Svaka država voli govoriti o prehrambenoj sigurnosti i domaćoj proizvodnji, ali u praksi je situacija mnogo složenija nego što zvuči. Istraživanje Univerziteta u Göttingenu i Edinburghu, koje je obuhvatilo 186 zemalja, pokazuje da većina država ne može iz vlastite poljoprivredne proizvodnje pokriti sve preporučene prehrambene grupe potrebne za uravnoteženu ishranu stanovništva.
Postoji jedan izuzetak – Gvajana. Ona je, prema analizi objavljenoj u časopisu Nature Food, jedina zemlja koja može pokriti svih sedam ključnih grupa hrane iz domaće proizvodnje – od osnovnih skrobnih namirnica poput hljeba, riže i krompira, preko mesa i mliječnih proizvoda, do ribe, mahunarki, orašastih plodova, voća i povrća. Kina i Vijetnam su odmah iza nje, jer pokrivaju šest od sedam grupa, dok većina ostalih zemalja zavisi od uvoza u većoj ili manjoj mjeri.
U velikom dijelu svijeta prisutna je djelimična samodostatnost. Mnoge države uspijevaju proizvesti tek nekoliko grupa hrane, a više od trećine njih pokriva najviše dvije od sedam osnovnih kategorija. To znači da se svakodnevna ishrana velikog dijela stanovništva oslanja na globalnu trgovinu.
Problem nije samo u tome šta se proizvodi, nego i u tome koliko je sistem oslonjen na mali broj dobavljača. Kada se snabdijevanje koncentrira, raste i ranjivost – ratovi, političke krize ili zabrane izvoza mogu brzo poremetiti dostupnost hrane. Na primjer, Sjedinjene Američke Države imaju važnu ulogu u snabdijevanju dijela Kariba i Centralne Amerike, dok su Rusija, Ukrajina i Evropska unija ključni izvoznici pšenice prema Bliskom istoku i Sjevernoj Africi.
Šest država nalazi se u posebno nepovoljnoj situaciji: Afganistan, Ujedinjeni Arapski Emirati, Irak, Makao, Katar i Jemen, ne pokrivaju nijednu od sedam grupa
Gdje je Bosna i Hercegovina?
Bosna i Hercegovina se u ovom istraživanju ne nalazi među zemljama sa visokom prehrambenom samodovoljnošću, ali ni među najugroženijima. Njena pozicija može se opisati kao ograničena i djelimična samodostatnost u nekoliko ključnih grupa hrane.
Domaća proizvodnja relativno dobro pokriva meso i mliječne proizvode. U manjoj mjeri BiH može zadovoljiti dio potreba za žitaricama.
Najveće slabosti su u ribi i ribljim proizvodima, gdje je zemlja gotovo u potpunosti oslonjena na uvoz, kao i u mahunarkama i orašastim plodovima, gdje domaća proizvodnja ostaje ograničena. Kada je riječ o voću i povrću, istraživanje pokazuje da su oni relativno dostupni u sezoni, ali tokom zimskih mjeseci u velikoj mjeri oslanja na uvoz, što smanjuje ukupni stepen samodostatnosti na godišnjem nivou.
Zaključak ovog istraživanja je da ukupno posmatrano, Bosna i Hercegovina spada u grupu zemalja koje mogu pokriti oko tri do četiri od sedam ključnih kategorija hrane, bez stabilne samodostatnosti tokom cijele godine.
A BiH može puno više, jer ima izuzetan prirodni potencijal ne samo da prehrani vlastito stanovništvo nego i da bude ozbiljan izvoznik hrane. Problem je što taj potencijal ostaje nedovoljno iskorišten zbog neuređenog sistema i slabog planiranja. Zato se BiH nalazi u sredini, dovoljno stabilna da nema ozbiljnih nestašica ali dovoljno zavisna da svaki poremećaj na svjetskom tržištu odmah osjeti kroz cijene hrane. Ako se pristup ne promijeni ta “zlatna sredina” ostaje trajna pozicija, bez gladi ali i bez stvarne prehrambene sigurnosti i otpornosti.