- Nije strašno. Jedino nekada čagalj hoće da se približi kućama. –
- Šta je to čagalj? –
- To je nešto između vuka i lisice. –
- Manje od vuka, a više od lisice, što bi rekao nesretni Koštunica onomad? –
- Je, je. –
***
Na jednom pravcu je Bulina strana, pa Krčića vrelo što često ljeti presuši, onda nekad kad kreneš ka moru u nepravilnom driblingu mutnih osjećanja idu sela Miočić, Biočić, Tepljuh, Uzdolje, poslije Piramatovci, Prgomet, Zemunik Donji i Gornji, Konjevrate, Vrpolje, Gaćelez ..
Nemoj zaboraviti Razvođe, kad se krene prema Oklaju. Tu je grob baba Milke. Potom Bobodol, Dujići, pa Smrdelje.
Ovaj dole komšo je iz Bibića podno planine Promine. Tu ima i puno hrvatskih sela, ne samo srpskih. Sada su uglavnom poluprazna sva.
Dole desno, kad kreneš ka Splitu su Kijevo i Vrlika, Polača i Podosoje, fascinantno tirkizno oko izvora Cetine. Nešto što te ne može ostaviti ravnodušnim kad mu se približiš. Vidjeli smo i selo Modriće na putu ka Manastiru Dragović, pa razmišljam ima li veze sa najpoznatijim fudbalerom Lukom.
Gle, na cijelom putu od Knina nema ni jedne jedine oznake da se na tom mjestu nalazi pravoslavni manastir sa tradicijom dužom od 600 godina. Mora se čovjek pomučiti da ga pronađe. Srećom, tu je moderna tehnologija i GPS.
Vozeći se stalno istim, dobro asfaltiranim putevima, nabasamo i na zaselak Torbice, odakle bi očekivao da prvoviri legendarni zemo iz Državnog posla. Nemoj zaboraviti ni Kistanje, Obrovac, Gračac, Ivoševce i rimski kamp, kod kuma, pa onda Radučić i Varivode, te Pađene.
Negdje se nabasa i na Žegar i Mokro Polje, selo Muškovce gdje je najljepša plaža na predivnoj, hladnoj rijeci Zrmanji, zatim Zelengrad i Komazeci odakle je vjerovatno porijeklom našoj generaciji poznati košarkaš Arijan Komazec, zatim Kruševo i Gornji Karin, Skradin.
Selo Kosovo Polje je preimenovano u Zvjerovje, ko zna zbog čega ….
Biseri kulture i duhovnosti su i manastiri Dalmatinske Eparhije iz Nemanjićke epohe – Krupa i Krka, pored pomenutog Dragovića. To se mora osjetiti i posjetiti. Posebno ako se zna tragična i nekoliko puta vaskrsla sudbina manastira Dragović.
Kad se vrćeš za Bosnu ili zabosnu jasno je da moraš proći kroz Golubić i zatim čuveno selo Strmicu koja je istovremeno i naziv za granični prelaz. Strmičana ima razbacanih po cijelom svijetu. Nekoć na pab kvizu doznah da je i čuveni vajar koji je autor spomenika na Mrakovici, Kozara – Dušan Džamonja rođen tu.
Čini se da je mrtva trka u polemici koje je selo prvak svijeta po slavi i broju rasutih svjetskih stanovnika – Nakovo kod Kikinde ili Strmica kod Knina. Najbolje bi bilo organizovati neki multidisciplinarni višeboj u dijaspori, da se to konačno jednom prelomi.
Sve u svemu, od toponima ti se zavrti u glavi i naprosto poželiš zaplesati šarmantni Posljednji tango u Đevrskama.
Ilustraciju je napravila M.A. (nepunih 6 godina)
***
Kod nas u Vrbniku ima nekoliko zaseoka – tu su Vukadini, Amanovići, Škarići, a i Likići, Vujatovići, Grekše, Jaramazi i Petojevići. Neki kažu da su i Tanjge blizu, Šumarune i Kuprešani, Daničići i Purići.
Tu nekada uveče zatvorim oči i onda vidim Pepijovku. Leteću baba kojoj vijori dugačka plava marama dok sa osmijehom tjera stoku. Prava Pipi duga marama iz dalmatinskog zaleđa. Zveče ovce predvodnice po mraku dok čeprkaju po niskom rastinju, bajamima, smokvama i to pomaže velikim, ostarjelim očima neobične žene da zasijaju i nasmiješe se, pa onda polete za stadom. Brani ih od čagalja, a ima i vukova, lisica i divljih svinja.
Nema više masovnog lova i lovačkih udruženja kao prije posljednjeg rata kad su se na prve tragove vukova i zvjerova pokretale hajke i štetočine odmah likvidirale. Danas ih štite zakoni Evropske Unije i to je dobro. Jedino je loše što običan, preostali narod smješten tu u iglicama Dalmacije između kamenih predjela, šmreke, šikare i sunca ne štiti niko, pa se u Strmici kad ideš do izvora na hitru rječicu Butižnicu mora ponijeti veliki štap, ako slučajno nabasaš na kakvu zvjer.
Pepijovku nisam nikad vidio, ali priča se po selu da ima nova, čelična koljena, operisana u dobroj ortopedskoj klinici u Vodicama, pa sade lakše potrči kad uzlijeće za ovcama. Zamišljam taj prizor dok gledam ka Polači i neprljanom zvjezdanom nebu na kom nema svjetlosnog zagađenja. Vijori se na vjetru tkanina oko naše Pipi duge marame, a ona lagano krstari iznad niskog, podviljalog grmlja, šikare, kadulje i lavande. Samo se smješka, bakuta draga.
Kad se zajedno umorimo od tih fantastičnih slika, Pepijovka i ja balotamo sa džinovskim čičcima, dok se mala litija oko crkve u Razvođu završava, pa narod ode brzo ća, svršavati ostale poslove, zalijevati baštu, vinograde, krastavce što se žutih listova savijaju i suše.
Ajmeee ..
Možda jedino da svratimo načas u Oćestovo ili da obiđemo Mratovo? Odatle su Đomlije.
Vrtimo se podno planine Promine ukrug dok bura vazda puše i ćirlika. Sa ove strane planine ima devet izvora, dok je sa druge samo jedan ili nijedan.
Svašta se dozna na starom seoskom groblju ..
Možda će i burin puhnuti uskoro ..
***
Zaleđe ili možda ofsajd Dalmacije, ako ga danas bukvalno sa hrvatskog jezika prevedemo sam nekada upoznavao kroz predivne i melanholične pjesme Arsena Dedića.
Posljednji tango u Đevrskama ili Djevojka iz moga kraja su kompozicije koje i danas rado preslušam, a upravo imaginacijom tvore taj mitski prostor između Tromeđe na sjeveru i mora na jugu, odnosno gradova Zadra i Šibenika.
Nadiru ljepotice iz Piramatovaca
otmica Skradinjaki
očajnički plesni par iz Kistanja
manekenka sa Meteriza
Rupe, Dubravice, Konjevrate
Miss Gaćeleza
Miss Bilica
Plešu članovi žirija iz Vodica
Prvi glas Prgometa
Onda sam kroz Krajišku tradicionalnu pjesmu ojkaču dodatno upoznavao sela poput Žegara, Mokrog Polja, Kistanja, Zelengrada i Bukovice. Slušao krajišku groktalicu i divio se ovoj jedinstvenoj, narodnoj tehnici pjevanja koju nikada nisam naučio, a koju samo posebni ljudi znaju da izvedu.
Sve se to zapatilo i negdje čučalo u meni, pa povremeno probijalo, izbijalo, tražilo forme da se kreativno izrazi.
Danas povremeno boravim na tim predivnim, sjetnim i surovim prostorima, prepunim priča, tragedija, a opet punim nekog prkosnog, žilavog života što izbija iz kamenja, zarasle makije, buke zrikavaca i povremeno nepodnošljive vrućine. Kao neka nepokorna vinova loza od koje deda Pajo napravi odličnu žutinu.
Boravim, dišem, smijem se i plačem. Zavolija sam ih ..
Mjesta zamiru, priroda nadire. Batrgamo se, kao i na ostatku Balkana. Pred očima nam umiru svjetovi.
Na naše geografije dolaze neka nova lica iz Šri Lanke, Nepala, Bangladeša, sa Filipina, itd. kojima Arsenova muzika ne znači ništa, kao ni stare, kamene kuće, groblja, manastiri, dok narodi na Balkanu i dalje dozvoljavaju da se njima manipuliše i prst uperi u onog prvog stogodišnjeg komšiju do sebe, sa sočnim optužbama i mržnjom.
Violina sjetno gudi, a bura puše, pa se zvuk povremeno gubi.
Samo još Pepijovka ne posustaje. I čagljevi što ovce i pse sa užitkom napadaju.
Dokle će tako, ne znamo ..
Da li smo izgubili bitku?
Ae ..