Dešavanja u opoziciji u Srpskoj, od prvog sastanka do poludogovora u fotofinišu predaje lista, staju u samo jednu riječ, agonija. Ona teška, spora agonija u kojoj svi u sobi vide da pacijent skoro pa ne diše, dok najbliža rodbina uvjerava komšije da “ima nade i pomaka”.
Ironija je brutalna. SNSD nikada nije bilo lakše politički napasti. Ogromna zaduženja, stotine miliona bačenih na afere poput Viaducta i Serdarova, korupcija koja se više ni ne krije, bahatost kao službeni jezik vlasti i rasprodati resursi. Institucije kao partijski hodnici.
Resursi Republike Srpske razvaljeni, založeni, prodati, potrošeni ili već rezervisani za neku novu kombinaciju.
Bilo je dovoljno uzeti papir i reći narodu: evo šta su uradili, evo koliko nas to košta i evo kako ćemo to zaustaviti.
Ali to bi, očigledno, bilo previše jednostavno.
Umjesto da artikuliše propast vlasti, opozicija je mjesecima artikulisala sopstvenu propast. Samo dan pred predaju lista, SDS i PSS su iz sebe iscijedili truli kompromis i, naravno, predstavili ga kao vrhunac jedinstva. Slavlje je izostalo, a medijski pokušaji da se odnosi predstave odličnim djeluju kontraproduktivno.
Na tom “putu kompromisa” samoiscijeđen je Branko Blanuša, čija je kandidatura razvlačena i potkopavana sve dok nije izgubila svaku uvjerljivost, za šta je i sam najvećim dijelom kriv. Istovremeno, u prvi plan izbačen je kandidat za Predsjedništvo BiH, Marinko Božović, o kojem do juče gotovo niko nije ni razmišljao.
Nova opoziciona doktrina, izgleda, glasi: iznenadi birače toliko da ni oni ni kandidat ne znaju šta ih je snašlo.
Dok Milorad Dodik sa strane gleda i vjerovatno ne vjeruje koliko politički život iznenada opet zna biti darežljiv prema njemu, najbolje je prošao Draško Stanivuković. Svoju igru odigrao je hladno i precizno. Koristeći se političkim imaginarijumom o ogromnoj podršci u narodu, koju, ruku na srce, vide samo on, njegovi najbliži saradnici i finansijeri, uspio je ubijediti vrh SDS-a da mu moraju ispunjavati sve želje.
Uspio ih je uvjeriti da može pobijediti u trci za predsjednika Republike Srpske, ali će zbog jedinstva opozicije i svoje dobrote pristati da odustane i prepusti im kandidaturu. Zauzvrat će se, eto, “žrtvovati” i biti mandatar za novu Vladu, kada opozicija u oktobru osvoji izbore. Kojom argumentacijom i logikom barataju da bi imali takvu samouvjerenost, ostaje potpuna misterija za svakoga ko realno sagledava političku scenu.
Nebojša Vukanović kandidovao se sam, mjesecima prije početka pregovora najavio je svoju kandidaturu. Ma koliko je tim činom želio da pokaže dosljednost prema svojim biračima, time je i sam doprinio upravo onom nejedinstvu opozicije koje danas kritikuje. Kao i ostali, nije bio spreman da popusti. Nije odustajao od svoje kandidature i svakodnevno je iznosio razloge svoje nepopustljivosti.
Od njega se, s druge strane, sada traži ono što niko do kraja nije bio spreman da ponudi drugima svih ovih mjeseci: da odustane u korist “zajedničkog rješenja” skrojenog u pet do dvanaest.
Iako će Vukanović nesumnjivo osvojiti solidan broj glasova, taj lični kapital, kao ni bilo čiji pojedinačni kapital unutar opozicije, teško će ozbiljnije ugroziti Željku Cvijanović bez očekivanog jedinstvenog nastupa.
Ohrabruje što je Vukanović juče pozvao svoje birače da ipak glasaju za Blanušu, ali u ovoj priči, nažalost, nema potpuno nevinih. Bilo bi naravno krajnje nepravedno svaliti krivicu za neuspjeh dogovora isključivo na njegovo soliranje, što SDS i PSS upravo rade, posebno u trenutku kada su sa druge strane stola dominirale političke kalkulacije, međusobne ucjene i trgovina pozicijama.
Ako je cilj zaista bio pad režima, onda ni individualni izleti ni uslovljavanja vrha stranaka nisu smjeli biti opcija na putu ka pobjedi. U pregovorima su svi morali spustiti reglere ličnih sujeta i pokazati stvarnu spremnost za kompromis, jer cilj je morao biti mnogo veći od svakog pojedinca i važniji od bilo čije političke ili partijske karijere. Ta vrsta zajedničkog dogovora i nastupa bila bi glavni opozicioni adut pred biračima i put ka pobjedi.
Krajnji rezultat ovog višemjesečnog mrcvarenja je poražavajući. Protivnika kojeg je trebalo pritisnuti, rasteretili su. Vlast koju je trebalo napasti, počastili su predahom. Birače koje je trebalo probuditi, dodatno su umorili.
Ostaje samo jedno pitanje, ono najvažnije: hoće li za četiri godine, u ovako očerupanoj, opljačkanoj i osiromašenoj Republici Srpskoj, uopšte ostati išta vrijedno borbe?