. I to mi je bila neka potvrda da je dobro, da sam na okej putu.
BUKA: Čini mi se da je ovo do sada Vaša najteža i najkompleksnija uloga.
Jeste, ali kad je ovakva i kad je teška, onda je meni lako.
Kad nema mesa, kad nema materijala, to mi je teško. Kad je nekakva, ajmo reći, obična scena, pitka, lagana, ja tu ne znam šta da radim. A kad imam ovakav problem za odigrati, kad imam ovu muku za odigrati, onda sam ja svoj na svome.
Izađeš iz zone komfora, a u stvari uđeš u još veću i luđu zonu komfora, uslovno rečeno. Uživao sam tokom cijelog procesa. Vjerovao sam reditelju i nisam se prevario. Baš sam mu vjerovao, baš sam ga slušao. Mislim da je on bio dirigent, a ja violina.
Baš sam htio da ga ispoštujem jer sam vidio da ima jako lijepu i hrabru ideju. I Stefan ga je prelijepo napisao, plus je kući, plus je na Grahovu. Baš sam imao neku potrebu da dam sve od sebe. Dam uvijek, ali za ovo smo prilično izginuli i nije mi žao ni jedne kapi znoja, krvi i suza.
Čak sam prvi put u životu možda zadovoljan kada sam gledao film i rekao: „OK, mali, dobar si.“
Prvi put. Lišen nekih Jagoševih predstava.
BUKA: Vašeg brata igra Marko Janketić, koji je svoj lik, jednim dijelom, gradio na osnovu priče osobe koju poznaje. Kako ste Vi pronašli taj emotivni slom? Gdje ste pronašli lik s kojim smo se suosjećali?
Hvala ti, to smo htjeli da postignemo. Najjednostavnije rečeno – glumom. Nikad ne prizivam ništa privatno da bih nešto postigao. Stavim se u tu situaciju i trudim se biti u situaciji u kojoj je moj lik i živjeti to dok se snima, dok kamera ide, dok je akcija.
Trudim se biti u tome do kraja. I evo, konačno se to nekako isplatilo. Toliko godina treniram glumu po telenovelama da mi film dođe kao odmor. Koliko god crkao i umorio se, meni film dođe kao veliki glumački odmor, uživanje, ljubav, sreća i radost.
BUKA: Kakav je Maksimov život?
Maksimov život je vjerovatno bio okej i imao je neki uzlet, po meni. Ali se onda sve okrenulo protiv njega, odnosno sve što je, smijem li reći, srao… Mislim, ako pitamo ljude iz mog sela, rekli bi to. Sve što je loše napisao o svojim ljudima obilo mu se o glavu i vratilo mu se kao bumerang.
I to je neko bogatstvo i ovog lika i ovog filma. Znaš – nikad ne reci nikad. U nekom prenesenom smislu, ljudi koji su ostali ovdje su ili uzaludnici ili ludaci.
A šta sam ja koji ću sad da trunem u zatvoru tamo?
BUKA: Onda da vjerujemo u karmu.
Ja mislim da je karma gospođa.
BUKA: Postoje trenuci kada zapravo izgleda da Maksim gubi razum, da ne vidi razliku između jave i fikcije, ali svejedno uspijeva uspješno prikriti svoje stanje. Jesmo li nekako učeni, pogotovo na ovim prostorima, da prikrivamo svoje emotivno stanje, da se ne ogolimo, da ne kažemo: „Teško mi je i nije mi dobro“?
Jesmo, i mislim da jesmo.
S tim što, kako se ja bavim ovim poslom, na sceni moram da izbacim svašta nešto od toga. A onda sam davno počeo da govorim i da sa svojim ljudima dijelim. I ovako, u društvu, gdje god hoćeš, ako mi naiđe neka emocija, ako mi je nešto teško, ja se ne libim ni malo da zaplačem.
Ne sad pred bilo kim, ali ne libim se. Došlo mi je, sad ću da se isplačem kao kiša. Meni to treba sad. I mislim da je zdravije, da je bolje, da je lakše.
Mislim da trebamo pričati, da trebamo dijeliti. Jer ako budemo sve čuvali i krčkali u sebi, eksplodiraćemo kad-tad kao ekspres lonac ili plinska boca.
BUKA: I muškarci plaču.
I jako je ljekovito.
BUKA: Scenario i reditelj nam ponekad prikazuju Maksima kao lika bez savjesti, ali ipak njegovi potezi na kraju filma šalju poruku da postoji neka savjest koju želi umiriti.
Otvoren je kraj, ali ako mene pitaš, na početku sam neki arogantni pisac koji ne potpisuje svoje knjige i malo se pravi pametan sa sagovornikom.
I onda je iznad toga željena ta doza arogancije. On priča o toj banani, ja ponudim rješenje – banana. I on pita: „Hoćete li je pojesti?“ „Ne, to bi bilo dosadno.“ Opet arogancija. A na kraju filma je pojedem iz dva zalogaja.
BUKA: Savjest je, na kraju dana, najbitnija, čak i kod Maksima?
Ima je. Mislim da se to vidi u onoj sceni u školi, kad ostane sam s bratom u učionici i kad mu brat govori kao njegova savjest. Maksim se slomi, padne na koljena, zagrli brata kao malo dijete koje moli da ne dobije batine jer je nešto strašno napravilo.
BUKA: Maksim je prikazan kao sebičan lik koji se ipak mijenja. Moraju li nas mijenjati samo tragedije ili teška iskustva?
Ne znam. Iz svog ličnog životnog iskustva, dok se nisam opekao, dok nisam na svojoj koži osjetio neke stvari, nisam mogao ni da ih doživim, ni primijenim, ni uradim.
Najbolje je učiti iz tuđih grešaka, ali kad učiš iz svojih, onda si naučio lekciju za cijeli život.