Na prvi pogled, teško je zamisliti bolju pogodnost na poslu: uzmite onoliko plaćenog odmora koliko vam je potrebno. Nema brojanja dana, nema čuvanja godišnjeg odmora za kraj godine, nema straha da ćete „potrošiti“ posljednji slobodan dan.
Ali praksa pokazuje da neograničeni plaćeni odmor može imati potpuno suprotan efekat – zaposleni u takvim kompanijama ponekad uzimaju manje odmora nego radnici koji imaju unaprijed određen broj slobodnih dana.
BBC Worklife je još 2022. godine analizirao ovaj sve popularniji model, nakon što je investiciona banka Goldman Sachs odlučila da najvišem rukovodstvu omogući neograničeni plaćeni odmor.
Partneri i izvršni direktori kompanije dobili su mogućnost da „uzmu slobodno kada je potrebno, bez unaprijed određenog broja dana godišnjeg odmora“. Zaposlenima na nižim pozicijama istovremeno su dodata dva dana godišnjeg odmora, a kompanija je propisala da svi moraju iskoristiti najmanje 15 slobodnih dana godišnje.
Na papiru, ideja djeluje gotovo idealno.
Radnicima pruža veću autonomiju, više vremena za odmor i mogućnost da lakše usklade posao sa porodičnim obavezama, zdravstvenim pregledima ili jednostavno potrebom da se odmore.
Međutim, problem počinje tamo gdje pravila prestaju.
Koliko je odmora zapravo „dovoljno“?
Kod klasičnog sistema zaposleni, na primjer, zna da ima 25 dana godišnjeg odmora. Ti dani mu pripadaju.
Kod „neograničenog“ odmora konkretan broj ne postoji.
Radnik zato mora sam procijeniti koliko slobodnih dana je prihvatljivo tražiti – i pritom često posmatra ponašanje kolega i šefova.
Ako svi oko njega uzimaju deset dana godišnje, hoće li se osjećati prijatno da zatraži 25?
Upravo tu nastaje paradoks.
Umjesto osjećaja slobode, zaposleni mogu osjetiti pritisak, krivicu ili strah da će izgledati manje posvećeno poslu od kolega.
Peter Cappelli, profesor menadžmenta na Wharton School Univerziteta Pennsylvania, objašnjava da kompanije prelaze sa sistema u kojem zaposleni ima pravo na određeni broj dana na sistem u kojem praktično mora da pita koliko odmora smije uzeti.
„Ljudi ni sada ne koriste godišnji odmor koji su stekli“, upozorio je Cappelli za BBC. „Razlog je pritisak da to ne čine.“
Neki radnici sa „neograničenim“ odmorom odmaraju manje
Podaci koje je BBC naveo pokazivali su upravo taj problem.
Jedno istraživanje iz 2018. pokazalo je da su zaposleni sa neograničenim plaćenim odmorom uzimali manje slobodnih dana nego oni sa unaprijed određenim brojem dana.
Druga anketa pokazala je da čak trećina američkih radnika koji imaju takvu politiku nastavlja da radi tokom svakog odmora.
Neke kompanije zbog toga su potpuno odustale od ovog sistema.
Američka kompanija Facet ukinula je neograničeni odmor nakon što je ustanovila da njeni zaposleni zapravo koriste manje slobodnih dana.
Londonska kompanija za zapošljavanje Unknown učinila je isto. Direktor kompanije objasnio je da su zaposleni osjećali krivicu zbog uzimanja odmora i da ga zbog toga gotovo nisu koristili.
Kompanija je zato prešla na mnogo jednostavnije pravilo: svaki zaposleni dobio je 32 plaćena slobodna dana godišnje.
Kompanijama ovaj model može i uštedjeti novac
Postoji još jedna važna razlika.
Kada zaposleni ima unaprijed definisan broj dana godišnjeg odmora, neiskorišteni dani u nekim sistemima mogu se prenijeti, moraju se iskoristiti ili se, zavisno od zakona i ugovora, mogu finansijski obračunati prilikom odlaska iz kompanije.
Kod neograničenog odmora nema neiskorištenih dana – jer oni formalno nikada nisu ni dodijeljeni.
Cappelli upozorava da takav sistem zato može predstavljati i finansijsku korist za poslodavce.
Drugim riječima, pogodnost koja na prvi pogled djeluje nevjerovatno velikodušno kompaniju ponekad može koštati manje od klasičnog godišnjeg odmora.
Sve zavisi od kulture kompanije
Ne znači, međutim, da ovaj model ne može funkcionisati.
Pojedine velike kompanije, poput Netflixa, godinama ga koriste. Suosnivač Netflixa Reed Hastings pisao je da je bilo potrebno mnogo vremena da sistem proradi, ali da sloboda zaposlenima šalje poruku da im kompanija vjeruje – što zauzvrat podstiče odgovornije ponašanje.
Ključ, tvrde stručnjaci, nije samo u pravilniku nego u kulturi kompanije.
Johnny C. Taylor Jr, predsjednik američkog Udruženja za upravljanje ljudskim resursima (SHRM), smatra da je prikladniji naziv „otvoreni odmor“.
Jer nije riječ o tome da zaposleni provedu neograničen broj sedmica na plaži.
Slobodan dan može biti potreban zbog djece, pregleda kod ljekara, mentalnog zdravlja ili jednostavno zbog života koji postoji izvan kancelarije.
Ali ako kompanija uvede neograničeni odmor, a istovremeno nastavi njegovati kulturu prekovremenog rada, nova politika neće mnogo promijeniti.
„Kompanija mora podsticati ljude da se odmaraju, a rukovodioci to moraju pokazati i vlastitim ponašanjem“, kaže Taylor.
Ako direktor odgovara na mejlove sa plaže, teško je očekivati da će njegovi zaposleni bez griže savjesti isključiti telefon.
Radnicima je često važnija fleksibilnost
Istraživanja su pokazala i da neograničen godišnji odmor nije pogodnost koju zaposleni nužno najviše žele.
Mnogima je važnija svakodnevna fleksibilnost – mogućnost rada od kuće, hibridni rad, fleksibilno radno vrijeme i veća kontrola nad rasporedom.
Profesorica Sonia Marciano sa Stern School of Business Univerziteta New York upozorila je da će kompanije koje ne ponude takvu fleksibilnost imati sve više problema da privuku najbolje mlade radnike.
Zato dodatni slobodni dani mogu biti korisni, ali sami po sebi ne rješavaju pitanje ravnoteže između privatnog i poslovnog života.
Alec Levenson, istraživač sa Marshall School of Business Univerziteta Southern California, problem je za BBC sažeo jednostavno:
Ako ljudima ponudite dodatne pogodnosti, ali ne promijenite činjenicu da moraju raditi previše i predugo, suštinski se ništa nije promijenilo.
Neograničeni godišnji odmor zato može biti odlična pogodnost – ali samo u kompaniji u kojoj je zaposlenima zaista dozvoljeno da ga koriste.
U suprotnom, „neograničeno“ može značiti upravo suprotno.
Priređeno prema analizi BBC Worklife.