Kada se pomene Vinča, javni prostor često je preplavljen ili suvoparnim enciklopedijskim podacima ili pseudonaučnim senzacionalizmom. Međutim, arheološka građa sa poznatog lokaliteta na obali Dunava, na kojem je istražen tek mali dio površine, otkriva mnogo uzbudljiviju i naučno utemeljeniju priču. O tome kako se u Vinči zaista živjelo, radilo i razmišljalo prije više od sedam milenijuma govorio je arheolog Dragan Janković, koji je čitav radni vijek posvetio izučavanju ovog fenomena.
Predavanje u Muzeju Republike Srpske, otvorio je razbijanjem duboko ukorijenjenih predrasuda o takozvanom „kamenom dobu“.
Pećinski čovjek ne postoji, a naš mozak se nije mijenjao
Jedna od najvećih zabluda savremenog doba jeste uvjerenje da su praistorijski ljudi bili intelektualno inferiorni u odnosu na nas. Kako ističe Janković, ljudski mozak se od pojave anatomski modernog čovjeka do danas nije promijenio u mjeri u kojoj se to često zamišlja. Mijenjale su se, prije svega, spoljašnje okolnosti, potrebe i načini na koje su ljudi na njih odgovarali. Tokom ledenog doba ljudi nisu stanovali u pećinama zato što nisu umjeli da naprave kuću, već zato što su se, prateći krda životinja u potrazi za hranom, stalno kretali.
„Čovjek koji koristi pećinu za stanovanje nije pećinski čovjek. Pećinski čovjek ne postoji. To je čovjek isti kao i mi, samo je imao jedan veliki problem, a to je ledeno doba. Znači, ne koristi on pećinu zato što ne zna ili zato što je nerazvijen i primitivan, već zato što se kreće, a mora da se kreće“, objašnjava Janković.
Tek nakon stabilizacije klime, kako je predstavljeno u predavanju, stvorili su se povoljniji uslovi za razvoj poljoprivrede i trajnije naseljavanje. Prelazak na sjedilački način života nije bio trenutan proces: ljudi su postepeno usvajali znanja o uzgoju biljaka i životinja, kao i o održavanju plodnosti zemljišta. Kada su razvili načine da zemlju koriste intenzivnije i dugoročnije, smanjila se potreba za čestim mijenjanjem mjesta boravka.
Tako je na lokalitetu Belo brdo u Vinči, gdje se živjelo u kontinuitetu oko 7,5 hiljada godina, nastalo vještačko brdo od 10,5 metara arheoloških naslaga, od čega je čak osam metara formirano u prvih hiljadu godina intenzivnog neolitskog života.
Energetski efikasne kuće, peći i „mini-suknje“
Kada su se trajno nastanili, stanovnici Vinče podizali su naselje koje Janković predstavlja kao jedan od ranih primjera urbanog načina života u Evropi. Prema njegovim procjenama, u pojedinim periodima moglo je imati nekoliko hiljada stanovnika, raspoređenih u nizovima kuća i povezanih uređenim komunikacijama.
Kuće su bile različitih dimenzija, od približno 20 do 80 kvadratnih metara. Građene su na drvenoj konstrukciji, uz upotrebu trske, dok su zidovi oblagani smjesom gline, pijeska i pljeve. Janković naglašava da taj materijal ne treba nazivati običnim blatom: riječ je o svojevrsnom malteru čiji su sastojci doprinosili čvrstini i izolacionim svojstvima zidova.
Umjesto otvorenog ognjišta, u kućama su se nalazile peći, a iznad njih su postojala rješenja za odvođenje dima. Toplota se zadržavala u prostoru, dok su podovi od sličnog materijala mogli biti zaglađivani i polirani.
„Energetska efikasnost je kad sa minimumom energije dobijete maksimum, a to znači da bi svaka njihova kuća po današnjim kriterijumima mogla da dobije onaj energetski pasoš“, navodi Janković.
Osim promišljene arhitekture, stanovnici Vinče poznavali su i proizvodnju tekstila. Janković je govorio o obradi biljnih vlakana i tkanju lana, od kojeg su izrađivali odjeću i druge predmete za svakodnevnu upotrebu. O njihovim odjevnim navikama svjedoče i keramičke figurine na kojima se mogu prepoznati prikazi suknji, bluza i odjevnih kombinacija sa V-izrezom, dok neki prikazi podsjećaju i na kratke suknje iznad koljena.
„Vide se dame koje sjede, imaju nepokrivena koljena i kratku suknju iznad koljena. Znači, 75 vijekova prije nas ove naše Vinčanke su hodale u mini-suknjama i bile su moderne čak i za ovo današnje vrijeme“, ističe arheolog.
U ishrani su koristili različite žitarice, među kojima su bili ječam i proso, kao i mahunarke i druge biljne namirnice. Uzgajali su svinje, ovce i koze, a poznavali su i različite načine korišćenja biljaka i hrane.
Posebnu pažnju Janković je posvetio keramici. Vinčanske posude izrađivane su bez upotrebe grnčarskog točka, ali su, prema njegovim riječima, dostizale visok nivo kvaliteta i oblikovne raznovrsnosti – od onih za svakodnevnu upotrebu do ukrašenih i posebno oblikovanih primjeraka. Zanimljiv podatak predstavljaju otisci prstiju na keramičkim predmetima: analize su pokazale da su pojedine posude oblikovala i djeca uzrasta od pet do jedanaest godina, što ukazuje na rano usvajanje zanatskih vještina kroz praktičan rad i učešće u svakodnevnim aktivnostima zajednice.
Opsidijan sa Karpata i tajna savršenih oštrica
Jedna od dragocjenih sirovina u neolitskoj Evropi bio je opsidijan – prirodno vulkansko staklo koje se lomljenjem moglo oblikovati u izuzetno oštre sječice. Janković ističe da su se od njega izrađivali fini listići oštri poput skalpela, koji su imali različite namjene u svakodnevnom životu.
„Pazite, recimo, danas se ne bi snašli sa skalpelima od opsidijana za operacije na srcu, nego… Šta oni rade sa skalpelima? Vi možete da uzmete drveni štap, nekad kraći, nekad duži, napravite jedan prorez, ubacite tu te skalpele, zalijepite smolom i tako se dobijaju ekstremno oštra sječiva sa kojima mogu da se briju. A sa ovim dužim… se kosi trava. Košenje trave – to je bilo dragocjeno. Da se neko brije može i ne mora, ali da kosi travu, ako ima domaće životinje, mora.“
Pošto se opsidijan u Evropi nalazio na ograničenom broju područja, među kojima su Italija, Grčka i Karpati, bio je važna trgovačka sirovina. Janković je govorio o njegovom dopremanju do Vinče i značaju riječnih puteva, posebno doline Tise, za razmjenu i distribuciju materijala. Povoljan geografski položaj omogućavao je Vinči da bude jedno od značajnih čvorišta u mreži kontakata između neolitskih zajednica.
So, mineralne boje i cinabarit sa Avale
Pored opsidijana, važna sirovina bila je i so. Janković je govorio o njenom dopremanju sa prostora današnje Tuzle, dolinama Bosne i Save, naglašavajući da nije bila samo kulinarski začin, već i materija neophodna za život ljudi i životinja.
„So je život. So je izuzetno važna i dragocjena, ne samo kao začin. Ona je jako važna za naš metabolizam, ali i za metabolizam i život životinja. A so je presudno važna, normalno, za koze i goveda, uz višak hrane, da ima sve više i više.“
Uz so i opsidijan, stanovnici vinčanskog kulturnog prostora koristili su i mineralne pigmente. Janković je pominjao različite boje i sirovine koje su služile za njihovu proizvodnju, među kojima je posebno izdvojio cinabarit sa Avale. Upotreba mineralnih boja svjedoči o poznavanju prirodnih materijala i njihovoj obradi, ali i o značaju boje u svakodnevnom i simboličkom životu neolitskih zajednica.
Rani počeci metalurgije bakra: Kako je Vinča doprinijela razvoju evropske tehnologije
Govoreći o tehnološkim dostignućima vinčanske kulture, Janković je posebnu pažnju posvetio ranim počecima metalurgije. U vinčanskom kulturnom krugu pojavljuju se veoma rani tragovi topljenja i obrade bakra, što ovom prostoru daje značajno mjesto u istoriji evropske tehnologije.
Arheolog se osvrnuo i na istraživanja nalazišta Rudna Glava kod Majdanpeka, koja su važna za razumijevanje ranog rudarstva i korišćenja bakarne rude. Ovi nalazi ukazuju na to da se razvoj metalurgije u praistorijskoj Evropi ne može posmatrati kao jednostavno preuzimanje znanja iz drugih područja, već da su i zajednice jugoistočne Evrope imale važnu ulogu u ranim tehnološkim procesima.
Figurine, simbolika i predstave o životu:
Značajan dio predavanja Janković je posvetio vinčanskim figurinama, koje predstavljaju jedan od najprepoznatljivijih segmenata ove kulture i važan izvor za proučavanje simboličkog svijeta neolitskih zajednica. Kako ističe, sposobnost simboličkog mišljenja i apstraktnog izražavanja jedna je od ključnih osobina ljudske vrste.
Među pronađenim figurinama izrazito dominiraju ženske predstave, dok su muške znatno rjeđe. Janković ovu pojavu povezuje sa načinom života i opstankom prvih poljoprivrednih zajednica, koje više nisu zavisile isključivo od lova, već i od plodnosti zemlje i prinosa.
„U neolitu se ljudi bave proizvodnjom hrane i njihov opstanak više ne zavisi od toga koliko će lovac da ulovi, već od toga koliko će zemlja da rodi. Znači, opstanak je zavisio od rađanja, a simbol rađanja je majka. I zato ljudi u neolitu slave majku – slave Veliku majku“, navodi Janković.
Arheolog posebno upozorava da se predstave Velike majke ne smiju jednostrano tumačiti kao odraz matrijarhata ili dominacije žena nad muškarcima. Prema njegovim riječima, arheološki nalazi iz Vinče ne pružaju jasne dokaze o polnoj dominaciji – ni muškoj ni ženskoj. Umjesto toga, ženska figura nosi snažnu simboliku života, plodnosti, rađanja i zaštite. Posebnu pažnju na pojedinim figurama privlače krupne oči i naglašen izraz lica, koje Janković tumači u kontekstu budnosti i zaštitničke uloge – kao predstavu zaštitnice porodice i zajednice.
Društvo bez ratnika i robova
Možda najvažnija lekcija koju nam, prema Jankovićevom tumačenju, ostavlja vinčanska kultura tiče se društvenih odnosa. Govoreći o arheološkim nalazima sa više od 800 lokaliteta vinčanske kulture, istakao je da tragovi nasilja postoje, ali da su izuzetno rijetki. Nalazi ne ukazuju na to da su neolitske zajednice bile organizovane kao ratnička društva, niti da su kult ratnika i kult smrti imali značajno mjesto u njihovom životu.
„Neolitske kulture definitivno nisu ratničke kulture. Mi kada kopamo, nailazimo na neke tragove nasilja – imate tragova, ali ti tragovi nasilja su jako rijetki, izuzetno rijetki. Ali definitivno neolitske kulture nisu ustrojene, nisu organizovane kao ratničke. Nisu ratnici, nemaju kult ratnika, nemaju kult smrti, ne slave smrt. Šta se slavi? Život! I zato slave majku kao simbol života“, ističe arheolog.
Janković je ove zajednice opisao kao egalitarnije, bez jasnih pokazatelja ekstremnog društvenog raslojavanja, robovlasništva ili sistematskog iskorištavanja tuđeg rada. Istovremeno, ukazao je na to da su stanovnici Vinče poznavali privatnu svojinu, proizvodili višak hrane i učestvovali u trgovini. Višak dobara nije služio bogaćenju pojedinaca, već je omogućavao da se dio zajednice posveti putovanjima i razmjeni – donoseći sa njih ne samo sirovine već i nova znanja, tehnologije, ideje i sjemena, koja nisu bila privilegija izdvojene elite, već dio zajedničkog života.
Pogled u prošlost bez predrasuda: Saradnja, a ne rat
U završnici predavanja Janković se vratio ključnoj tezi: prošlost ne možemo valjano razumjeti ako ljude koji su živjeli prije više hiljada godina posmatramo sa nipodaštavanjem, smatrajući ih primitivnim ili manje inteligentnim od savremenog čovjeka. Ljudski biološki i kognitivni kapaciteti nisu se mijenjali na način na koji se to često zamišlja; mijenjale su se tehnologije, potrebe i načini na koje je čovjek odgovarao na zahtjeve prirode.
„Naš mozak se nije mijenjao od tada do danas. Šta se zapravo mijenjalo? Mijenjale su se potrebe. Znači, ne razvijamo se… Čovjek se razvijao oduvijek. Ali šta se razvijalo? Homo sapiens je razvijao tehnologiju shodno svojim potrebama“, podsjeća Janković.
Time nas vinčanska kultura, prema njegovom tumačenju, uči ne samo o graditeljstvu, trgovini, zanatstvu i počecima metalurgije već i o značaju saradnje u razvoju ljudskih zajednica.
„I oni su nam pokazali nešto jako važno, a to je da čovjek čovjeku definitivno nije vuk. A to znači da Hobs nije u pravu… I za našu vrstu je mnogo primjerenije da sarađuje nego da se takmiči.“
Predavanje je održano u u sklopu manifestacije „Muzejski dani ćirilice“.