Kada je Pep Guardiola prošlog oktobra izjavio da će na Svjetskom prvenstvu ponovo gledati „najboljeg Rodrija“, mnogi nisu bili uvjereni. Španski vezista tada se još oporavljao od teške povrede prednjeg ukrštenog ligamenta desnog koljena, zbog koje je van terena proveo oko 15 mjeseci.
Rodri se početkom godine vratio u sastav Manchester Cityja i odmah pokazao koliko je nedostajao ekipi. City je s njim igrao sigurnije i organizovanije, ali je bilo jasno da još nije dostigao nekadašnji nivo. Čak su i pojedinci u klubu, kao i u španskoj reprezentaciji, sumnjali da će se osvajač Zlatne lopte iz 2023. godine u potpunosti vratiti.
Na kraju je Guardiola bio u pravu.
Rodri je kao kapiten predvodio Španiju do titule svjetskog prvaka i osvojio Zlatnu loptu, nagradu namijenjenu najboljem igraču turnira. Posebno se istakao u polufinalnoj pobjedi nad Francuskom rezultatom 2:0, kao i u finalu, u kojem Argentina nije uspjela uputiti nijedan udarac u okvir gola.
Njegov doprinos nije se ogledao samo u kvalitetu dodavanja i izvanrednom razumijevanju igre. Pokretljivost, koja je poslije duge pauze bila najveći razlog za zabrinutost, ponovo je postala jedno od njegovih glavnih oružja.
Rodrijev povratak nije bio jednostavan. Želio je igrati mnogo ranije nego što su mu ljekari dozvoljavali, a njegova nestrpljivost usporila je proces potpunog oporavka. Vjerovao je da se najbolja forma vraća igranjem utakmica, dok su ga stručnjaci Manchester Cityja pokušavali zaštititi od prebrzog povratka.
Tokom Svjetskog prvenstva ponovo je izgledao kao igrač koji kontroliše ritam cijele ekipe. Njegov posao često prolazi neprimijećeno upravo zato što ga obavlja bez greške: održava strukturu tima, povezuje odbranu i napad, zatvara prostor protivniku i osvaja izgubljene lopte prije nego što se razvije opasan kontranapad.
Španija je na putu do druge titule svjetskog prvaka dominirala posjedom i primila samo jedan pogodak. Rodri je odigrao gotovo svaki minut turnira, kompletirao rekordnih 756 dodavanja i prenio loptu na veću ukupnu udaljenost od bilo kojeg drugog igrača.
Prema podacima FIFA, nijedan fudbaler na turniru nije češće vraćao posjed kao završni igrač u lancu presinga neposredno nakon izgubljene lopte. Upravo je njegova sposobnost da prepozna pravi trenutak za pritisak bila presudna za španski stil igre.
„Odlično čita igru i uvijek zna kada treba krenuti u presing. Njegovo pozicioniranje je izvanredno, zbog čega Španija tako brzo vraća loptu“, rekao je nekadašnji argentinski reprezentativac Pablo Zabaleta.
Rodriju odgovara i snažna veza sa selektorom Luisom de la Fuenteom, sa kojim sarađuje još od omladinskih selekcija. Zajedno su 2015. godine osvojili Evropsko prvenstvo za igrače do 19 godina, a nekoliko sadašnjih reprezentativaca Španije prošlo je isti razvojni put.
Njegova budućnost u Manchester Cityju ipak ostaje otvorena. Ugovor mu ističe narednog ljeta, a klub želi da ga produži. Bez obzira na to gdje će nastaviti karijeru, Svjetsko prvenstvo je uklonilo posljednje dileme: Rodri se nije samo vratio na nekadašnji nivo već je ponovo postao igrač oko kojeg se gradi šampionska ekipa.
Bez društvenih mreža i luksuza, sa diplomom i dugogodišnjom ljubavi
Kada se svemu tome dodaju i tri trofeja osvojena sa reprezentacijom Španije, Rodri bi imao sasvim dovoljno razloga da se ponaša poput brojnih bjelosvjetskih zvijezda i zvjezdica koje prate novac, slava i reflektori.
Ipak, najbolji fudbaler Španije gotovo je potpuna suprotnost idealima koje moderno društvo često nameće. Ne koristi društvene mreže, kreće se u uskom krugu porodice i prijatelja, ne pokazuje interesovanje za skupocjene automobile, luksuznu garderobu i javno demonstriranje bogatstva.
Kada je postao profesionalni fudbaler u Villarrealu, ispunio je obećanje koje je dao roditeljima i završio studije menadžmenta i poslovne administracije. Godinama je u vezi s Laurom Iglesias, danas doktorkom, koju je upoznao dok su oboje studirali na Univerzitetu Jaume I.
Možda upravo u toj nenametljivosti leži dio njegove snage. Dok se savremeni fudbal sve više pretvara u industriju imidža, Rodri ostavlja utisak čovjeka koji je usredsređen na igru, obrazovanje i najbliže ljude. Na terenu je postao centralna figura šampionske ekipe, a izvan njega jedan od rijetkih vrhunskih fudbalera koji nema potrebu da svoj uspjeh svakodnevno pokazuje drugima.