Veran Matić i Dinko Gruhonjić, dvojica novinara i javnih intelektualaca koji su posljednjih godina među najvidljivijim metama režimskih i tabloidnih napada u Srbiji, govore ekskluzivno za BUKA magazin o atmosferi linča, strategijama zastrašivanja i načinima odbrane javnog interesa u zemlji u kojoj se kritičko mišljenje sve češće tretira kao neprijateljska djelatnost.
Ovaj razgovor dolazi u trenutku kada su pritisci na nezavisne novinare, aktiviste, studente i kritičare vlasti dodatno pojačani, a napadi na one koji odbijaju da pristanu na zvaničnu verziju stvarnosti postaju sve otvoreniji i opasniji. U takvom ambijentu, novinar više nije samo neko ko postavlja pitanja, već neko kome se crta meta čim javno izgovori ono što vlast pokušava da prećuti, izvrne ili proglasi neprijateljskim djelovanjem.
Kada režim nastoji da definiše šta je istina, a na svaku drugačiju verziju odgovara političkim optužbama, tabloidnim kampanjama, prijetnjama, sudskim pritiscima, ekonomskim iscrpljivanjem i fizičkim nasiljem, pitanje novinarske slobode postaje pitanje elementarne bezbjednosti.
Kako se u takvim okolnostima brani istina? Koje su najefikasnije strategije odbrane kada institucije ne štite one koji su napadnuti? Kako se čuva javni interes u društvu u kojem se kritičari prvo označe kao „izdajnici“, „strani plaćenici“, „blokaderi“ ili „neprijatelji države“, a zatim se nasilje nad njima relativizuje ili prećutkuje?
O tome za BUKU govore Veran Matić, iz Asocijacije nezavisnih elektronskih medija (ANEM), i Dinko Gruhonjić, novinar i predstavnik Nezavisnog društva novinara Vojvodine — sagovornici koji o ovoj temi ne govore iz teorije, nego iz neposrednog iskustva ljudi koji su godinama izloženi kampanjama mržnje, prijetnjama i pokušajima profesionalne i lične diskreditacije.
Od 250 prijetnji i napada na novinare u posljednje dvije i po godine u Srbiji, pet je dobilo sudski epilog, kaže Veran Matić. Od toga je 30 napada došlo iz Ćacilenda, prostora s najvećom koncentracijom ubica i kriminalaca po glavi stanovnika, kaže naš sagovornik.
Do toga dolazi tako što policija ne istražuje i ne šalje tužiocima rezultate istrage, a pritom su tužioci podijeljeni na provladine i one koji pokušavaju da rade profesionalno, pod istom represijom, kaže on. U toj situaciji, sudije sve više sude protiv sloboda i nezavisnosti medija, ocjenjuje.
Mete se crtaju javno, posljedice dolaze na ulici
“Režim je ekstremizovao svoj odnos prema neistomišljenicima, kako bi mogao jednostavnije da dehumanizuje, satanizuje, blati i od njih pravi mete”, kaže Matić.
Režim crta mete kritičarima i kritičarkama sistematski, kroz sinhronizovano djelovanje političkih funkcionera, tabloida, režimskih televizija, botovskih mreža i parapolitičkih struktura, kaže Dinko Gruhonjić iz Nezavisnog društva novinara Vojvodine. Slijed je jasan: prvo vas predstave kao „izdajnika“, „stranog plaćenika“, „neprijatelja države“ ili „mrzitelja sopstvenog naroda“, a onda su kao iznenađeni kada neko tu poruku shvati kao poziv na nasilje, ocjenjuje.
“To više nije slučajnost, nego metod vladavine”, kaže Gruhonjić.
Od „izdajnika“ do fizičkog napada: Kako nastaje atmosfera linča
Dovoljno je da kažu da je neko blokader i to je onda oznaka za osobu ili instituciju koja je neprijatelj i sa kojima treba kao i prema svim neprijateljima, upozorava Matić. Tablodima je dodatno dozvoljeno da beskurpulozno lažu tako da to označavanje mete pojačavaju do neslućenih granica, a to se – kaže – radi uglavnom kao kampanja u dužem vremenskom periodu, tako da se stvori atmosfera linča.
“Vi ste na ulici ustaša, blokader, izdajnik, strani plaćenik i dug je niz uvreda. Često vas pljuju, unose vam se u lice, izazivaju da im date argument da ste nasilni… i udaraju”, kaže Matić.
On upozorava da se tabloidi ne zaustavljaju na tome da samo lažu i vrijeđaju. Podsjeća da je urednik i direktor Srpskog telegrafa fizički napao Vuka Cvijića, a kasnije su Cvijića najmanje dva puta napali i pripadnici interventnih jedinica policije.
“Nedavno je Lazar Dinić napadnut i sekirama što je procenjeno i kao pokušaj ubistva. Naše procene su da ovakav stepen i intenzitet nasilja posebno nad novinarkama i novinarima i studentima može lako da se završi i ubistvom-ubistvima”, kaže on.
Najčešći alati zastrašivanja su javno targetiranje, kampanje blaćenja, prijetnje na društvenim mrežama, SLAPP tužbe, pritisci na porodicu, ekonomsko iscrpljivanje, fizičko praćenje, zastrašivanje na ulici i, sve češće, direktno nasilje, kaže Gruhonjić.
“Perjanice tog sistema su političari na vlasti, njihovi tabloidi, propagandne televizije i armija anonimnih ili poluanonimnih izvršilaca koji rade prljavi posao na terenu i na internetu”, kaže naš sagovornik.
Institucije koje ne štite, nego ćute
Minimum bezbjednosti za kritičare režima danas, nažalost, gotovo da ne postoji, ocjenjuje.
“Kada institucije ne štite građane, nego ćute ili relativizuju nasilje, čovjek se može osloniti jedino na solidarnost kolega, međunarodnu pažnju i sopstvene mreže podrške”, kaže.
Hibridni rat protiv nezavisnih medija
Kada je riječ o medijima i novinarima, protiv njih se vodi hibridni rat, kaže Matić, napominjući da se zaustavlja bilo koji tok novca prema medijima. Projektno sufinansiranje države koja dijeli oko 15 miliona eura godišnje za sadržaje od javnog interesa u potpunosti se dijeli medijima koji najviše krše novinarski kodeks, koji dnevno po nekoliko laži imaju samo na naslovnicama ili centralnim vijestima i koji po pravilu imaju predsjednika isključivo u pozitivnom kontekstu, ocjenjuje.
“Oni koji se oglašavaju na nezavisnim medijima dobijaju poreske policije i druge neprijatnosti, tako da mediji ostaju i bez prihoda od reklama. Međunarodna pomoć je simbolična i ne može da kompenzuje ovu akciju vlasti”, kaže, upozoravajući na odnos međunarodne zajednice prema režimu Aleksandra Vučića.
Matić podsjeća da su sudija Apelacionog suda i muž, advokat i bivši funkcioner Državne bezbjednosti tužili četvoro novinarki i novinara redakcije KRIK u tri postupka zahtijevajući kazne zatvora od po 10 mjeseci i dvije godine zabrane obavljanja novinarskog posla uz finansijsku odštetu.
“Postoji još niz oblika zastrašivanja. Posebno su u dramatičnoj situaciji lokalni mediji. Mnogi su se ugasili, tako da u Srbiji danas imamo ‘medijske pustinje’ – čitave regione bez profesionalnih lokalnih medija. Oni koji su opstali, osiromašeni su i često bez ikakve lokalne zaštite. Fizički napadi su učestali i policija ne samo da ne reaguje, ne štiti novinare, već ih onemogućava u radu i često napada. Novinarke i novinari se pripremaju kao da idu u rat kada kreću u izveštavanje sa protesta ili izbora”, priča Matić.
Najopasnije je kada ostanete sami
Najefikasnija strategija odbrane jeste da se ne ostane sam, kaže Gruhonjić. Svaku prijetnju treba dokumentovati, prijaviti, javno objaviti kada je to bezbjednosno opravdano, povezati se sa novinarskim udruženjima, pravnicima, međunarodnim organizacijama i kolegama, upozorava on.
“Omiljena meta režima su izolovani ljudi, jer ih je tada najlakše slomiti. Zaštita javnog interesa počinje nepristajanjem na strah kao normalno stanje, a to znači nastaviti raditi profesionalno. Važno je ne odgovarati istom mržnjom, ali i ne pristajati na lažnu pristojnost pred nasiljem. Kritičko novinarstvo i građanski otpor danas su istovremeno profesionalna obaveza i oblik samoodbrane i pojedinca i društva”, kaže Gruhonjić.
Solidarnost kao lijek protiv straha
Iako ta borba užasno iscrpljuje – psihički, fizički, porodično i materijalno – istovremeno je i ljekovita, jer čovjek vidi da nije sam, kaže on.
“Solidarnost je najbolji lijek protiv straha, a kada shvatite da režim više ne uspijeva da proizvede tišinu, nego otpor, onda znate da ta borba ima smisla. Kako mudri ljudi kažu: bolje je uzalud se boriti nego uzalud živjeti”, kaže Gruhonjić.