Legendarni rukometni trener Kasim Kamenica jedan je od ljudi koji su ostavili dubok trag u rukometu bivše Jugoslavije. Vodio je Pelister, Zagreb i Partizan, stvarao generacije igrača, osvajao trofeje i bio dio sistema koji je Jugoslaviji donio svjetske i olimpijske medalje.
Danas, kada se rukomet u regionu suočava sa brojnim problemima, Kamenica otvoreno govori o vremenu u kojem su klubovi imali snažan sistem, reprezentativne selekcije stvarale igrače, a sportski uspjeh bio rezultat dugoročnog rada.
U razgovoru za Sport klub prisjetio se svojih početaka, velikih generacija, Zagreba, Partizana, Branislava Pokrajca, ali i Jugoslavije za kojom, kako kaže, ni danas ne krije nostalgiju, prenosi Mondo
Od Goražda do vrha jugoslovenskog rukometa
Kamenica je rukomet počeo da igra relativno kasno, sa 17 godina. Ipak, veoma brzo je pokazao talenat, a prvi veliki korak napravio je u Goraždu.
U generaciji iz 1974. godine okupili su se igrači koji će kasnije napraviti ozbiljne karijere. Kao omladinski tim drugoligaškog kluba postali su prvaci Bosne i Hercegovine, a nekoliko igrača iz te generacije kasnije je stiglo i do reprezentativnog nivoa.
Kamenica je potom otišao u Borac iz Uroševca, sa kojim je izborio plasman u Prvu ligu Jugoslavije.
„Kada sam odlazio iz Goražda u Borac iz Uroševca, imao sam dva puta kvalifikacije za ulazak u Prvu ligu. To je bio pakao od pritiska, nervoze i fizičkog zamora. Druge kvalifikacije smo dobili i ušli smo u Prvu ligu Jugoslavije“, prisjetio se Kamenica.
Igračka karijera, međutim, nije trajala dugo. Već u kasnim dvadesetim godinama preuzeo je trenersku ulogu i počeo graditi reputaciju stručnjaka koji će kasnije stvarati velike ekipe.
Posebno važan bio mu je rad sa Zoranom Tutom Živkovićem.
„Poslije svakog treninga sam trčao kući da me neko ne pozove na piće, da bih zapisao trening. Kada sam postao trener, već sam imao određenu bazu treninga. Imao sam trenerske, a ne igračke snove“, rekao je.
Stvorio Zagreb koji je kasnije postao evropski velikan
Jedan od najvećih poduhvata u Kamenicinoj karijeri bio je dolazak u Zagreb 1988. godine.
Klub je tada bio drugoligaš, ali je Kamenica vrlo brzo najavio ono što je mnogima zvučalo potpuno nerealno.
„Stvorićemo klub jači od Cibone“, poručio je tada.
Mnogi su ga zbog te izjave smatrali ludim, ali Kamenica je imao jasnu viziju.
U Zagreb je stigao sa idejom da napravi mladu, fizički moćnu i modernu ekipu. Rezultat je stigao brzo – Zagreb je ušao u Prvu ligu, a potom osvojio i jugoslovensku titulu.
Kamenica je postavio temelje ekipe koja će nekoliko godina kasnije postati jedan od najvećih evropskih rukometnih klubova i osvojiti dvije Lige šampiona.
„Ja sam prvi trener na ovim prostorima koji je prelazio iz klasičnog rukometa u jedan dinamičan rukomet sa tranzicijom, mijenjanjem odbrana i raznovrsnošću taktički“, objasnio je.
Partizan iz druge lige doveo do borbe za titulu
Nakon Zagreba, novi veliki izazov bio je Partizan.
Crno-bijeli su tada iza sebe imali čak 18 godina bez članstva u Prvoj ligi. Kamenica je prihvatio izazov da ponovi ono što je uradio u Zagrebu.
I uspio je.
Partizan je stigao do finala plej-ofa, a prethodno je u polufinalu izbacio Crvenu zvezdu.
„To sam shvatio kao još jedan izazov da ponovim sudbinu Zagreba – da ih uvedem iz druge lige i da se odmah borim za titulu“, rekao je Kamenica.
U Beogradu je tada nastala prava rukometna groznica. Utakmice protiv Zvezde igrane su pred velikim brojem gledalaca, a podrška fudbalskih navijača dodatno je podizala atmosferu.
Partizan je, međutim, u finalu izgubio od Proletera iz Zrenjanina.
Ipak, Kamenica je ostavio ekipu koja će ubrzo osvojiti trofeje, a posebno je ponosan na igrače koje je doveo i afirmisao.
„Drago mi je da je Partizan poslije mene uzeo nekoliko titula sa ekipom koju sam ja formirao“, rekao je.
„Pokrajac je bio trener ispred vremena“
Posebno mjesto u Kamenicinoj karijeri zauzima Branislav Pokrajac, jedan od najvećih trenera u istoriji jugoslovenskog rukometa.
Kamenica ga opisuje kao vizionara koji je mnogo prije drugih razumio kako će se rukomet razvijati.
„On je bio trener ispred vremena, vizionar. Svi su tada sveli treninge na po dva sata, a on je radio tri sata“, rekao je Kamenica.
Posebno je zanimljivo njegovo poređenje nekadašnjeg rukometa sa današnjim.
„Sadašnja odvlačenja koja igra cijela Evropa? Pa ja sam 1983. godine polagao kod njega na trenerskoj školi baš to. Danas Evropa to zove ‘jugo’, a mi smo to igrali tada.“
Kamenica smatra da je Pokrajac bio veliki upravo zato što je znao da prepozna vlastite slabosti i oko sebe okuplja ljude koji su ih mogli nadomjestiti.
Svjetsko zlato u Rijeci 1987. godine
Jedan od vrhunaca njegove karijere bilo je Svjetsko prvenstvo u Rijeci 1987. godine.
Jugoslavija je tada osvojila zlato, a Kamenica je bio selektor ekipe koja je u finalu savladala Španiju.
Posebno je fascinantno što je veliki dio reprezentacije dolazio iz klubova koji nisu bili evropski velikani.
„Meni je pola reprezentacije, osam igrača od 16, bilo iz Druge lige Zapad. To je za nevjerovati“, prisjetio se Kamenica.
U ekipi su bili igrači poput Puca, Kukića, Maglajlije, Načinovića, Tomljanovića, Jelčića, Obrvana i brojnih drugih koji će kasnije napraviti velike karijere.
U polufinalu je Jugoslavija savladala Sovjetski Savez, dok je u finalu poslije velikog preokreta pobijedila Španiju.
„Gubili smo šest razlike, a pobijedili smo dva. Mi smo već tada igrali u visokom ritmu, sa kombinovanim odbranama“, rekao je Kamenica.
„Bila je to ozbiljna država“
Kada govori o sportskom sistemu tog vremena, Kamenica posebno ističe da su se igrači planski razvijali.
Mlađi igrači dobijali su priliku da igraju sa starijima, a zatim su u narednim generacijama postajali nosioci reprezentacije.
„U svakoj selekciji sam imao dio mlađih igrača. Ubrzali smo im razvoj. Kada je njihova generacija došla na red, oni su već postali lideri i vrhunski igrači“, objasnio je.
A onda je uslijedilo pitanje koje danas gotovo uvijek izaziva polemike – šta misli o Jugoslaviji?
Kamenica nije imao dilemu.
„Mi možemo sa ove vremenske distance da pričamo šta hoćemo o toj zemlji, ali to je bila ozbiljna država gdje je sport bio dobro postavljen preko institucija.“
Dodaje da su sportisti tada imali osjećaj ponosa koji je danas teško pronaći.
„Bili smo veoma ponosni na tu zemlju jer kada smo pokazivali jugoslovenski pasoš, mi smo svuda bili cijenjeni i dobrodošli. I na Istoku i na Zapadu.“
„Neka pljuju, meni Jugoslavija nedostaje“
Kamenica priznaje da ni danas ne bježi od jugonostalgije.
Naprotiv, kaže da nema potrebu da se zbog toga bilo kome pravda.
„To se možda malo pogubilo negdje, mi smo skloni da pljujemo. S obzirom na to da sam postao igrač, trener pa i čovjek u tom sistemu, nemam problem da kažem da sam i dalje nostalgičan za tom zemljom“, poručio je.
Prema njegovom mišljenju, konkurencija među republikama i klubovima nije bila samo izvor rivalstva, već i dodatni motiv da se bude bolji.
„Te nacionalne razlike su nas tjerale da budemo bolji jedni od drugih. To je stvaralo pozitivnu tenziju.“
Kamenica smatra da je upravo takav sistem omogućio stvaranje generacija koje su osvajale svjetske, evropske i olimpijske medalje.
Danas, kada se sport u zemljama bivše Jugoslavije suočava sa manjkom novca, odlaskom talenata i slabijom infrastrukturom, njegove riječi zvuče kao podsjećanje na vrijeme kada su klubovi i reprezentacije imali jasniji sistem rada.
Za njega je Jugoslavija, bez obzira na sve političke i istorijske kontroverze, ostala dio života koji ne želi da izbriše.
„Možemo pričati šta hoćemo, ali bila je ozbiljna država“, zaključuje Kamenica – čovjek koji je dio tog vremena proveo na terenu, a kasnije ga svojim radom i rezultatima učinio dijelom istorije jugoslovenskog rukometa.